VRTOGLAVICA U DVORIŠTU/JASMIN DURAKOVIĆ

Zašto je za nas Turska jednako važna kao i Europska Unija?!?

Arhiva30.09.11, 21:20h

Naš kolumnista boravio je ovih dana u Istanbulu; za čitaoce DEPO PORTALA iznosi zanimljiva razmišljanja o modernoj Turskoj koja je danas zemlja bez ekonomske krize i sa punim procvatom kreativne industrije, te zašto ovoj zemlji ovakva Evropska unija nije ni potrebna
univerzitet istanbul
Univerzitet Istanbul - mjesto gdje se ove godine održavao "Crime and Punishment Film Festival"

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ


Iz Bosne se u Instanbul uvijek dolazi sa dozama nostalgije i nelagode. Nostalgija valjda dolazi od saznanja da Bosna nikad ne bi bila ovakva kakva je danas da nije bilo Osmanskog carstva i Turaka. Nelagoda, pak, dolazi iz preko historijski nametnutog osjećanja da u toj Turskoj ima nešto anti-evropskog i da je moderni Bosanac (i Hercegovac), bez bez obzira koje vjere bio, treba primati sa oprezom i distancom. Kako posljednjih pet-šest godina sve više surađujem i radim sa ljudima iz ove zemlje, pa imam i priliku da ovu zemlju i njene ljude bolje upoznam, sve više shvatam i definitivno prihvatam da je to jedna obična i opasna predrasuda koju treba odbaciti. Turska je danas zemlja sa kojom BiH treba razvijati veze partnerske i prijateljske, kao i sa bilo kojom zemljom iz famozne Evropske Unije.
"CRIME AND PUNISHMENT FILM FESTIVAL" Povod za moje ponovno putovanje u Tursku je novi filmski festival što se organizira u Istanbulu, posvećen motivu „zločina i kazne“ u sedmoj umjetnosti. Organizator je Univerzitet Instanbul, pa je sam festival neka čudna kombinacija akademskog i filmskog pristupa ovoj zanimljivoj temi. Na festivalu se prikazuje puno filmova koji na različite načine tretiraju ovu temu; organizatoru prigovaram što u selekciji nije imao možda i ponabolji film koji se direktno bavi ovom temom – „Ljubavni slučaj ili tragedija PTT službenice“ srpskog reditelja Dušana Makavejeva. Na festivalu je dosta ljudi iz akademske zajednice, jer prkizavanje filmova prate tribine, debate i razni workshopovi.
Prva stvar koja vam upada u oči kada se pojavite na ovome festivalu jeste njegova raskoš; gosti su smješteni u najboljim hotelima, voze vas skupa i komforna vozila, idete u najbolje restorane u gradu...I troši se nemilice.
Prvu noć su nas odveli u klub sa bellydance plesačicama i plesačima. Srećemo se sa gostima festivala; tu je i dobar dio famlije Šerbedžija - Rade, Lenka i Danilo. Rade je počasni gost festivala, a na festivalu se prikazuje i Danilov film „72 dana“.

CYBER ARMIJA U TEHERANU Naredni dan je prikazivanje našeg filma „Sevdah za Karima“; poslije projekcije njemačko-turska glumica Asli Bayram i ja odgovaramo na pitanja publike. Film se dobro uklopio u zadanu temu festivala, jer je on upravo to – priča o ljubavi, zločinu i kazni. Pitanja su razna – od onih da li se Karim (glavni junak našeg filma) kaje zašto je na kraju ubio najboljeg druga Juku, do onih o broju mina i deminera u BiH i neizbježnih pitanja o Islamu u Bosni.
Večera na brodu; mirisi sa Bosfora su svuda oko nas. Restoran na brodu je pun pravnika i advokata koji se bave pitanjem „zločina i kazne“ u pravnoj i sudskoj praksi. Filmadžije su malo po strani, tamo gdje se više puši i pije. Srećem svog prijatelja, filmskog reditelja iz Teherana (kojem s razlogom ne otkrivam ime). Naime, on mi objašnjava situaciju u Iranu; tamo sada „cvjetaju tikve“ i nije lako biti nezavisan filmski autor, naročito u posljednjih nekoliko godina. Govori mi o cenzuri u svim segmentima društva; o tome kako se, u ime „islamske revolucije“, sve prati i špijunira. Čak postoji i „Cyber armija“ za brobu protiv svega što bi moglo da smeta čistoći islamskog duha iranskog čovjeka. Opasno je kada religija zarobi čitav jedan narod, kao što je danas slučaj u Iranu.
Turska je obrnut primjer u odnosu na Iran; danas u njoj cvjeta kultura, umjetnost i općenito kreativna industrija. Neki oblici cenzure postoje, ali gdje ne postoje; nije li većina pravih američkih filmskih autora imala  problema sa svojim cenzorima, pa su pobjegli da rade diljem svijeta, poput jednog Charlie Chaplina, Orsona Welsa ili Nicolasa Reya? Nijedna vlast ne voli kad ih filmadžije uzimaju previše na zub.

erdogan
Premijer Turske Erdogan, sa predsjednkom Gulom, demostrirao je ovih dana moć turske mornarice na Mediteranu; nacionalni ponos danas je važna karika turske spoljne i unutrašnje politike

ZAŠTO TURCIMA NE TREBA EU Danas je Turska zemlja bez ekonomske krize; industrija je u punom zamahu i gradi se na sve strane strane. Ali, još je važnije nešto drugo; Turci su vratili svoj nacionalni ponos i samopouzdanje.
-    Preko 70 posto našeg stanovništva su mladi ljudi koji su teški radnici, govori mi jedan turski prijatelji i nastavlja: - Sada nama EU i ne treba, mi trebamo njima. F...k them!!!.
Doista je tako; dok Evropa grca u dužničkoj krizi, dotle Turska doživlja svoj ekonomski, politički i kulturni procvat.
Zašto je to tako? Jeda od odgovara na ovo pitanje mi daje i slika današnjeg „Hurrieta“; slika premijera Erdogana na puštanju u rad novog moćnog broda turske mornarice. Time Turska pokazuje susjedima da se ne igraju sa njom, bez obzira da li je riječ o Izraelu ili Grčkoj. Drugi zaključak se nameće sam od sebe – nema napretka i prosperiteta bez države. Upravo tako je Erdogan vodio Tursku od 2003. do danas; tržišna utakmica naprijed, osloboditi prostor za investicije i dati slobodu za  kreativnu industriju. Ali, sve to pod kontrolom države. Erdogan je zemlju zatekao u teškoj ekonoskoj krizi; sada je to prosperitetna zemlja, sa malim dugovima i malim brojem nezaposlenih, i nikakvom inflacijom.
A sami smo vidjeli šta je tranzicijski liberalizam uradio od zemalja nastalih raspodom komunizma, uključjući nas i naše susjede. Nas je takav liberalizam i globalizam ekonomski, politički i, na kraju, kulturno uništio. Vladavina korporativnih lobija zapravo uništava nacionalne ekonomije, politički obeshrabruje pojedinca izgubljenog u takvom svijetu, i uništava kreativnu industriju i snagu malih zemalja i naroda. Zato država mora da štiti nacionalno bogatstvo, resurse i pamet; upravo je to spasilo Tursku od mnogih problema sa kojima se suočava današnja Evropa. Zbog svega ovoga Erodgan je jedan od najznačanijih političara današnjice; uspio je sa sobom ka progresu povući više od 80 miliona ljudi.
Filmska, televizijska, marketinška i modna industrija, zajedno sa turizmom, imaju posljednjih godina zlatni period u Turskoj. Nikada se više nije snimalo filmova i ambicioznih tv. serija, snimaju se veliki i skupi spotovi, Istanbul je prepun modnih agencija koje dovode modele iz cijelog svijeta kako bi zadovoljili marketinške interese rastuće tekstilne industrije. Mnogi dizajneri i reditelji iz zapadne Evrope dolaze raditi u Istanbul – najbolji od njih za samo nekoliko dana snimanja spotova mogu zaraditi i do 20 000 eura.
I moji prijatelji iz „Orion filma“, sa kojima sam na večeri treću noć svog boravka u Istanbulu, su zadovoljni; imaju pune ruke posla i stalno nabavljaju novu opremu. Njihova produkcijska baza je veća od svih produkcijskih kapaciteta na Balkanu – imaju preko 10 najnovijih 35mm filmskih kamera, tuce 16mm, ovih dana su kupili i 6 digitalnih Arri Alexa (najnovija digitalna filmska kamera), brda rasvjete i scenske tehnike. Imaju sve što jedan filmadžija može poželjeti za rad. I ja sa njima i njihovim partnerima upravo razmatram ideju da snimam film u Turskoj.

veličanstveno stoljeće
Turske tv serije danas vladaju regionom; "Veličanstveno stoljeće" se posebno željno očekuje i kod na Balkanu

NOVA ZLATNA  VREMENA NA BOSFORU Nekada su filmadžije htjele po svaku cijenu da idu na Zapad; izgleda da će ponovo doći vrijeme kada će se po nafaku ići na Bosfor; na isti način kako je nekad davno Mehmed paša Sokolović otišao da studira u Stambol, jer je on u to vrijeme bio najprogresivniji centar svijeta. Nas su opet učili da su malog Baju ili Mehmeda pašu Sokolovića u Stambol odveli janičari, i to u sepetu, što je notorna laž i budalaština kvazi-historičara sa Balkana.
Idemo prema istanbulskom aerodromu. Nas nekoliko komentira prijatno iskustvo koje nosimo sa sobom iz Turske. I žalimo što se kod nas nije pojavio neki Kemal Ataturk da spasi Jugoslaviju nakon smrti bolesnog imperatora Josipa Broza, na isti način kako je Ataturk spašavao nekadašnjeg bolesnika sa Bosfora, koji se nakon 90 godina preporodio i danas doživljava svoj novi život.

Vežite se, polijećemo za SarajBosnu, govore stjuardesa Turkish Airlinesa. Možda sam subjektivan zbog pozitivnih utisaka koje nosim iz Instabula, pa su mi ove turske stjuardese ljepše i nasmijanije od onih koje mogu da vidim na letovima Austrian airlinesa ili Lufthanse.  I obroci hrane koje dijele svojim gostima su bolji i kvalitetnijih od onih koje trenutno dijele vodeće evropske avio kompanije.
Sve je na putu Istanbul – Sarajevo lijepo dok se ne začuje poziv za spuštanje u sarajevsku kotlinu, kotlinu punu političkog mraka, ekonomskog beznađa i opće društvene depresije. Valja nazad u bosansku realnost! (DEPO PORTAL)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook