Izvor: PostScriptum.ba

Samo rijetki znaju šta su to prijelomni trenuci. Takvih je u aprilu i maju 1992. bilo toliko da ih je teško i nabrojati. Sa ove distance, poslije dvadeset i pet godina, teško ih se i prisjetiti, a pogotovo opisati.

Oni koji su bili savremenici svega što se dešavalo i danas nose slike tog doba u svojim mislima. I danas njihova jutra počinju sa istim slikama kroz koje su prošli tog aprila i maja '92. Nije se lahko nositi sa tim slikama. Pitaju se da li je moglo biti drugačije i zašto sada žive ovakve živote?

Neki od njih su digli ruku na sebe i napustili ovaj svijet a da nikada nisu dobili odgovore na bezbroj pitanja. Tada oni nisu postavljali uslove, tada oni nisu tražili izgovore, tada su stali na branik domovine ne pitajući nikoga i ništa. Znali su, kao što i sada znaju, da imaju samo jednu domovinu. Domovinu za koju su ponudili svoju krv i svoje živote.

U tom vremenu građani, narodi i svi ostali (poznato zvuči - ostali) vjerovali su bezuvjetno Draganu Vikiću i njegovoj Specijalnoj jedinici tadašnjeg RSUP-a (današnji Federalni MUP). Vjerovali su jer su znali da oni izdati ne znaju, vjerovali su jer su znali da oni izdati neće, vjerovali su jer su znali da oni vole svoju državu, vole svoj grad i vole sve ljude tog grada.

Ovo je priča o jednom od njih koji je među prvima zapjevao: „Za ovaj grad nije umrijeti grijeh.“

Sa osobitim zadovoljstvom obavili smo ovaj interview sa Samirom Čajićem - Čajom, nasmijanim herojem, nasmijanim „vojnikom sreće“.

PS: Gospodine Čajiću, hvala Vam za ovaj razgovor. Na početku, dozvolite mi da Vam čestitam 5. april, dan Specijalne jedinice „Bosna“. Vi ste jedan od poznatijih članova te jedinice.

Čajić: Hvala na čestitkama. Taj 5. april je praktično bio drugi dan našeg rata, odnosno od početka krizne situacije. Ono što se desilo nakon napuštanja naše baze u Krteljima, koja se nalazi između civilnog i sportskog aerodroma Butmir, mogu reći, dijelilo je Bosnu i Hercegovinu od toga da opstane ili da šapatom padne. Međutim, moja Specijalna jedinica, bez obzira na sve nedaće, udare i prijetnje, i komandantu Draganu Vikiću i nama specijalcima ostala je jedinstvena i ostali smo lojalni legalno izabranoj Vladi i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Mi smo lično obezbjeđivali nekoliko vitalnih i ključnih tačaka i objekata u gradu, zgradu Radiotelevizije Sarajevo, Predsjedništva, MUP-a i Skupštine Republike BiH, odnosno Izvršnog vijeća. Moram naglasiti da je sa mnom u jedinici bio i Ismir Jusko-Švabo, sadašnji državni ministar za promet i komunikacije. Odličan specijalac, odličan sportista i vrlo, vrlo pošten čovjek.

Mi smo već tada imali dosta informacija koje smo dobili od veoma dobrog tadašnjeg Centra za vezu MUP-a RBiH, koji je bio izuzetno dobro opremljen i tehnički i kadrovski. Od njih smo dobili pouzdane informacije gdje i kada terorističke skupine SDS-a spremaju određene diverzije i barikade. Mi smo tim pokušajima uspješno odoljevali i te pokušaje razbijali. Te aktivnosti su se dešavale tokom 5. 6. i 7. aprila.

PS: Koliko vam je u vašim aktivnostima pomagao tadašnji Sektor državne bezbjednosti RBiH sa Munirom Alibabićem na čelu?

Čajić: Iako sam poznavao načelnika Sektora Munira Alibabića, kao policajac policajca, nisam učestvovao u tim razgovorima. Ono što sam kao aktivan policajac u tom trenutku znao je da su i Sektor državne bezbjednosti i Sektor javne bezbjednosti bili pod jednim ministrom, a ne kao danas gdje je sve podjeljeno i iscjepkano, pa se ne zna ni ko pije ni ko plaća, gdje su svi ljuti jedni na druge. (Moj utisak je da se uzimaju prevelike plate za jako malo posla koji se radi.) Munira Alibabića cijenim kao profesionalca i moji komplimenti za njegov rad i ponašanje. (koji su uvijek bili jasni i transparentni).

