Piše: Segor HADŽAGIĆ

Arduana prevarila Al' Dina! Poznati bh kantautor u šoku. Traži razvod i ne želi ni da čuje za Arduanu. Javnost traži drugu stranu priče, ali Arduana se ne javlja na svoj mobilni... Bile su ovo jučer top vijesti u svim printanim sarajevskim medijima i portalima, a po svemu sudeći, biće i danas, i sutra, a možda se stvar otegne na čitavu sedmicu, zavisno od „kreativnosti“ aktera afere i spremnosti urednika da dosegnu vrhunce žutila. Zašto?! Pa raja to vole, dajmo im!

Godina je 2011. i državi Bosni i Hercegovini je više nego ikada potreban jak MESS. Godina u kojoj se zatvara Umjetnička galerija BiH, u kojoj se institucije kao što su ARS AEVI, Zemaljski muzej BiH i Kinoteka nalaze na samrti... Godina u kojoj je MESS tiši nego ikada. Bilboarda i plakata po gradu skoro pa dvostruko je manje nego proteklih godina. Direktor festivala Dino Mustafić poprilično lakonsko i neutralno protestvuje protiv političara...

Isti dan počeo je 51. internacionalni teatarski festival MESS, ponos grada i svjetionik kulture, kako bi rekli stari majstori pera; festival o kojem su mediji, blago rečeno, stidljivo izvještavali. I,...šta sad? Pa ništa specijalno... Domaći intelektualni snobovi možda će se ponovo, po ko zna koji put, osvrnuti na kič društva u kojem živimo, na jeftine senzacije kojima se obmanjuje javnost, na neuke i nesposobne političare koji ne vode brigu o kulturnim institucijama od vitalnog značaja za Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu, itd.

Nikada Sarajevo i BiH nisu bili u većoj krizi, nikada, s druge strane, nije bilo više konformizma. Raji je dobro, jer znaju da može i gore. Za razliku od običnih ljudi, konformistički naboj kod umjetnika i kulturnih radnika dodatno je ojačan kuknjavom „da država ne mari za njih“, „da  se malo ulaže para u kulturu“, „da država pušta da ogromno kulturno i nacionalno blago propada“ i još niz tačnih, ponavljam tačnih, ali besmislenih, ponavljam besmislenih, fraza kojim se samo loptica odgovornosti prebacuje na nefunkcionalne državne institucije. A samo se rijetki upitaju - možda je problem u nama koji se bavimo umjetnošću i kulturom? Možda su naš nerad i neinventivnost odgovorni za katastrofalno stanje u oblasti kulturi?

Vratimo se MESS-u, teatarskom festivalu koji je prije 51. godinu osnovao reditelj Juroslav Korjenić. U prvih nešto više od trideset godina, MESS je donosio predstave iz bivše Jugoslavije, tragalačke, eksperimentalne i inovatorske, da bi u ratu dobio svoj internacionalni karakter. Za nas, studente Akademije scenskih umjetnosti, u godinama nakon rata MESS je oduvijek bio prozor u svijet i izvjesni nužni produžetak obrazovanja. Na MESS-u smo imali priliku gledati renomirane teatarske kuće iz svih dijelova svijeta i redateljske magove poput Marthalera, Castorfa, Nekrosiusa, Nadja, Aschera, Ginkasa, Korsunovasa, Taufera, Stemanna, Brooka, Pandura, Žoldaka... Uz MESS bilo je lakše živjeti u ovom gradu i podnositi repertoarsko sivilo domaćih teatarskih kuća. Uz MESS smo naučili da nam „domaći pozorišni gurui“ ne mogu tako lako prodavati „muda pod bubrege“ i da njihove estetike pripadaju davno-prošlim vremenima.

