Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Fizičke prijetnje i napadi na novinare, javne uvrede, pojačane finansijske kontrole, uslovljavanje finansijske podrške medijima od strane oglašivača, pritisci na novinare preko vlasnika i urednika medija tj. putem cenzure, slika su i prilika medijske scene u Bosni i Hercegovini posljednjih nekoliko godina. Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banja Luka, tvrdi da nikad nije bilo gore biti novinar u BiH:
„Od nekoliko stotina napada na novinare od 2006. do 20014. manje od 15 odsto je procesuirano! Situacija je sve gora i gora, očekujem da će biti još teža, jer kako je teža finansijska situacija u državi, vlast će činiti sve da prava informacija ne dođe do uha ili oka građana. Novinari su ovdje tretirani kao obijači kioska, koje svako može kritikovati kako želi i napadati ih, jer to najviše rade zvaničnici ove države i onda šalju poruku svima na nižim nivoima vlasti da je to sasvim normalno“.
 |
Siniša Vukelić: Novinari su ovdje tretirani kao obijači kioska koje svako može kritikovati kako želi, i napadati ih jer to najviše radi zvaničnici ove države i onda šalju poruku svima na nižim nivoima vlasti da je to sasvim normalno |
Sam Vukelić je već u više navrata bio žrtva napada i prijetnji, od kojih su najdrastičnije bile prijetnje smrću koje je dobijao dva puta. Najprije je 2012. godine bio žrtva Mile Radišića, biznismena iz Banjaluke, dok je prije nekoliko mjeseci Vukeliću prijetnje smrću direktno u lice uputio Oleg Prstojević, sin bivšeg šefa Grupe za kontrolu poreskih obveznika u Upravi za indirektno oporezivanje BiH.
Sagovornik DEPO Portala tvrdi da od institucija naše države ne može dobiti adekvatnu zaštitu, jer upravo oni koji su po službenoj dužnosti obavezni štititi slobodu i integritet novinara se ponašaju kao njihovi najveći dželati, te da je kao novinar u potpunosti prepušten samome sebi:
„Nakon brojnih napada na medije, ovdje se stvorila atmosfera da je poželjno napasti novinara - ne samo verbalno, nego i fizički i prijetiti mu - i da zbog toga neće biti kažnjen. Lično sam imao dvije prijetnje smrću. Jedan od njih je osoba koja je bila umiješana u višemilionsku aferu koju sam otkrio. Poslije dvije godine procesa, taj čovjek je pravosnažno osuđen na dvije godine zatvora, ali danas slobodno šeće Banjalukom, nije otišao na izdržavanje kazne, pronevjerio je 200 miliona, blisko je povezan s vladajućim strukturama... On mi je prijetio smrću, prošle su skoro tri godine kako sam to prijavio, niko me nikad nije ni pozvao na ročište“.
Vlast kao najveći dželat novinara
Ono što svakako posebno zabrinjava je što se u prijetnjama i ucjenama prema novinarima posebno ističu državni funkcioneri, a među njima zasigurno prednjači predsjednik RS-a Milorad Dodik, te njegov uzak krug ljudi iz vladajućih struktura SNSD-a. Otvorene i kamerom zabilježene uvrede i prijetnje na račun „nepodobnih novinara“, uskraćivanje akreditacija pojedinim medijima za praćenje rada Vlade RS i entitetskog predsjednika te razne vrste pritisaka, postale su ustaljena norma ponašanja vlasti u RS-u prema medijima čiji način rada im se ne sviđa.
Stvar je kulminirala kada je krajem prošle godine na službenoj stranici vladajućeg SNSD-a objavljena lista „neprijatelja“ Republike Srpske, na kojoj se našlo nekoliko medija i nevladinih organizacija. Jedan od medija koji su našli svoje mjesto na listi je i internet portal Frontal.rs.
Urednik ovog portala Marko Šikuljak tvrdi da je ova optužba smiješna i besmislena, te razlog za nju prije svega vidi u odbijanju njegovog medija da se ponaša na način kako bi to vlasti u RS-u željele:
„Vjerovatno u Srpskoj nema ni jednog glasila s tako jasnom, stabilnom i originalnom uređivačkom politikom kao što je naš portal, što nosi i određene posljedice. Među njima je i taj vodvilj s nama kao narodnim neprijateljima, pa se od toga ogradio i sam autor popisa. Navodno, na spisku smo se našli izborom recenzenta knjige, inače, poznatog po naslovima kao što je 'Dodik, čuvar Srpske'. Naravno, druga je stvar kada neko poistovijeti svoju stranačku politiku s narodom i državom. Tom dioptrijom mi smo nesumnjivo neprijatelji takvog pogleda na svijet, pa nam priča o takvom angažmanu Frontala počinje zvučati patetično“.
 |
Marko Šikuljak: Sve to je već definirao Zakon o zaštiti od klevete i dijelovi kaznenog zakona RS, i ovo je samo omogućavanje više prilika različitim, birokratskim dokonjacima da vam zagorčavaju život time što vas razvlače po sudovima |
Ipak, da može i dalje od toga, vladajući SNSD pokazao je i nakon izbora, usvajanjem Zakona o javnom redu i miru, kojim se, između ostalog, i internet definiše kao javni prostor.