PS: Možete li nam opisati tu presudnu noć u vašoj bazi u Krteljima? Znamo da je određeni broj pripadnika jedinice srpske nacionalnosti napustio jedinicu... Da li je bilo onih i koji su ostali pod komandom Dragana Vikića i kakva je Vaša pozicija u jedinici bila u tom trenutku?

Čajić: Kada govorimo o noći između 4.i 5. aprila, obzirom da je na taj dan bio muslimanski vjerski praznik Bajram, veliki broj pripradnika jedinice bošnjačke nacionalnosti je odsustvovalo taj dan. Ja sam noć prije toga bio dežurni, radio sam na obezbjeđenju zgrade RTV-a, što znači da sam svakako 4. aprila bio slobodan. U to vrijeme stanovao sam u jednom naselju na Ilidži i od mojih komšija i kolega, koji su prolazili pored naše baze, dobio sam informaciju da se nešto dešava u bazi i da se u i oko baze nalazi određeni broj sumnjivih likova. Ja sam odmah svojim vozilom otišao u bazu. Kada sam tamo stigao vidio sam da je baza napuštena.

Nakon nekoliko sati sam saznao da je komandant Vikić dao odobrenje da svi policajci srpske nacionalnosti koji žele da odu, mogu da uzmu svoje stvari, znači naoružanje, i da službenim putničkim vozilima mogu napustiti bazu koja je legitimno i legalno bila naša, jer žele da idu da prave neki svoj srpski MUP. Koliko se ja sjećam, bila su dvojica pripadnika srpske nacionalnosti koji su negodovali. Obojica su, čudnim spletom okolnosti, poginuli. Njihova imena su Pupić Milorad i Lizdek Mile. Lizdek Mile je bio tehničko lice, policajac koji je vodio magacine. Bio je probosanski orijentiran kao i Pupić Milorad. Kasnije smo čuli da su poginuli u napadu na Centar za obrazovanje kadrova „Mijo Kerošević-Guja“, odnosno današnja Policijska škola na Vracama. Rečeno je da su poginuli, ali ja sam dobio informacije od nekih ljudi da su ubijeni jer nisu htjeli da sudjeluju u napadima na nas, svoje kolege, kao i na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Ključni momenat je bio 4. april. Mi tada organizovano, u nekoliko kolona, prebacujemo naoružanje u tadašnji Dom milicije na Džidžikovcu koji je, po naredbi ministra MUP-a i komandanta Vikića, određen kao naša nova baza. Zadnja kolona koja je organizovana, nakon što smo osposobili neke sabotirane transportere, je krenula. Da kratko pojasnim. Nas je bilo malo za sistem vojnog organizovanja, međutim, za prilike civilnog organizovanja, mi smo bili jedna jako dobro obučena i opremljena specijana jedinica koja je, u biti, radila vojne poslove pri miliciji. Mi smo imali dva voda specijalaca sa komandnim kadrom. Postojao je mehanizovani vod i njega su činile posade koje se bave mehanizacijom, sa nišandžijama i postojao je helikopterski vod. Mi smo tada imali svoja tri helikoptera. Jedan je bio na servisu u Sloveniji, ali ga je kasnije ratni zločinac Fikret Abdić iskoristio za svoje privatne potrebe i na kraju ga je prodao. Jedan naš pripadnik, pilot helikoptera, je sve vrijeme bio uz helikopter. Tražio je da mu se dozvoli da helikopter prebaci u Sarajevo, ali se to nikada nije desilo. On je tamo dočekao i početak i kraj rata.

Kada smo krenuli u toj organizovanoj koloni sa dva transportera, dva borbena vozila, petnaestak manjih džipova i većim dijelom naoružanja i opreme prema Sarajevu, nas su pred Butmirom dočekale naše straže. Kažem „naše“ jer se radilo o naselju gdje žive Bošnjaci i koje je bilo lojalno vlastima BiH. Rekli su nam da su uočili razmiještanje jakih snaga policije i rezervista u uniformama i da su cijevi okrenuti prema nama. Očigledno nam je bila postavljena zasjeda. Naš kolega, Kenan Delić, je bio zamjenik komandira na aerodromu i bio je dežurni te noći. Mislim da je njegov komandir bio Srbin i da je napustio svoje radno mjesto.

