Njena dosadašnja spremnost na iskorake iz uobičajenog, nesvakidašnja energija i raskošni talenat bez sumnje će biti dodatni kvalitet izuzetnom projektu koji nam na scenu dovodi 50 ljudi, različitih generacija i umjetničkih profila, povezenih strašću prema kreativnom djelovanju.

Miljenica pozorišne publike, vedro i drago lice Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, Aida Čorbadžić, raskoš vlastitog talenta demonstrirala je i prihvatanjem izazova koji su bili van konvencionalnog opernog repertoara. Šira publika upoznala ju je zahvaljujući predstavi ''Ruže za Anu Terezu'' Harisa Pašovića, a nova prilika za potvrdu vlastitih sposobnosti je i mjuzikl 'Cabaret 2014' u režiji Jasmina Durakovića.

Iza Aide je teško razdoblje i uspješna borba sa bolešću koja je bila motivirajuća za druge i u kojoj je pokazala koliko pred snagom ljudske volje prepreke nestaju ili su barem lakše savladive. O umjetnosti kao odgovoru na sve, muzici kao jedinoj važnoj bez obzira na okolnosti u kojima danas nastaju umjetnička djela, načinu borbe sa teškim trenucima, prošlosti, spoznaji da je važno ono što dolazi a ne što je prošlo, pripremama za Cabaret 2014 i tome kako uči voljeti sebe govorila je za DEPO Portal.

Razgovarala: Kristina LJEVAK 

Je li najnoviji angažman u mjuziklu Cabaret 2014 još jedna je potvrda da ste uvijek spremni na izazove i iskorak iz uobičajenog?

Jeste veliki izazov, ali scena je scena. Pošto zbog okolnosti nemamo priliku da na matičnoj sceni igramo svakog mjeseca, dok čekamo svoju predstavu radimo neke druge stvari. Dok sam na premijeri Cabareta gledala kolegu koji je bio brilijantan i koji me je oduševio, našeg tenora i solistu u Operi Jasmina Bašića, razmišljala sam kako bi to bilo kad bi žena igrala tu ulogu. I onda mi je udruženje Bellarte ponudilo ulogu.

U Cabaretu nas je 50 i to je prekrasno. Prekrasna je energija, želja, htjenje, da se pokažemo i dokažemo jedni drugima jer nam je stalo. I sve frca od energije.

Ono što je svima najzanimljivije je svakako rodna transformacija, žena u ulozi muškarca?...

Čeka me velika odgovornost (smijeh). Mislim da ću to na neki svoj način napraviti. Završili smo koreografiju koju sam radila sa Dajanom Zilić i Nadžom Pušilo, dramske dijelove sa rediteljem Jasminom Durakovićem i muzičke sa Nenadom Tešićem. Sad se sve to slaže. Lijepo je biti dio ekipe i dio scene. U Cabaretu nas je 50 i to je prekrasno. Prekrasna je energija, želja, htjenje, da se pokažemo i dokažemo jedni drugima jer nam je stalo. I sve frca od energije.

A Vi uvijek sa jednakom energijom ulazite u svaki novi projekat?

Ja jednostavno to volim. To je ljubav i samo ljubav. Bude teških momenata ali sve treba pogledati sa ljepše strane. Radujem se svakom novom projektu i to je ono što me drži.
Kroz cijeli period bolesti to je bila konstanta koja me držala. Scena mi dopušta da budem neko drugi i transformišem svoju energiju.

Šta ste nakon iskustva bolesti naučili o sebi, životu i ljudima?

Da ne treba ništa previše ozbiljno doživljavati. Život je sad i ne trebamo dozvoliti da prolazi pored nas. Mi pišemo pravila. Ja se neću zamarati situacijom, okolnostima...Nekada sam zaboravljala zašto sam na sceni. A na njoj sam zbog muzike. Trudim da ne dopustim ljudima da me uvuku u drugačija razmišljanja. 

