Izvor: Večernji list/Autor: Denis Derk

Roman "Slana zemlja" dugogodišnjeg socijaldemokratskog tuzlanskog gradonačelnika i plodnog pisca Jasmima Imamovića za trenutne političke prilike u cijeloj regiji netipičan je literarni uradak. Jer riječ je o knjizi koja pokušava vratiti i dostojanstvo, ali i izgubljena građanska prava antifašizmu koji je povijesni revizionizam već odavno besprizivno osudio na smrt.

Žiri VBZ-ova natječaja za najbolji regionalni neobjavljeni roman lani je preporučio Imamovićev rukopis za tisak, pa je knjiga nedavno ugledala svjetlo dana u izdanju VBZ-a i pod uredničkom paskom Julijane Matanović.

Usred Crvenog trga

A Imamović u "Slanoj zemlji" piše o svojoj Tuzli, njenim povijesnim osobnostima, primjerice stvarnom i zaslužnom gradonačelniku Osmanu Viloviću čiji je sin Mustafa jedan od glavnih pokretača radnje u pitko ispričanom romanu, ali i u sudbini tog bosanskog grada soli u Drugom svjetskom ratu, kada se Tuzla našla u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Pa ako roman raskrinkava četnike kao neke navodne velike srpske antifašiste i borce protiv okupatora koji zamalo da se nisu postrojili pred ruskim predsjednikom Putinom usred Crvenog trga (ali su uz Lenjinov mauzolej ipak poslali svog vojvodu), otvoreno piše i o ustaškoj nacističkoj strahovladi koja je sablažnjavala ne samo komuniste i njihove simpatizere nego i ugledne Tuzlake bez obzira na vjeru i naciju.

Roman je prepun stvarnih imena, od Cvijetina Mijatovića do Franje Herljevića. A zapravo, u njemu u prvom planu nije politika niti su to ideologije, nego elementarna ljubav. Ljubav koja je i u ratnim prilikama nalazila svoje putove za spajanje onog što su rasni zakoni i ideologija te na silu uspostavljeni društveni uzusi prozvali nespojivim.

Dramaturški, ali i simbolički najvažniji, gotovo filmski par su Židovka Frida Laufer i Enver Šiljak, mladić koji izvrsno pjeva sevdalinku "Je l' ti žao što se rastajemo". E ta sevdalinka nekako je moto ovog ljubavno-ratnog romana koji će zbog svog aktivističkog stava u jednom dijelu čitateljske publike svakako naići na neodobravanje, pa i na nerazumijevanje jer promovira bratstvo među ljudima i sustavno osuđuje nacionalne i vjerske podjele.

Upravo zbog tih, netko će reći civilizacijskih temelja ovog vremena, roman će mnogima biti neuvjerljiv, iako je jasno da autor ne glorificira ni komunizam, ni partizanski pokret ni komunističku ideologiju koja, čim je stupila na vlast, odmah je i pokazala svoje prijeko lice sumnjičeći sve i svakoga.

Plaćanje najteže cijene

I dok autor knjige nema iluzije o prirodi svake vlasti, njegovi likovi angažirani u antinacističkom pokretu su puno naivniji i čišći. Oni uglavnom žive bez sumnji, što vrlo često plaćaju i najtežom cijenom. Imaju povjerenje u ljude koji to povjerenje ne zaslužuju. Vjeruju da grade neki novi pravedniji svijet, ali i novi svijet služi se istim kvarnim procesima kao i onaj stari. Samo su parole naizgled drukčije.

Pa ipak, ako i nije toliko zainteresiran za rehabilitaciju jedne politike i jednog društvenog pravca u povijesti 20. stoljeća, Imamović je zainteresiran za rehabilitaciju pojedinaca koji nisu htjeli voljeti i mrziti po odredbama koje je negdje u Zagrebu, Berlinu ili Rimu, što je sasvim svejedno, potpisivao neki neprirodni ustroj temeljen na mržnji i zlu.

"Slana zemlja" u osnovi je apoteoza sevdaha, dakle sama po sebi utopija i zbog toga nije plošno propagandno štivo, nego ipak literatura.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)