Ja sam tada bio specijalac u 1. timu Upadnog voda, znači bio sam policajac specijalac bez ikakvih komandnih dužnosti. Stigla je naredba naših komandira da se sruši žičana ograda koja je razdvajala privatne posjede od aerodroma, sa kolonom smo prešli preko aerodroma zatim kroz Dobrinju i krenuli prema Domu milicije. Nakon našeg odlaska baza je opljačkana od strane raznih organizovanih i neorganizovanih grupa. Bilo je tu svašta za uzeti jer je baza bila dobro opremljena. Poslije je i zapaljena i u potpunosti je izgorjela. Nakon dolaska u Dom milicije mi smo pristupili organizovanju odbrane baze. Mi smo bili jedinica republičkog MUP-a ili, kako se tada zvao, Republički sekretarijat za unutrašnje poslove BiH i naš direktni nadređeni je bio ministar RSUP-a. U tom trenutku ministar je bio nesretni Alija Delimustafić, ali je on bio legalno izabran na funkciju. (Sad, to što je on zalutao na tu funkciju, neka neko drugi da pojašnjenje šta i kako.)

PS: Znači, od tog trenutka vi organizujete svoj rad u novoj bazi u Domu milicije na Džidžikovcu. Možete li se sjetiti kada su se desila ubistva u Velikom parku, tj. kada ste vi saznali za taj događaj i na koji način?

Čajić: Prije tog događaja mi smo izvršili jednu dobro organizovanu akciju na poziv tadašnjeg komandata Teritorijalne odbrane Hasana Efendića, obzirom da smo jedini bili organizovani, opremljeni i obučeni da možemo djelovati. Zauzeli smo kompleks namjenske industrije „Pretis“ u Vogošći. To je bila akcija naše specijalne jedinice koju su sačinjavali svi raspoloživi policajci specijalci sa pridruženim patriotama. (ljudima koji su prošli selekciju, tj. koji su prethodno provjereni od strane policije). Ta akcija se desila u noći između 17. i 18 aprila. To je bila naša druga akcija, a prva se desila 5. aprila, prilikom napada na policijsku školu na Vracama gdje su bili zarobljeni mladi kadeti škole zajedno sa profesorima. Tada je bivša JNA pokazala svoje pravo lice i pokazala da više nije Narodna Armija. Dok smo išli prema Vracama usput smo nailazili na grupe građana koji su se kretali prema Skupštini. Tada se i komandant Vikić obratio građanima u Skupštini. Sjećam da su neki političari bili i fizički napadnuti od strane građana jer im građani nisu htjeli dozvoliti da govore u Skupštini, ali su dozvolili komandantu Vikiću. Prisutni građani su sa oduševljenjem primili Vikića i dozvolili mu da govori. Bili su to vrlo emotivni momenti.

Ja nisam bio u Skupštini, bio sam raspoređen ispred objekta jer smo očekivali sukobe. Tada je pucano na građane iz hotela Holiday Inn, iz tadašnje Vojne bolnice i sa područja iznad zgrade Unioninvesta na Vrbanji. Mi smo djelovali po jasno uočenim ciljevima. To su bili sudbonosni dani za Bosnu i Hercegovinu i grad Sarajevo. Već tada su teritorije bile označene. Mi smo se fokusirali na Vraca, jer smo vidjeli da su tamo terorističke grupe. Kažem terorističke jer u tom trenutku još uvijek nije bilo proglašeno ratno stanje u zemlji.

Akciju „Pretis“ koja je izvedena u noći 17. na 18. april izveli smo u saradnji sa drugim organizovanim grupama patriota. Iz „Pretisa“ smo izvukli oko 900 projektila koji su nam dobro došli u nastavku rata, u odbrani protiv agresora i spriječavanju presjecanja grada.

Sjećam se događaja u noći 22. aprila 1992. godine, kada su se desila ta ubistva. Slagao bih kada bih rekao da se ne sjećam, iako ima određeni broj ljudi koji se tih događaja nikako ne sjećaju.

Neko kaže da se to desilo po danu, a ja se sjećam da je bila noć, jer je večera bila od 18:00 do 20:00 sati. Mi smo u svakom trenutku očekivali naredbe za naredne aktivnosti. Obzirom da smo bili i protivoklopna grupa, uvijek je išlo protivokolopno naoružanje, dva ili tri čovjeka sa automatskim naoružanjem, jedan snajperista i komandir grupe. Ja sam tada bio i komandir jedne takve grupe koja je maksimalno imala do 10 ljudi.

