Piše: Vildana selimebgović

Šta se hoće, zaboga, pita kolega Tikveša, "objavljivanjem dijelova knjige čovjeka koji je već sam sebe proskribirao kao propagatora šerijatskog uređenja društva, bez negativno-kritičkog otklona prema njegovim najradikalnijim dijelovima".

Knjiga Admira Pozderovića objavljena je 2004. uz zahvalnost autora Vladi Bosanskopodrinjskog kantona i načelniku Općine Goražde koji su je pomogli novčanim sredstvima. Knjiga je također čitano štivo na internetu, a njezin autor - kako je primijetio i sam kolega Tikveša - politički aktivan. Ima li Pozderović pravo na svoje mišljenje? Ima li pravo na angažman? Da li je zadatak novina da uz feljtoniziranje knjige štampaju i uputstvo za njezino čitanje? Ili se naprosto podrazumijeva da novina svoj prostor rezervira isključivo za autore koji su istomišljenici uredničkog kolegija? Ima li novina pravo ignorirati i druga i drugačija mišljenja?

Zanimljivo: debata o tome šta je vjerski sadržaj, a šta mržnja, u više je navrata pokretana u postdejtonskoj BiH ali je redovito završavala na pogrešnim adresama. Uostalom, ni u ovom slučaju nema reagiranja na sami feljton, nema polemike s autorom, nema sučeljavanja argumenata, već se optužuje Oslobođenje što je zagadilo medijski prostor otvarajući jednu knjigu "bez zgražavanja nad stavovima iznijetim u njoj"?! Koristim se i ovom prilikom da sve zainteresirane pozovem da se uključe u ovu debatu.

Ne tako davno, zapravo prije koji mjesec, bili smo "crveni kmeri"; prošle sedmice islamofobi, ove sedmice Oslobođenje je optuženo za "fašistoidne stavove"... U ovdašnjim medijima i na portalima, i sama sam proglašavana "klozetskom krpom", "crvenom Vildanom", četnikušom, Oslobođenje nazivano Politikom, a evo i učestalih optužbi za podršku šerijatskom uređenju države. Postadoh i taliban. Bilo bi vrijeme, čini mi se, da se kritičari Oslobođenja opredijele: šta smo od svega pobrojanog?

Oslobođenje je novina koja na ovim prostorima uspijeva da opstane već 68 godina. U ove tri godine, otkako sam glavna i odgovorna urednica, u više navrata sam potcrtala i opet ću: mi nemamo partiju, pripadamo različitim nacijama, neki od nas su vjernici, a neki nisu, no svi smo riješeni da Oslobođenje bude novina, otvorena za različite stavove i mišljenja. Naša ideologija su čitatelji, a naše stranice podjednako otvorene i Rajku Vasiću i Mirku Kovaču.

Svoju otvorenost, uostalom, Oslobođenje je redovito demonstriralo i objavljivanjem stavova i saopćenja u kojima su i političari ali i institucije kritizirali kako Oslobođenje tako i naše tekstove i autore. Kao glavna urednica ponosna sam na tekstove Muharema Bazdulja, Gojka Berića i Borisa Dežulovića, ali i sretna što su među kolumnistima Oslobođenja Dževad Hodžić i Josip Vričko, što na stranicama naše novine gostuje i Mustafa ef. Spahić i Dino Mustafić i Davor Beganović i Rešid Hafizović i Esad Duraković... I tako će i ostati. Jer to se i hoće, zaboga.

Vezani tekst - MAGAZIN 'DANI' PROTIV 'OSLOBOĐENJA': Vjerovanje u 'Oslobođenje' poljuljano je zbog fašistoidnih stavova koji se iznose putem ovog medija

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.