Koliko vremena potrošimo na druge ljude pogrešno razmišljanje?

Većinu. I to treba osvijestiti. To nije nikakva mudrost. Bavimo se sobom. Ja sam se kroz taj period, kada su dolazile fizičke promjene, bavila sobom i jedino na taj način se moguće izboriti sa fizičkim promjenama. Ostala sam bez kose, obrva, nisam sebe mogla pogledati deset dana u ogledalu. I onda sam razmišljala kako da se opet vratim sebi, pronađem sebe. Onda sam uradila permanentnu šminku obrva, kažu - joj, hemija... ali i neka je tri puta hemija ako ja to trebam! Pa sam onda imala body paint na glavi, iznalazila sam rješenja da samu sebe mogu prihvatiti.

Da li ste imali nekoga ko Vam  je pružao profesionalnu psihološku podršku?

Ja sam se prijavila u Udruženje Renesansa. I desilo  se da baš u tom terminu kad sam došla nije bilo psihologinje, razboljela se .Onda sam po preporuci, slušajući kako je to važno, otišla negdje drugo na seansu, ali mi je bilo previše retrospekcije, vraćanja u prošlost... Jednostavno, vrijeme je sada, i sama sa sobom sam došla do ideje da je bitno kako ću dalje.
A sve što je bilo - bilo je kako je trebalo da bude i ja sam sad takva zbog toga što je bilo tako, da je bilo drugačije, ne bih bila kakva sam danas. Samo je bitno kako ćemo dalje. Mi pišemo sve.

Često bol, dok nam se dešava, ne procesuiramo na pravi način i upravo zbog toga možda dođe do neke ozbiljnije fizičke boli...

Kad se sjetim svega što se meni dešavalo, od samog razvoda za koji kažu da je u vrhu ljestvice kad je riječ o stresu, odmah nakon smrti bližnjeg... Ali preko svega toga pređeš. Imaš naravno svojih momenata, od plača preko pitanja kako dalje, u haosu si a sam si, tad sam bila sama jer sam to sama sebi napravila i tako kreirala vlastiti život, fokus je bio samo na jednoj osobi i to je bilo pogrešno. Moramo imati svoj život bez obzira na vezu, brak... Zajednica je prekrasna stvar i sve ima svoje čari, ali moramo imati svoj život, svoje prijateljice i prijatelje, jer imali smo i život prije nego smo stupili u tu zajednicu. Međutim, ja sam sve stavila u drugi plan.

Imaš naravno svojih momenata, od plača preko pitanja kako dalje, u haosu si a sam si, tad sam bila sama jer sam to sama sebi napravila i tako kreirala vlastiti život, fokus je bio samo na jednoj osobi i to je bilo pogrešno. Moramo imati svoj život bez obzira na vezu, brak...

U namjeri da se do kraja posvetite?

Ja sam riba. Ja kad se zaljubim, to je katastrofa, ja sam totalno slijepa, to je strašno i to su samo emocije. 

Pretpostavljam da tada, u svim preispitivanjima, čovjek najviše sebe krivi?

Da, pitaš se gdje sam ja pogriješila? Šta sam ja krivo uradila? Uvije krećem od sebe, ali u jednom momentu shvatiš da nemaš veze sa nekim stvarima. A stvari se dese. Nešto se desi. Energija se poremeti. I nema veze sa tobom. Moraš sebi oprostiti i krenuti dalje. A i to je teško. Možda mi je tada trebala ta stručna pomoć, a i tu su uletjele prijateljice, isto kao i u trenutku kad je bilo problema sa zdravljem. Od nas ide sve. Treba prihvatati stvari i biti otvoren.

Ali to je najteže, uvijek se nešto preispitujemo...

Ali šta ja mogu napraviti? Ja mogu samo raditi i mene taj rad drži. Daje mi samopouzdanje. Ne treba meni predstava. Radiću do te predstave, a kad dođe predstava, onda ću da briljiram. A do tada trebam raditi. 