Tu noć, nakon večere, mi smo se okupili da razgovaramo o trenutnoj situaciji i kako da što optimalnije rasporedimo ljudstvo i resurse. U svaku akciju je išla druga grupa. Već su pale i prve žrtve a bilo je i ranjenih. Naša prva žrtva bio je Ozrenko Mandić – Buco. Dok smo razgovarali čuli smo pucnjeve i prepoznali smo koja je vrsta oružja u pitanju, ali smo bili iznenađeni jer smo čuli i prigušivač.

U trenutku kada je pucanje prestalo, jedan od specijalaca je ustrčao uz stepenice i povikao da je baza napadnuta. Mi smo odmah reagovali i nas petnaest smo zauzeli položaje pred bazom. Pogledali smo preko ograde, jer je baza bila utvrđena, prema saobraćajnici koja prolazi ispod baze, Ulica Tina Ujevića, i vidjeli mrtva tijela zarobljenika koji su svirepo ubijeni. Tada sam vidio Nedžada Herendu kako hoda oko tih tijela. Nas nekoliko smo povikali: “Šta to radite? Dobili smo odgovor da je sve u redu.

Tada smo dobili naredbu da se svi povučemo u Dom milicije. Ja sam lično čuo kada Dragan Vikić govori da se odmah mora obavijestiti CSB (Centar službi bezbjednosti Sarajevo) i da se to uradi u skladu sa pravilima. Mi nismo bili jedinica koja se bavi istragama i uviđajima, mi to nismo ni znali raditi. Rečeno je da se vratimo u bazu kako bi nadležne službe mogle uraditi svoj posao. Nakon rata, ja sam proveo godinu i po na Odjeljenju za krvne delikte i naučio sam kako se rade uviđaji, ali u tom trenutku nisam to znao.

Narednog jutra vidjeli smo da su tijela uklonjena, ali je na licu mjesta bilo nekoliko policajaca. Meni lično je bilo čudno kako je sve brzo urađeno. Vratili smo se svojim redovnim dužnostima. Vjerujem da su Stanica javne bezbjednosti Centar i CSB imali informacije šta se desilo prethodne noći. Šta su svi oni uradili u ovom slučaju, ne znam. Samo se sjećam kako je tadašnji ministar odbrane Jerko Doko izjavio kako su ti ljudi razmjenjeni i kako su htjeli da pređu na drugu stranu. Ja samo pitam: šta je tada radila a šta sada radi Služba državne bezbjednosti? Bavili su se glupostima tokom rata i nakon rata, pa su nakon dvadeset pet godina odlučili da nekoga optuže. Mene kao čovjeka i kao veterana Specijalne jedinice, kao poštenog policajca, brine da se nakon dvadeset pet godina neko sjetio da pokrene ovu tužbu, da optuže mog komandanta. Srce mi se steglo kada sam slušao optužnicu. U optužnici je Dragan Vikić opisan kao monstrum. Za tog čovjeka, ja sam bio spreman tada a i sada da dam svoj život. U toj situaciji, Dragan Vikić je uradio sve što je trebao da uradi po policijskim procedurama.

PS: Iz Vašeg prethodnog odgovora može se zaključiti da ste Vi bili pomalo zbunjeni svim što se dešavalo te noći. Kada ste Vi saznali pravu istinu o događajima te noći? U ratu ili poslije rata?

Čajić: Ja sam u narednih nekoliko dana nakon događaja saznao pravu istinu. Da su ti ljudi ubijeni.

PS: Koliko leševa je bilo na licu mjesta?

Čajić: Nisam ih brojao, ali sam kasnije saznao da ih je bilo osam. Tokom rata imao sam priliku upoznati ljude koji su ih zarobili i predali ih policiji Novi Grad. Od tih ljudi saznao sam da su ti zarobljenici bili u pratnji pripadnika ojne i civilne policije Novi Grad. I, nakon svega, komandant Vikić je optužen da je pomagao u skrivanju tih leševa, što apsolutno nije istina. Ja ne znam gdje je Tužilaštvo našlo uporište za takve optužbe. Prvo, Dragan Vikić kao čovjek nije takav da bi nešto tako učinio.

Zarobljenici su bili dovedeni kod nas pred bazu. Međutim, njihovoj pratnji je rečeno da ne mogu biti prihvaćeni u našu bazu i da treba da ih vode ili u Centralni zatvor ili u vojni zatvor u kasarni „Viktor Bubanj“ . Zbunjen sam, iznenađen i razočaran inertnošću naših organa jer je Dragan Vikić ostavljen da se brani kao civil protiv koga je prijavu podigao drugi civil. Dragan Vikić u ovom trenutku ima samo sebe i svog advokata. Naše udruženje je izjavilo da se nadaju da će sve biti u redu.