Usvojeni Zakon naišao je na mnoštvo osuda, ne samo domaćih medija i novinarskih udruženja, nego i stranih organizacija u BiH, poput predstavništva Evropske unije, OSCE-a, te ambasada SAD-a i Velike Britanije. S druge strane, premijerka RS Željka Cvijanović i vladajući SNSD tvrde da je zakon u potpunosti u skladu s evropskim standardima, te su u više navrata isticali da oni koji ga osuđuju, Zakon nisu ni pročitali! Siniša Vukelić ovakva objašnjenja smatra besmislenim:
"Dakle, vladajuće strukture u RS-u, ne samo premijerka Cvijanović, nego i predsjednik Narodne skupštine RS-a Nedjeljko Čubrilović, koji je imao vrlo grube izjave, nas žele ubijediti da ne samo da su bh. novinari neznalice, nego da su i ključne međunarodne institucije koje djeluju u BiH sastavljene od neznalica! Zaista je nevjerovatno da vlasti u RS-u mogu smatrati da se zvanični stavove, koji dolaze iz tako jakih institucija, iznose na osnovu nečijeg paušalnog mišljenja, da niko od pravnika nije analizirao taj zakon i da neko izdaje saopštenja tek tako“.
Vukelić ističe da je dosadašnje ponašanje vlasti u RS-u jasno išlo prema ograničavanju slobode i nezavisnosti medija, te da je teško povjerovati da ovako široko formulisan zakon može imati motiv koji bi pretjerano odudarao od dosadašnje prakse:
"Ovaj zakon, čak i da je predložen i usvojen s najboljim namjerama, mi to baš i ne bismo mogli tako shvatiti, jer je on kruna i nastavak pritiska vlasti na medije u RS-u. Sama činjenica da su pored brojnih osuda, ne samo novinara, nego i najznačajnijih međunarodnih organizacija, vlasti u RS požurile da ga što prije usvoje, otvara sumnje u stvarne namjere njegovih predlagača".
Generalna sekretarka Udruženja/udruge BH novinari Borka Rudić Zakon smatra apsurdnim, te ističe da on vlastima u RS-u daje odriješene ruke za cenzuriranje i kažnjavanje ne više samo medija, nego i privatnih pojedinaca.
„Narodna skupština kao zakondavac je u naš zakonodavni okvir unijela nešto što ni u jednoj demokratskoj zemlji ne postoji - a to je kontrola interneta na način da će se primjenom prekršajnih naloga moći na jednostavan i brz način sankcionirati iznošenje javnog mišljenja u stvarnom i virtualnom svijetu... Na način kako je to napisano u ovom spornom zakonu, policija RS će, recimo, moći podnijeti prekršajnu prijavu protiv građanina iz bilo koje zemlje na svijetu koji objavi karikaturu Milorada Dodika i on se osjeti zbog toga 'uznemirenim' i trpi poljedice dok sjedi u svom kabinetu u Palati predsjednika u Banjaluci."
Zakon osuđuje i urednika Frontal.rs Marko Šikuljak, koji smatra da je on potpuno besmislen i suvišan:
„Internet jeste javni prostor, ali je problem što ga taj zakon definira kao utuživo. Imate u njemu izraze poput 'grubog vrijeđanja' i 'osjećaja uznemirenosti', što su besmislice. Sve to je već definirao Zakon o zaštiti od klevete i dijelovi Kaznenog zakona RS, i ovo je samo omogućavanje više prilika različitim, birokratskim dokonjacima da vam zagorčavaju život time što vas razvlače po sudovima“.
Koliko su mediji sami krivi?
Kontinuirano opadanje medijskih sloboda, sve veći politički pritisci na rad novinara, nedostatak adekvatne pravne zaštite te podijeljenost po etničkim, entitetskim i političkim linijama, slika su medijske scene u BiH. Pitanje koje se postavlja je koliko su mediji su sami krivi za položaj u kome se nalaze, tj. koliko svojim načinom rada i izvještavanja sami doprinose sve goroj situaciji za svoju struku?
Vukelić smatra da mediji u BiH velikim dijelom sami sebe dovode u ovakvu situaciju, jer u svom radu vjerno preslikavaju ukupnu situaciju u našoj zemlji:
„Mediji su zatvoreni u svoje male torove, u svoje redakcije, između sebe zaraćeni, muku muče svi sa istim problemima, sve se manje druže i za aktuelne probleme pokušavaju naći neko rješenje. Medijska scena je strašno podijeljena, ne samo po etničkim i nacionalnim, nego i političkim strukturama, to čak nije ni toliko zabrinjavajuće, koliko činjenica što se mediji dijele na one koji su za vladajuću strukturu i one koji su za opozicionu koaliciju. Vrlo je malo neostrašćenih medija, koji ne daju za pravo ni jednim ni drugim“.