Ali, onda je, u posljednje četiri godine, selekcija predstava MESS-a doživjela neshvatljiv pad. Nekrosiusi, Ginkasi, Korsunovasi, Marthaleri, Ascheri, sve su manje stizali u naš grad. Tu i tamo pojavilo bi se neko veliko ime, ali više na nivou incidenta. MESS je razvio i nove programe - Mittel Europa i Future MESS, no usprkos takvom pohvalnom iskoraku,  festival je ipak izgubio na kvalitetu. Nove snage bh. teatra, poput mlade Selme Spahić ili regionalnih „provokatora“ tipa Olivera Frljića, spašavale su čast festivala, dok se selekcija kvazieksperimentalnih mucanja dokazanih tetarskih majstora, kao što su Paolo Maggeli i Damir Zlatar Frey, svesrdno trudila da okalja obraz MESS-a.

I jučerašnje otvaranje 51. izdanja ovog festivala odisalo je sličnom banalnošću protiv koje se Mustafić zdušno, ali kvazintelektualno frazerski bori: lampama koje su gledatelji u publici upalili da prekinu mrak, da pokažu želju koja postoji za kulturom. Bravo za direktora festivala! Bravo za MESS! Politička vlast će se rasplakati i odriješiti kesu, a domaća i svjetska kritika uskliknuti: kakav biser savremene konceptualne umjetnosti! Kakva metafora stanja u kojem se nalazimo! Bravo, bravo…

Godina je 2011. i državi Bosni i Hercegovini je više nego ikada potreban jak MESS. Godina u kojoj se zatvara Umjetnička galerija BiH, u kojoj se institucije kao što su ARS AEVI, Zemaljski muzej BiH i Kinoteka nalaze na samrti...Godina u kojoj je MESS tiši nego ikada. Bilboarda i plakata po gradu skoro pa dvostruko je manje nego proteklih godina. Direktor festivala Dino Mustafić poprilično lakonsko i neutralno protestvuje protiv političara: „Valja, prije svega odmah na početku ustvrditi da nikada u svojoj historiji ova država nije imala tako neuke političare. Njihov duhovni horizont je otpjevati neki masan folk referen na dernecima, otići na poneku utakmicu reprezentacije u čarter letu koji košta kao godišnji programski budžet pozorišne institucije”. O kojim političarima je riječ, Mustafić nam ne otkriva. Važno je iskazati svoje gađenje prema njima, a samim tim i prema samom sebi, pošto je Mustafić jedan od članova predsjedništva Naše stranke.

No, ostavimo politiku po strani, vratimo se kulturi. Direktor festivala i jedan od najproduktivnijih reditelja na ovim prostorima protestvuje i protiv “banalnog”: “U svim životnim manifestacijama u BiH banalno postaje norma i uzor, socijalna i duhovna bijeda je sve veća, iščezavaju i osipaju se duhovne činjenice koje konstituišu Kulturu. Hirurški rez proteklih godina po budžetima za Kulturu, kao važnom segmentu javne djelatnosti, nije samo uslovljen niskom kulturnom razinom političkih moćnika, već i njihovom potrebom da pokore najveći dio umjetničke zajednice koja se još uvijek konzistetno opire kultu "etničnosti" i modelu etnopolitika.”
 
I tu leži problem Arduane, Al’ Dina, žutila, kulturnih institucija, MESS-a i Dine Mustafića, jednog od najzagonetnijih figura naše kulture. Mustafić je nakon rata režirao neke od najgledanijih predstava u domaćim teatrima (Helevrova noć, Četvrta sestra i Pukovnik ptica u Kamernom teatru 55, te Trg Ratnika u Pozorištu mladih, da spomenemo samo najuspješnije) i tako praktički pomagao da ona opstanu. Kao takav, on se nametnuo kao predvodnik pozorišne mainstream scene (ma kako to apsurdno zvučalo). Tetarska kuća koja drži do sebe mora imati Dinu Mustafića, da privuče ili vrati publiku. I to je, slagali se mi s Mustafićevom estetikom ili ne, njegov  kvalitet i veliki plus za sarajevsku i bosanskohercegovačku pozorišnu scenu. No, u zadnje vrijeme, otkako je postao hiperproduktivan reditelj u regionu (gotovo da nema pozorišta na prostorima bivše Jugoslavije gdje nije režirao), Mustafić se malo ulijenio i kao direktor dopustio da MESS neshvatljivo padne.