Ja sam zagovarao ideju da se mi svake sedmice okupimo i da, sve dok traje ova agonija za našeg komandanta, pružamo našu podršku. Međutim, ta ideja nije naišla na odobravanje većine koja sada vodi Udruženje specijalaca.

PS: Da li je Vama kao iskusnom policajcu, specijalcu i čovjeku koji je prošao pola Bosne i Hercegovine u borbama protiv agresora čudna sljedeća situacija: U trenutku kada je blokiran grad da li je bilo naivno dovesti zarobljene pripadnike agresorske vojske pred vašu bazu i tu ih streljati? Pitanje Vam postavljam zbog toga što sve to liči na namještaljku koja bi se u pogodnom trenutku mogla iskoristiti protiv Dragana Vikića.

Čajić: Ja se u potpunosti slažem sa Vašom procjenom. Prije svega, ti zarobljenici nisu smjeli biti ubijeni. Kao policajac, ja znam šta su ti koji su ih doveli trebali uraditi. Prva stvar je da se ustanovi ko je te ljude pobio a zatim da se ustanovi i ko je naredio likvidaciju. Vjerujem da pratnja koja je dovela te zarobljenike nije na svoju ruku odlučila to da uradi. Ja u to ne vjerujem. Ali, vjerujem u sud. Vjerujem u istinu i pravdu.

Ja sam u ovoj situaciji subjektivan, ali nastojim biti objektivan. Uviđaj koji je urađen morao je biti kvalitetniji a policijski i sudski organi su u toj situaciji morali djelovati brže. To je bila prilika da se uhapse svi odgovorni i da im se sudi. Zašto se moralo čekati dvadeset i pet godina? Očigledno je ovo povoljan trenutak za nekoga, ali je vrlo nepovoljan za našeg komandanta Dragana Vikića, čovjeka koji je penzionisan. Dragan Vikić ima šezdest i jednu godinu i neprimjereno je da se sada dovodi pred sud kao neki kriminalac. Dragan Vikić je čestit i korektan čovjek, i ako je on nešto uradio, uradio sam i ja.

PS: Pored Dragana Vikića, komandanta Specijalne jedinice „Bosna“, optužen je i Jusuf Pušina tadašnji pomoćnik ministra za policiju (uniformisani sastav). Kakvo je Vaše mišljenje o tome, obzirom da su optuženi za istu stvar?

Čajić: Sve što sam rekao za gospodina Vikića odnosi se i na gospodina Pušinu. Ne mogu govoriti o tome šta je gospodin Pušina uradio ili nije, ali poznavajući njegov karakter, smiješno je da je i on optužen za istu stvar. Neophodno je da se svi svjedoci i svi oni za kojima su izdate potjernice privedu na sud. Tužilaštvo je broj svjedoka smanjilo sa dvjestopedeset na osamdeset i procjena je da će ovaj proces trajati duže od dvije godine. To će biti mučan i težak proces, ali moje kolege i ja, istinski prvoborci, pratimo proces i to nam je trenutno najvažnija stvar. Mislim da će još mnogo stvari izaći na vidjelo ali i da će se pojaviti i pravi krivci. Mislim da je ovo proces koji će uzdrmati našu javnost. To je moje mišljenje i stojim iza njega. Ja znam da komandant Vikić nije mogao uraditi ono za šta je optužen ali, otprilike, znam ko je to mogao uraditi.

PS: Gospodin Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, izuzetno se zalaže za otkrivanje i procesuiranje onih koji su odgovorni za ubistvo Joze Leutara i Nedžada Ugljena, a oglasio se i u vezi ovog zločina koji se desio u Velikom parku. Molimo Vaš komentar.

Čajić: Gospodina Radončića izuzetno cijenim i poštujem i podržavam njegov zahtjev da se ova teška djela procesuiraju i rasvjetle i da se svi koji su sudjelovali u tome stave iza rešetaka i da odgovaraju. Kao čovjek, kao otac, kao sin i kao brat mogu samo zamisliti kako je tim porodicama koje su izgubile svoje bližnje na tako svirep način. Ja sam još uvijek pod policijskom zakletvom da se čuva ustavni poredak i da se čuva ono što je najsvetije a to je ljudski život. Kada se, konačno, uvede vladavina prava, mislim da će tada ova država izaći na zelenu granu.

PS: Da se sada prebacimo sa ratnih na neke druge teme. Kako je tekao Vaš poslijeratni životni put? Vi ste sportista i bivši specijalac. Kada ste napustili policiju i čime se od tada do danas bavite?