Koliko su demotivirajuće limitirajuće okolnosti u pozorištu na koje ne možete uticati?

O tome drugi odlučuju i moraju se, kako god, ali sinhronizovati. Postoje pravila. A ja sam ti samo jedan od šarafčića. Mogu se nervirati, a mogu vrijeme i prostor koji dobijem iskoristiti maksimalno. A kad radiš, zadovoljstvo neće izostati. Ono se nalazi i u samom procesu rada. Scena je živi organizam. 

Koliko dnevno provedete pjevajući ako kao sada pripremate dvije nove predstave, a imate i postojeći repertoar?

Non-stop. Mozak je samo u muzici. Evo, naprimjer juče, kad sam se probudila, odmah sam pustila Rigoleto na You Tube-u i pjevala svoje dijelove uz snimak. Onda dođem na probu Cabareta. Nova slika, scena i ja, opet ja upjevana, što je najvažnije. Samo se šaltaš, a sve se može kad se hoće.

Kada bi Vam neko ponudio duet sa nekim od popularnih muzičara ili popularnih bendiva, naprimjer Dubiozom kolektiv, da li biste pristali?

Naravno da bih. Radili smo mi prošle godine sa Dadom Džihanom This is not aLoud Concert u BKC- u. Bilo mi je prekrasno. 

Nakon Cabareta u BKC-u i gostovanja u Švedskoj sa Harisom Pašovićem, čeka Vas premijera Rigoleta?

Rigoleto se radio 2007., kada sam ja bila trudna. U sedmom mjesecu sam skakutala po probama i bilo mi je jako teško što nisam mogla pjevati premijeru, pametniji ljudi su znali da to ne bi bilo dobro za mene. Kad sam se vratila sa trudničkog, pjevala sam u predstavi, ali nikad nije prošla kroz mene, nikad je nisam osvijestila do kraja, nisam donijela kako bih trebalo da donesem.

Trebalo je 2013. da se radi obnova, tad je došla dijagnoza..., trebala je doći gošća da radi zamjenu, ali se nešto desilo, pretpostavljam sa finansijama, tako da Opera cijelu tu sezonu nije imala niti jednu premijeru ili obnovu i sad me ponovo dočekao Rigoleto, čemu se radujem jer će da diriguje maestro Lipanović

Da li izlazak na scenu podrazumijeva neko drugo stanje svijesti? Koliko racionalno na sceni možete razmišljati o sceni?

Vrlo racionalno.

Ali ja sam mislila da to čovjeka ponese...

Ponese u nekim slučajevima. Ti moraš znati zašto si na sceni. Na sceni imaš zadatak. Tebe ponese, naravno, ta ljepota i odvojiš se od sebe i opet vratiš u sebe, ali ta jedna konstanta mora da postoji. Moraš znati zašto si ti da sceni, da ne izađeš iz lika, da to bude kako treba.

Sem aplauza na kraju, po čemu znate tokom predstave da je riječ o pravom trenutku i atmosferi?

To osjetiš sam sa sobom. Svi dišemo jednim dahom. To mi se desilo kad sam imala koncert sa Filharmonijom, kad sam bez kose pjevala. Svi te pitaju kako si, šta si, onda sam na kraju došla ćelava na koncert na otvorenje sezone... Prvo je bio šok, potom smo disali svi zajedno, ljudi su plakali, i ja sam na kraju... Sve je to dokazivanje samom sebi, unutrašnja borba. Ali onda kažeš sebi - pa šta i ako pogriješim?! I ideš dalje.

Koliko nas košta nedozvoljavanje sebi prava na grešku?

Meni se to desilo. Ja sebi nisam znala oprostiti. Još uvije sam prilično gruba prema sebi i možda se još uvije ne volim dovoljno, ali se učim voljeti sebe. Moramo prvo sebe zavoljeti, zagrliti sebe i reći sebi da je sve trenutno i sve će da prođe. Treba sebe podsjetiti koliko je život lijep.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)