Piše: Dario BEVANDA

Iznenađuje manjak pompe povodom novog ostvarenja režisera i majstora kontroverze Harisa Pašovića, predstave "Ruže za Anu Terezu/Fudbalske priče" (East West Centar Sarajevo u koprodukciji sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica). Nije bilo niti bombastične medijske kampanje, tipične za skorašnje Pašovićeve projekte poput "Evropa danas" i "Nora" kojima bi uspio zaintrigirati i najveće protivnike njegovog pozorišnog izričaja da pogledaju određenu predstavu, bilo to zbog Laibacha, Mikija Manojlovića ili epizodnog glumačkog ostvarenja samog Pašovića. "Ruže za Anu Terezu/Fudbalske priče" su ipak intimnije ostvarenje, možda prvo od "Victora ili djece na vlasti", predstave koju je Pašović 2006. režirao u Zagrebačkom kazalištu mladih. Pitanje je: da li intimnije podrazumijeva i bolje?

U ko-autorstvu sa koreografom Edwardom Clugom, Pašović je ponudio pozorišno ostvarenje koreodramskog jezika i minimalnog narativnog elementa. Isti narativni element bi se mogao staviti u jednu rečenicu: u "kafani na Balkanu" balkanoidni muškarci se napijaju uz turbo-folk hitove koje izvodi njihova omiljena kafanska pevaljaka, maltretiraju je i napastvuju, poslije im bude krivo, izvinjavaju joj se, zatim sve završava iznenadnom pucnjavom. Struktura predstave djeluje jako nasumična, nije jasno zašto je odabran baš ovaj broj songova, te se čini da bi bilo svejedno da prestava traje pola sata manje ili više. Motiv »turbo – folka u pozorištu« je prilično istrošen, i pitanje je šta bi on u ovoj predstavi trebao značiti. Ako je to komentar na upliv turbo-folka u kulturne institucije, zar se Pašović nije već davno bavio tim u "Pobuni u Narodnom pozorištu"?

"Propitivanje" današnjeg muškarce se, nažalost, ograničilo na dvodimenzionalne "čaše lomim, ruke mi krvave" stereotipe balkanskog muškarca, te do kraja orijentalističku konstrukciju tih prostora, fatalističku sliku gdje se sve završava u pucnjavi izazvanom alkoholom. Ipak, tematsko središte predstave nisu ni muškarci ni žene, nego "niža", radnička klasa. Dodatna potpora za tu tezu nalazi se u izjavama o "običnom čovjeku" u Pašavićevom intervjuu, fotografijama oronulih fabrika projiciranim na sceni, te upotrebom pjesme "Working Class Hero" Johnna Lennona. I to je glavni problem predstave. Dok prikaz fenomena turbo-folk muzike nije elitistički, prikaz radničke klase u predstavi je iz elitističke perspektive: stereotipan, snishodljiv i podcjenjujući.

Predstava je posvećena belgijskoj koreografkinji Anni Teresi De Keersmaeker, čijim impresivnim opusom je i sama inspirirana. Pri gledanju se ipak kao primarni estetski uzor otkriva djelo velike, nedavno preminule, Pine Bausch. Pašović i Klug više duguju Pininim tangom inspirisanom koreografskom vokabularu (koji je skoro uvijek u kombinaciji sa pop-muzikom), nego minimalističkom, repetitivnom plesnom stilu Anne Terese (popraćenom muzikom Johna Cagea, Stevea Reicha i drugih avangardnih kompozitora dvadesetog stoljeća). I uz velike uzore i glumačko-plesnu postavu doraslu zadatku (Thomas Steyaert, Ulisse Romano, Ibrahim Outtara, Aydar Valeev, Ayberk Esen) rezultat je neupečatljiv i nedorađen. Nerijetko se dešava da jedan od interpretatora 'visi' na sceni ili redundantnim pokretima ispunjava prazno vrijeme dok ne dođe na njega red da reaguje, ili, u slučaju da je jedini plesač na sceni, dok pjesma ne završi. Ne pomaže ni jednolična organizacija radnje na sceni zbog malog broja perspektiva i nepostojanja ikakve sceneske dijagonale koja bi dinamizirala ono što gledamo (većinu vremena glumci su okrenuti anfas publici).

Najuspjeliji element predstave je muzika. Philip Tan i sopranistica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo Aida Čorbadžić (koja je i prilično uvjerljivo odglumila lik kafanske pjevačice) bez problema prolaze kroz repertor sastavljen uglavnom od hitova Cece i Severine, nadograđujući ih virtuoznom i inventivnom muzičkom izvedbom. Singapurski kompozitor, izvođač multiinstrumentalista Philip Tan je pravo otkriće. Bilo da svira bunjeve ili udaraljke preko pozadinskog sempla, ili varijantu kafanskog sintisajzera sa pripremljenim beat-ovima, rezultat je muzički uzbudljiv. Njegovi aranžmani i harmonično sviranje klavijatura na pjesmi "Rekom bez vode", emuliraju nakićenost svojstvenu turbo-folku, evocirajući pritom nešto sasvim drugo.

Tzv. "Fudbalske priče" iz naslova se pojavljuju tek u zadnjih pet minuta predstave, te je pitanje zašto su tako nedoslijedno, neprirodno i agresivno uglavljene u strukturu kojoj organski ne pripadaju. Nakon što predstava završi pucačkim pokoljem, postavlja se pitanje: čemu sve ovo? Zašto umjesto toga jednostavno ne pogledati spot Rammsteina-a? U intervjuu za magazin Azra (br. 758, 7.9.2011.) Pašović je izjavio da fenomenu turbo–folka nije prišao elitistički i da nema namjeru ismijavate narodnjake, već pokazati zašto ljudi vole ići u kafane. U istom intervjuu izjavljuje: "...u fokusu ove predstave je život muškaraca na Balkanu. Posljednjih 60 godina feministički pokret je uradio puno na emancipaciji žene, ali je, boreći se za taj pravedni cilj, reducirao pojam muškaraca i sveo ga na brutalnu ulogu. Predstavljen je kao nasilnik, koji zloupotrebljava ženu, vlast, a ako nije tipični mačo men, onda je feminizirani peder. (...) Današnji muškarac je drugačiji od onog od prije pola vijeka. Upravo to propitujemo u našoj predstavi, na primjeru svakodnevnog života običnog čovjeka, koji radi po osam, devet sati dnevno, za malu plaću. Kada dođe kući, umoran je i obično ga dočekaju neki problemi, koje mora rješavati. U njegovom intimnom životu postoji ljubav, koja je najčešće nesretna."

Ovdje Pašović reducira feministički pokret na njegove radikalne, militantne ogranke, svojstvene npr. Valerie Solanas. "Propitivanje" današnjeg muškarce se, nažalost, ograničilo na dvodimenzionalne "čaše lomim, ruke mi krvave" stereotipe balkanskog muškarca, te do kraja orijentalističku konstrukciju tih prostora, fatalističku sliku gdje se sve završava u pucnjavi izazvanom alkoholom. Ipak, tematsko središte predstave nisu ni muškarci ni žene, nego "niža", radnička klasa. Dodatna potpora za tu tezu nalazi se u izjavama o "običnom čovjeku" u Pašavićevom intervjuu, fotografijama oronulih fabrika projiciranim na sceni, te upotrebom pjesme "Working Class Hero" Johnna Lennona. I to je glavni problem predstave. Dok prikaz fenomena turbo-folk muzike nije elitistički, prikaz radničke klase u predstavi je iz elitističke perspektive: stereotipan, snishodljiv i podcjenjujući.

(DEPO PORTAL)