Čajić: Federalni MUP, tj. Antiterorističku jedinicu, čiji sam bio član, napustio sam 1997. godine iz dva razloga. Jedan je plata. Drugi je što je tada je formiran MUP Kantona Sarajevo i trebao im je kadar za Jedinicu za podršku. Ja sam se javio na interni oglas. Ispunjavao uslove za zamjenika komandira Jedinice i primljen sam na to mjesto. Nakon mog prelaska formirali smo Jedinicu. Tokom rada, ja sam, kao pošten policajac, prijavio određene nepravilnosti u radu nekih policajaca u Jedinici, očekujući disciplinsko procesuiranje krivaca, međutim, tadašnji ministar MUP-a Ismet Dahić je mene smijenio. Nakon smjene, otišao sam u Sektor kriminalističke policije, Odjeljenje za krvne delikte, gdje sam vodio referat Ratni zločini i genocid i sve delikte koji su bili pod ingerencijom Međunardonog suda u Hagu. Radeći u tom Odjeljenju imao sam prilike da mnogo naučim i da jako puno saznam i pročitam. Mislim da je to jedno od najjačih odjeljenja u MUP-u Kantona Sarajevo. Međutim, bio sam izložen velikim pritiscima i mobingu uskog kruga ljudi bliskih Ismetu Dahiću i odlučio sam da napustim MUP.

Nakon toga sam se zaposlio, opet preko konkursa, u trgovačko preduzeće „Mercator“ kao šef unutrašnje zaštite. Kasnije se „Mercator“ širio u Bosni i Hercegovini i otvoreni su centri u Brčkom, Mostaru i još nekoliko centara u Sarajevu. U tom trenutku „Mercator“ je imao oko 2000 radnika. Sve je bilo dobro do momenta kupovine „Mercatora“ od strane „Agrokora“. Uz pomoć Slovenaca otvorio sam vlastitu agenciju za zaštitu lica i imovine. Posao je išao dobro. Sve svoje obaveze prema radnicima i državi smo izvršavali. Međutim, ovo je specifična branša, privatna zaštita je zahtjevan i mukotrpan posao, slabo plaćen ali vrlo aktuelan. Volio bih da se aktivira i Zakon o detektivskim agencijama, koji je neko sakrio u ladicu. Ovim putem apelujem na vlasti da se taj zakon usvoji. Zakon je „zapeo“ na Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. Mi imamo potrebu za tim zakonom. Privatne detektivske agencije dolaze iz Republike Srpske u Federaciju i rade taj posao, a mi ne možemo to raditi ni u Federaciji a pogotovo ne na teritoriji cijele države. U Republici Srpskoj postoji taj zakon. Taj zakon je jako potreban da bismo mi, iskusniji policajci, mogli raditi taj posao na legalan način. Živimo u vrijeme kapitalizma kada je izražena potreba za tom vrstom usluga i informacijama koje bi se prikupljale na zakonit način.

PS: Možete li uporediti bezbjednosnu situaciju u gradu Sarajevu sada sa onom koja je bila godinu dana prije rata? Sa stanovništa običnog građanina.

Čajić: Moram reći da smo prije rata imali mnogo organizovaniji sistem života. Danas imamo mnogo bogatiji život, ali elita koja je stekla ogromno bogatstvo preko državnih i društvenih firmi sada lijepo živi, dok veliki dio srednjeg sloja društva živi mjesec za mjesec, uz kredite i kartice. Ako uporedim period godinu dana prije rata sa sadašnjim trenutkom rekao bih da je situacija ista. Zašto? Zato što je godina prije rata bila krizna godina i sve je mirisalo na rat. Danas ne miriše na rat, ali miriše na socijalni bunt. Narod je nezadovoljan. Ne može plaćati komunalije, ne može plaćati hranu, ne može platiti sve što je potrebno djetetu za školovanje. Mi, Bosanci i Hercegovci, poznati smo kao tvrdoglav narod koji može trpiti, ali se nadam da će prevladati razum u političkim partijama na vlasti, a i onima u opoziciji i da će naći rješenje za zapošljavnje omladine i da se mlade generacije nauče raditi, jer današnja omladina ne zna raditi. Znaju uživati, ali ne znaju raditi. Imaju diplome, ali nisu kvalifikovani. Imam dojam da neki ljudi i ne žele da rade. Mi imamo problem da nađemo zaštitare. Žale se kako je mala plata. Plata jeste mala, ali kada se više radi više se i zaradi. Mi u državi imamo ogroman administrativni aparat. Nikada nisu bile veće plate zaposlenika na budžetu. Te plate je potrebno smanjiti. Za mene je nezamislivo da u ovoj državi neko ima platu od 5000-6000 KM. Imate i institucije kao što je, recimo, Agencija za bankarstvo, gdje postoje plate od preko 10 000 KM. Meni je to nezamislivo.