Ovdašnja javnost nije pisala o prošlogodišnjem otvaranju 50. jubilarnog izdanja MESS-a. Performans sa pedeset torti koje su djeca Sarajeva poklonila MESS-u i dozlaboga  patetičan  i  za-pet-minuta-sklepan govor o opstanku MESS-a, uz mladu Selmu Spahić i iskusnog novinara i aktivnog sudionika MESS-a od samih početaka, Čede Kisića, podsjećao je na provincijsku manifestaciju proslave godišnjice nekog kulturno-umjetničkog društva. I jučerašnje otvaranje 51. izdanja ovog festivala odisalo je sličnom banalnošću protiv koje se Mustafić zdušno, ali kvazintelektualno frazerski bori: lampama koje su gledatelji u publici upalili da prekinu mrak, da pokažu želju koja postoji za kulturom. Bravo za direktora festivala! Bravo za MESS! Politička vlast će se rasplakati i odriješiti kesu, a domaća i svjetska kritika uskliknuti: kakav biser savremene konceptualne umjetnosti! Kakva metafora stanja u kojem se nalazimo! Bravo, bravo…

Ovakvo otvaranje festivala, koji pedeset i jednu godinu predstavlja ponos Grada, ne zaslužuje medijski prostor. Ono je šamar ambicijama Grada koji želi biti kulturnom prijestolnicom Evrope za 2014 godinu. Ono je jednako banalno kao i vijest da je Arduana prevarila Al’ Dina. Ono je intelektualno i kreativno žutilo…Bespomoćnost pomješana sa potpunim nemarom. Ali u gradu u kojem se, kako  je u intervju za beogradski Blic rekao Mustafić, tolerancija podrazumijevala, za ovakav potez raja bi tolerantno rekla: De, Dino uhavizaj se malo…sviju ti!

Sinoćnje otvaranje  MESS-a upravo je pokazalo suštinu problema kod većine umjetnika i kulturnih radnika - nedostatak kreativnosti, mašte i volje, lične inicijative, radikalnosti i borbenosti. Jer ovakvo otvaranje festivala, koji pedeset i jednu godinu predstavlja ponos Grada, ne zaslužuje medijski prostor. Ono je šamar ambicijama Grada koji želi biti kulturnom prijestolnicom Evrope za 2014 godinu. Ono je jednako banalno kao i vijest da je Arduana prevarila Al’ Dina. Ono je intelektualno i kreativno žutilo…Bespomoćnost pomješana sa potpunim nemarom. Ali u gradu u kojem se, kako  je u intervju za beogradski Blic rekao Mustafić, tolerancija podrazumijevala, za ovakav potez raja bi tolerantno rekla: De, Dino uhavizaj se malo…sviju ti!

Jer, MESS je naše blago, a ne teren za demonstriranje jeftinih intelektualnih i umjetničkih  “driblinga” koji ne prolaze više ni kod koga.

U nadi da će se MESS uozbiljiti i vratiti na staze stare slave, i da ćemo konačno shvatiti da nije samo država kriva, nego naša lijenost i manjak lične inicijative, i da od kukanja nema ništa, pozivam publiku na MESS da se makar malo odmore od žutila. I ove godine će biti neki Oliver Frljić, Filip Grinvald, Diego de Brea ili Gabor Tompa da “upale mrak” i rastjeraju žutilo oko nas.

(DEPO PORTAL)

VEZANI TEKST:

FOTO/SARAJEVO: Paljenjem baterija u mraku Narodnog pozorišta otvoren 51. MESS