Piše: Janson Burke, Guardian, Priredila: Mirjana Rakela (Radio Slobodna Evropa)

U globalnim konfliktima koji su bijesnili od 11. septembra 2001. zapravo nema jasnih pobjednika, samo gubitnika. U posljednjih 20 godina ubijeno je četvrt milijuna ljudi.

Kada povijesničari budu analizirali događaje vezane uz 11. septembar neće biti sumnje u nekoliko činjenica.
Iako su  u posljednje vrijeme građanske slobode doživjele svojevrsno ograničenje, i u Evropi i u Americi, ipak su ta društva uspijela očuvati liberalno demokratske vrijednosti.

Al Qaida nije postigla svoje glavne ciljeve - nije bilo globalne pobune islamskog svijeta protiv Zapada i nije stvoren novi kalifat. Nije bilo ni promjena politike SAD čemu su se nadali pojedinci, poput Osame bin Ladena.

Znači li to da je Zapad dobio ratove? Znači da je izbjegao poraz.

Snaga terorizma leži u sijanju straha. Vlade zapadnih zemalja uspijele su zaštititi svoje građane, iako je bilo terorističkih napada u kojima su ljudi ginuli. Zanimljivo je da je u julu ove godine američki predsjednik Barack Obama rekao da bi SAD mogle doživjeti još jedan 11. septembar. Takva izjava bila je nezamisliva prije desetak godina.

Iako su  u posljednje vrijeme građanske slobode doživjele svojevrsno ograničenje, i u Evropi i u Americi, ipak su ta društva uspijela očuvati liberalno demokratske vrijednosti. Integracija manjina, koja je uvijek bila osjetljivo pitanje, usprkos svim tenzijama se nastavlja i dalje.

Danas se Amerika suočava sa dugovima i očito je da se  plaća strategijska greška rata u Iraku teška tisuća milijardi dolara, kao i desetogodišnji rat u Afganistanu.

Prave mete napada

Pobjednika u ratu protiv terorizma teško je naći, no gubitnike nije teško identificitarti. To su žrtve napada 11. septembra u New Yorku, u Madridu 7. jula, žrtve sektaškog nasilja u Bagdadu, ili one loše planiranih američkih zračnih udara u Pakistanu, ili žrtve samoubilačkih napada koje su počinila djeca. Na koncu to su i  izbjeglice koji su bez novca i koji se do smrti smrzavaju u afganistanskim zimama.

To su oni koje su talibani “smaknuli” jer su bili “izdajnici”, oni koji su nastradali u bombaškom napadu u Mombaiju, oni koji su umrli u ćelijama Bahreina i na drugim stranama svijeta. 
Policajac na mjestu eksplozije u Mombaiju
Ukupan broj poginulih i ranjenih u ratovima posljednjih dvadeset godina je veliki, čak i kada se radi samo o procjenama.

Vojni dokumenti sadrže najviše podataka. Iako su mnogi vojnici željeli rat, pokazali se pravim sadistima, ne treba zaboraviti i da je jedan broj njih u rat otišao jer su iz siromašnih dijelova Amerike ili Velike Britanije, i odlaskom u vojsku su se željeli zaposliti, osigurati nastavak školovanja ili naučiti neki zanat.

Do kraja novembra 2010. u Iraku je poginulo je 4,409 vojnika, a 31,395 ih je ranjeno. U istim operacijama u Iraku je poginulo oko 300 vojnika drugih nacionalnosti, a mnogi su ostali invalidi ili psihički uništeni. U Iraku je, između 2003. i  2010., poginulo 12 tisuća pripadnika iračkih snaga sigurnosti. U Afganistanu je u prvih devet godina rata život izgubilo više od dvije tisuća vojnika iz 48 država.

Broj žrtava s “druge strane” teško je odrediti. Pretpostavlja se da je u Iraku, Afganistanu i Pakistanu poginulo oko 60 tisuća militanata.

Na kraju, među žrtvama su i oni, koji nisu ni vojnici, ni pobunjenici, ni teroristi, ni policajci, već civili na brisanom prostoru, prave mete napada. 

To su tri tisuće poginulih 11. sepembra 2001. u SAD-u. Godine 2002. oko tisuću  ljudi su bili mete napada al Qaide u Tunisu, Indonesiji, Turskoj.

Gotovo 250 tisuća ljudi diljem svijeta je ubijeno od 2001.

Možda ćemo se u neko buduće vrijeme na ratove uzrokovane 11. septembrom  sijećati pod nekim drugim imenom. Nažalost, većine žrtava tih ratova se nećemo sijećati, zaključuje Jason Burke, u tekstu koji objavljuje Guardian.

(Blin/sb)