Iako su svi mislili da je doktor Mengele krajem Drugog svjetskog rata nestao s europskog ozemlja, a s njime i stravični modeli njegovih medicinskih opita, sve je jasnije da je on iza sebe ostavio učenike koji su na određeni način slijedili njegov “znanstveni” put. A u njemu je ključno da postoje ljudi na kojima se mogu vršiti eksperimenti, ali bez njihove privole ili znanja, kako bi se možda pronašla pomoć za neke druge, “vrednije” u nekom novom društvenom poretku.

Iako djeluje strašno, ali tako se može opisati ponašanje liječnika u jednom od središta europske kulture, Beču, 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, prenosi AP.

Dobio Nobela

Naime, još je 1927. godine austrijski psihijatar Julius Wagner-Jauregg dobio Nobelovu nagradu za medicinu jer je koristio uzročnike malarije kako bi liječio bolesnike u uznapredovalim stadijma sifilisa, kada ta bolest, u Europu uvezena iz Novog svijeta uz krumpir i kukuruz, počinje napadati mozak i izaziva stanja ludila. Nemali je broj europskih mudrih glava tako skrenuo, da spomenemo samo velikog filozofa Friedricha Nietzschea, što pak govori da nisu baš pretjerano pazili kad su ulazili u spolne odnose ili nisu bili pretjerano higijenski disciplinirani.

Bečki su liječnici na temelju Wagner-Jaureggove škole odlučili zaraziti nekoliko stotina ljudi, među kojima i siročad koja je bila smještena u psihijatrijske bolnice (ne nužno zbog psihičkih problema), parazitima malarije. Nakon toga bi se u njima stvorila tijela koja su zatim koristili za liječenje ljudi oboljelih od sifilisa koji su po njihovim kriterijima očito bili društveno važniji od siročića.

Otvorena istraga

Cijela je priča na vidjelo izbila tek prije dvije godine, kad je pokrenuta opsežna istraga na temelju svjedočanstava nekih od ljudi koji su bili zaraženi i koja traje i dalje, a tijekom koje su se liječnici, uključeni u monstruozni projekt, branili kako “nitko od zaraženih malarijom nije umro”. Nije im, dakle, bilo važno što su trpjeli sve posljedice te teške bolesti, visoke temperature, koje se i kasnije tijekom života vraćaju, iscrpljenost i nemoć. “Nisu umrli”, to je ultimativna rečenica. I da, brane se i kako su u SAD-u i Velikoj Britanij također liječili sifilis malarijom, ali ondje su koristili malarične komarce koji bi zarazili osobu koja boluje od sifilisa, dakle bez posrednika. I da, penicilin, kojim se sifilis liječi, u široku je uporabu ušao tijekom Drugog svjetskog rata. No, to liječnike u Beču nije pretjerano interesiralo. Imali su svog Nobelovca. I siročiće.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)