PS: Izgleda da je ovaj sistem pravljen upravo za takve?

Čajić: Moj utisak je da su određeni zakoni usvojeni tako da se uvede nešto novo ali da se zadrži i nešto iz bivšeg sistema. Sve što njima odgovara. Državna administracija se mora smanjiti i potrebno je izvršiti privatizaciju kompanija u državnom vlasništvu. Privatni kapital je taj koji reguliše tržište a mi smo u kapitalizmu. Ja sam za to da Vodoprivreda, Elektroprivreda i šume ostanu u državnom vlasništvu. Sve ostalo treba privatizovati putem međunarodnih javnih tendera. Tako bi se stabilizovali i fondovi PIO i Zdravstvenog osiguranja koji su na rubu kolapsa. Ja, kao građanin koji ima državno zdravstveno osiguranje, moram da se liječim kod privatnog ljekara.

PS: Svi građani koji mogu sebi priuštiti liječenje kod privatnog ljekara a imaju i državno zdravstveno osiguranje korsite usluge privatnih ljekara. Možda je u pitanju nepovjerenje prema ljekarima u državnim ustanovama, ali ima još jedna stvar o kojoj građani uporno govore a to je korupcija na svim nivoima.

Čajić: Apsolutno se slažem.

PS: U Bosni i Hercegovini postoji mnogo boračkih organizacija i situacija je na granici haosa. Recite nam da li je boračkoj populaciji Bosne i Hercegovine potreban ovoliki broj udruženja?

Čajić: Mislim da nije. Ja se konstantno zalažem da se taj broj smanji. U to je, u velikoj mjeri, upetaljana politika. Pojedinci iz SDA vode i organizuju ta boračka udruženja. Izgleda da je Ministarstvo za boračka pitanja na Federalnom nivou dotjerano do zida, pa se priprema novi zakon. Vidjet ćemo kakav će biti taj zakon. Oni traže reprezentativna udruženja. Međutim, to je pogodno tlo za političke manipulacije. Svaki borac prvo treba ići na reviziju a nakon toga da se uvrsti u jedinstveni registar. Međutim, tendencija je da se postojeći registar uvede u zakon. Međutim, to nije registar boraca, to je registar primalaca naknada koje se finansiraju preko Ministarstva za boračka pitanja. U tom registru ja sam evidentiran kao primalac, jer imam određeni stepen invaliditeta iz rata i na osnovu toga primam naknadu od nekih 50 KM.

Takođe sam registrovan kao primalac na osnovu ratnog odlikovanja koje sam dobio. Znači, ja sam u registru primalaca. Registar branilaca treba da sadrži vrijeme, jedinicu i mjesto gdje se pojedinac nalazio. Takav pristup ne odgovara većini udruženja, ali ne ovima koji su na vlasti. Nedavno je izašao podatak da imamo 590.000 boraca.

Ja ne mogu da vjerujem da se neko usudio izjaviti tako nešto. Nas nije bilo ni upola toliko. Trenutni registar je isključivo registar primalaca koji je svima dostupan. Boračka udruženja treba regulisati po uzoru bivše Jugoslavije, tj. SUBNOR-a. Znači, treba formirati jedno udruženje i da se mi svi registrujemo kao članovi i da svaki borac ima jedan glas. Tako da prilikom imenovanja rukovodstva svaki borac ima priliku da glasa za koga želi. To bi bio demokratski izbor. Problem koji imamo danas je što se ne zna ko je nadležan, ko šta treba da radi, a što je najgore u čitavoj situaciji, to jako puno košta. Podatak koji sam našao govori da u Federaciji ima 160 boračkih udruženja. Znači 160 ljudi na rukovodećim mjestima prima naknade iz budžeta. Očigledno je da je to nekima vrlo unosan biznis. Ubijeđen sam da je nepotrebno imati 160 ljudi i da se to može riješiti jednim jedinstvenim udruženjem.

Ima ljudi koji su spremni na reformi raditi dobrovoljno i besplatno dok se se ne dovede u red. Sav novac koji se bespotrebno troši na postojeća udruženja može se iskoriti u bolju svrhu, recimo da se podijeli borcima kroz jedan pristojan borački dodatak. Mislim da je svaki borac svojim angažmanom u ratu minimalno zaradio da ga jednom mjesečno nagradiš sa jednim hljebom, jednom litrom mlijeka i jednom kutijom cigareta kroz dodatak. Mnogo djece je izašlo iz prava, mnogo očeva i majki naših sehida je nestalo, oduzimaju sebi živote. Nedavno sam pročitao da je od rata do danas 5000 boraca oduzelo sebi život. Pitam i Vas i sve druge, da li su ovi borci sebi oduzeli život od ljepote? Tih 5000 ljudi je 5000 porodičnih tragedija. Sa tugom se sjetim svojih saboraca,njih 81 poginulog i preko 300 ranjenih.

PS: Da li ste član neke političke partije?

Čajić: Ja sam član Saveza za bolju budućnost. U Savezu trenutno nemam neku zvaničnu funkciju, radim u Općinskom odboru SBB-a Općine Novi Grad. Na zadnjim izborima sam izabran u Općinsko vijeće kao četvrti na listi. Sve svoje kapacitete, znanje i vještine usmjeravam preko SBB-a sa ciljem poboljšanja stanja u zemlji. U politiku sam ušao jer smatram da je to jedini način da se može ostvariti nešto što naša okolina traži od nas i da jedino na taj način možemo promijeniti stvari na bolje. Ja nisam ušao u politiku da izvučem neku korist. Ja sam ostvaren čovjek. Vjerujem u Boga i vjerujem da će svako dobiti šta zaslužuje. Ipak, politika je javna i transparentna stvar a vjera je privatna i svaki iskreni vjernik će svoju vjeru držati za sebe. Takav čovjek neće nikada nikoga uvrijediti ni pokrasti. Svima koji žele da se bave politikom poručujem da se politikom trebaju baviti tako što će prepoznati negativnosti u svojoj okolini i na njih ukazati. Možda će vas u svemu tome i politika prepoznati pa ćete napredovati.

Ja volim grad Sarajevo. Za njega sam dao svoju krv. Mnogo kolega sam izgubio u ratu, raznih nacionalnosti, ali želim istaći da sam ja prije sve, Bosanac i Hercegovac od glave do pete.

PS: Ukoliko bude trebalo, da li bi „Vojnik sreće“ opet obukao uniformu i stao na branik svoje domovine?

Čajić: Tu nema nikakve dvojbe. Braniti svoju domovinu, njenu čast, ugled i teritorij je ustavna obaveza i to je neupitno. Ne samo za mene, nego i za svakog normalnog čovjeka. Naravno, u situaciji kada smo suočeni sa pravim neprijateljem. Ova talasanja danas koja se dešavaju ne mogu rezultirati ratom kakav smo imali. Mi imamo unutrašnji problem i razmjerice koje trebamo riješiti i otvoreno reći ko je ovu državu pokrao, kako i na koji način. Kompanije rade, a radnici nisu zbrinuti. Eto nam prve borbe, borbe protiv korupcije i nepotizma.

PS: Ima li volje da se ovi problemi riješe?

Čajić: Ja vidim napredak. Zatvori se polahko pune. Javna je tajna u Sarajevu koliko koštaju određena radna mjesta u državnim firmama. Prije rata su se takve situacije rješavale po hitnom postupku. Ali, ima napretka. I u Tužilaštvu se neke stvari raščišćavaju. Vrijeme „radi“ za sve nas poštene. Neće moći ovi kriminalci još dugo.

PS: Možete li nam reći nesto privatno o sebi i o svojoj porodici? Da li se još uvijek bavite sportom?

Čajić: Ja se sportom više ne bavim ali se bave moja djeca. Imam četvoro djece i želim da im budem oslonac i potpora u njihovim mladim životima i da dobiju što kvalitetnije obrazovanje. Imam i jedno unuče. Za mene važi ona narodna „Nije ni dedo kao što je izgled'o“. Živim normalan život kao i većina mojih Bosanaca i Hercegovaca. Družim se sa prijateljima. Malo kritikujemo, malo radimo i idemo u pravcu da se ponovo uspostave izgubljene moralne vrijednosti. Nepotizma je uvijek bilo, ali u manjoj mjeri. Potrebno je uspostaviti sistem vrijednosti da se , kada se raspiše konkurs za radno mjesto, zaposli najbolji. Da se ne dešavaju situacije da kvalitetan i obrazovan kadar bude najbolji na testu, ali ne prođe na intervjuu jer u panelu sjede tri podobna partijska poslušnika i prođe neko ko to ne zaslužuje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)