Šikuljak ističe da je u BiH vrlo malo istinski slobodnih i profesionalnih medija koji se opiru političkim utjecajima, te da razlog prije svega treba tražiti u načinu njihove ogranizacije i djelovanja:
„„Novinarstvo je slobodno onoliko koliko je tržišno, tačnije koliko mu oglasni prostor ne zavisi od toga jeste li bliski sa političkom i ekonomskom elitom. Što se tiče vlasnika medija, vratimo se unatrag i raspitajmo se kako su mediji nastali, jesu li uopće ikad radili tržišno ili na donacije, i stvar je jasna. Zanimljivo je samo koliko nisko se mogu spustiti u slugaranstvu“.
 |
Borka Rudić: Uprkos višegodišnjem gušenju, međuentitetska solidarnost novinara pobijedila politiku i pokušaje sistema u Federaciji i RS da novinare ostrgnu iz njihove sredine i profesije i svedu ih na sluge etničkim i političkim vodjama. To vrijeme je definitivno prošlo - protesti novinara širom BiH su potvrdili kako su oni sami spremni braniti vlastitu poziciju jednako u svim dijelovima BiH |
Sličnog stava je i Rudić, koja tvrdi da su novinari u BiH olako pristali prodati svoju nezavisnost za javni novac i koristi koje donosi bliskost sa ovom ili onom političkom snagom u zemlji:
„Mi smo ranijih godina dozvoljavali da vlasti, manjim ili većim sumama novca iz javnih budžeta i javnih preduzeća, kupuju naklonost medija, stvaraju nelojalnu konkurenciju na medijskom tržištu ili sukobljavaju medije i tjeraju ih da međusobno ratuju koristeći kao oružje urednike i novinare, odnosno bacajući u blato ključne vrijednosti novinarske profesije! Sve se to na kraju vratilo kao bumerang slobodi izražavanja kroz suludu ekspanziju manipulativnih i neistnitih medijskih sadržaja, koji su sluđivali građane i produbljivali podjele“.
Svjetlo na kraju tunela
Pitanje koje se u konačnici postavlja u državi u kojoj novinari nemaju adekvatnu zaštitu pravosudnih institucija, a vlasti na raznim nivoima prave spiskove „nepodobnih medija“, jeste - kako zaustaviti dalje proces sužavanja novinarskih sloboda i unaprijediti položaj novinarske profesije u ovoj zemlji? Novinari nisu posve nemoćni. Struka koja se ne zove uzaludno „sedma sila“ posjeduje nemalu moć u društvu, te savjesnim radom, pritiskom na vladajuće garnuiture i borbom za istinu novinari mogu ostvariti značajne rezultate u osiguravanju slobode i prava za sebe i svoje kolege, ali i općenito dati značajan doprinos u kreiranju slobodnijeg i transparentnijeg drušva.
Borka Rudić smatra da se stvari počinju kretati na bolje, te da su vlasti u BiH svojim pritiskom na novinare izazvale samo kontraefekat i proizvele ono što je donedavno izgledalo nezamislivo – solidarisanje novinara iz cijele države:
„Slučaj portala Klix.ba i solidarnost svih novinara iz BiH sa kolegama kojima su združene snage policije iz RS i Kantona Sarajevo upale u redakciju pokazuju kako je, uprkos višegodišnjem gušenju, međuentitetska solidarnost novinara pobijedila politiku i pokušaje sistema u Federaciji i RS da novinare istrgnu iz njihove sredine i profesije i svedu ih na sluge etničkim i političkim vodjama. To vrijeme je definitivno prošlo - protesti novinara širom BiH su potvrdili kako su oni sami spremni braniti vlastitu poziciju jednako u svim dijelovima BiH."
Identičan stav dijeli i Vukelić, a ključne stvari koje smatra neophodnim da novinari unaprijede svoj polažaj i vrate dostojanstvo struci je „solidarnost, solidarnost i solidarnost“:
„Moramo se svi zajedno podržavati, jer svi se bavimo istim poslo. Sve ono što se dešavalo našim kolegama može zadesiti i sve nas - mogu sutra pokucati na naša vrata, možemo završiti na sudovima i biti kažnjeni - samo solidarnost je rješenje. Čini se da su udruženja kamiondžija mnogo bolje organizovana, mnogo češće znaju se izboriti za ciljeve svoje grupacije, nego novinari, koji često znaju drugim soliti pamet, često znaju druge podržavati u ostvarivanju njihovih prava, a sami ne koriste najjače oružje koje imaju, a to je da dođu do javnosti i iskoriste za svoje potrebe."
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)
VEZANI TEKSTOVI:
http://depo.ba/clanak/122016/tracak-nade-u-novom-zakonu-kako-se-zaposliti-u-bih-bez-stele-i-partije
http://depo.ba/clanak/121690/bakirovo-obecanje-ludom-radovanje-moze-li-bih-nakon-izbora-dozivjeti-ekonomski-preporod
Tekstove iz prethodnog ciklusa na temu 'Evropske integracije i budućnost BiH' možete pročitati OVDJE.
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook