Drevni je par prije dva miliona godina snašla traumatična smrt. Odrasla ženka i mladi mužjak vjerovatno su propali kroz svod podzemne pećine i ostali zarobljeni u njoj nekoliko dana ili čak sedmica prije nego što su umrli od gladi. Ostatke para, možda majke i sina, bujice vode odnijele su potom u podzemno jezerce u kojem su se postupno okamenili.

Neobična sudbina koja ih je zadesila, zahvaljujući kojoj su kosturi odlično očuvani, omogućila je naučnicima jedinstven uvid u prirodu tih hominida. Stručnjaci koji su ih istražili uvjereni su da bi oni mogli biti izravni preci savremenih ljudi.

Drevni fosili pronađeni su u sedimentima podzemne pećine u Malapi oko 40 km od Johannesburga. Pronalazak dijela fosila najavljen je još prošle godine, međutim u nizu radova koji su u četvrtak objavljeni u uglednom časopisu Science naučici su prvi put predstavili podrobnu analizu njihove anatomije.

Na temelju skeniranja u visokoj rezoluciji i preciznih mjerenja lobanje, karlice, šake i stopala, autori studije zaključili su da je Australopithecus sediba, odnosno 'južni majmun' izravni predak Homo erectusa, drevnog stvorenja iz kojeg su se razvili ljudi.

Voditelj tima Lee Berger, paleoantropolog s University of Witwatersrand u Johannesburgu, ističe da su kosturi neobična mješavina primitivnih - majmunolikih i suvremenih osobina.

'Istražili smo ključne dijelove anatomije koji se uvijek koriste u identifikovanju jedinstvenih svojstava ljudskih bića', rekao je Berger za BBC. 'Svako od njih moglo se razviti nezavisno, međutim malo je vjerojatno da su se ona sva razvila zajedno ako A. sediba nije povezan s našim nasljeđem.'

'U ovom otkriću A. sedibe izvanredno je to što nitko nije očekivao da ćemo ikada pronaći vrstu koja bi bila vjerodostojan prelazni oblik. Ovo su kosturi koje ćemo proučavati toliko dugo koliko ćemo istraživati i ljudsku vrstu, a to nam daje priliku da napravimo malu pauzu', izjavio je Berger za Guardian.

Ako bude potvrđeno, novo će otkriće isključiti druge fosile koje su neki naučnici predstavljali kao moguće drevne ljudske pretke.

Prema postojećim teorijama, ljudska se vrsta razvila iz Homo erectusa koji je živio prije više od milijun godina. Mnogi paleontolozi smatraju da se ta životinja razvila iz još primitivnijih hominida - Homo habilisa ili Homo rudolfensisa. No istraživanje fosila A. sedibe pokazuje da je anatomija tih stvorenja, iako su starija od navedenih kandidata, u određenim elementima bila razvijenija od njih. Drugim riječima, čini se da je A. sediba najvjerodostojniji kandidat za pretka H. erectusa.

Izuzetna svojstva A. sedibe

U datiranju ostataka A. sedibe korištene su najsavremenije precizne tehnologije kojima je utvrđeno da su stari između 1,977 i 1,98 miliona godina. To pak znači da su dovoljno stari da budu preci H. erectusa.

Skeniranjem rendgenskim zrakama u European Synchrotron Radiation Facilityju u Grenobleu naučnici su uspjeli stvoriti virtualan odljev mozga mladog mužjaka. Na temelju odljeva zaključili su da je imao zapreminu od oko 440 prostornih centimetara, odnosno da je bio velik poput grejpa srednje veličine, što znači da je bio znatno manji od mozga slavnog fosila nazvanog Lucy starog oko 3,2 miliona godina. No zanimljivo je da je njegov oblik puno sličniji ljudskom, osobito u prednjem dijelu. To vjerojatno ukazuje na početke reorganizacije mozga koji su bili ključni za razvoj savremenih ljudi.

Karlica A. sedibe je kratka i široka poput ljudske dok su stariji fosili poput Lucy imali plosnatiju karlicu. Prema uvriježenoj teoriji, ljudska se karlica razvijala zajedno s većim mozgom i tako omogućila rađanje djece s većim glavama.

Desna šaka ženke vrlo je cjelovita i više nalikuje ljudskoj šaci od bilo kojeg drugog fosila majmuna. Njezini su prsti u odnosu na palac kraći nego kod čimpanzi. Istovremeno, čini se da su bili opremljeni snažnijim mišićima potrebnim za hvatanje, što pak pokazuje da je A. sediba dosta vremena provodio u krošnjama drveća.

Stopalo fosila uglavnom je nalik na ljudsko, a na njemu su uočljivi i tragovi luka i Ahilovih tetiva. No peta mu je bila više nalik na majmunsku, a imao je i nižu goljeničnu kost. Naučnici vjeruju da su ta svojstva omogućila hominidu karakterističan hod po tlu.

Profesor Chris Stringer iz londonskog Prirodnjačkog muzeja ističe da novo otkriće ipak još nije i kraj priče. 'Moguće je da je postojalo nekoliko različitih vrsta australopitekusa koji su svi istovremeno razvijali ljudske oblike nakon što su počeli jesti meso, proizvoditi oruđe i prevaljivati veće udaljenosti', objasnio je Stringer.

(Tportal.hr, Blin/sb)