Pripovijetka Duga Dinka Šimunovića, u kojoj djevojčica Srna trči ispod duge kako bi postala sin, savršena je personifikacija pokušaja izlaza iz rodnih i spolnih kategorija, jer napokon, biti sin znači biti slobodan. Srnin pokušaj završio je tragično, u provaliji.

Virdžine na Balkanu, obrnut su primjer Srninog pokušaja pretvaranja u sina, kada zajednica iznalazi način da nedostatak pokretačke snage, u obliku muškog potomstva, nađe upravo u slabijoj, submisivnoj polovici društva.

Konstruiranje roda

Da je društvo sposobno spol i rod iskonstruirati pokazuje se na primjeru fenomena virdžina koji je zabilježen upravo na području Balkana i čini se jedinstvenom pojavom.

Ili kako kaže naša etnologija Jelka Vince Pallua: Virdžine ili tobelije sasvim su osebujna, prostorno određena endemska pojava, jedinstvena ne samo u europskim nego i u svjetskim okvirima, a poznata po gorskim područjima zapadnog dijela balkanskog poluotoka. Riječ je o pojavi koja odstupa od uobičajenog, ustaljenog, to je običajno-pravna institucija u kojoj se žena zavjetuje na čistoću, 'mijenja spol' i preuzima ulogu muškarca.

Virdžina je ošišana kao muškarac, ima muško ime, ponaša se poput muškarca, nosi oružje, po potrebi ide u rat, sudjeluje u muškim skupovima i sijelima i što je najbitnije, ima gotovo sva javna prava muškarca, u inače strogo patrijahalnom društvu.

Virdžine su najčešće toliko prihvaćale svoju rodnu ulogu muškarca da su prema ostalim ženama pokazivale veliku količinu prezira, kao nižem i slabijem rodu, što se i lako može dovesti u vezu sa patrijahatom i mentalitetom prisutnom na Balkanu. Kod većine virdžina je postojao veliki antagonizam prema ženskom rodu koji se manifestirao u njihovom nadmenom i bahato superiornom stavu koji su zauzimale. Na druge žene su gledale kao na niža, manje vrijedna bića, nisu voljele provoditi vrijeme u ženskom društvu, slušajući „ženske priče“, često su im se podrugljivo obraćale ili ih zadirkivale, na opći smijeh ostatka svog muškog društva. Zbog toga su žene etnolozi koje su proučavale ovaj fenomen često nailazile na odbijanje i zid šutnje.

U različitim krajevima, kao i u stručnoj i popularnoj literaturi, javlja se nekoliko različitih naziva za ovu pojavu. Pored termina virdžina (alb. virgjinéshë), često se koriste i nazivi tobelija, ostajnica (ona koja ostaje), ili, jednostavno, zavjetovana djevojka.

Geografski, pojava virdžina locirana je prvenstveno na prostoru Crne Gore, Kosova, Metohije i sjeverne Albanije, tj. u područjima gdje se najduže održao tzv. patrijarhalni način života i rodovsko-plemenska organizacija društva. Etnički, riječ je o slavenskom (tj. srpskom i crnogorskom) stanovništvu, s jedne strane, i albanskom stanovništvu, s druge, mada neki autori uključuju i Turke i Rome.

Konfesionalno, ova pojava je zastupljena kod pripadnika sve tri religije koje srećemo na ovom prostoru, tj. kod pravoslavaca, katolika i muslimana.

Život u celibatu

Pripadnici starije generacije srpskih i hrvatskih etnologa uspjeli su identificirati šezdesetak primjera tobelija. Danas se, međutim, nakon objavljivanja rezultata novijih istraživanja, sasvim pouzdano može tvrditi da je takvih slučajeva u spomenutom periodu bilo bar dvostruko više, a u izvještajima sa terena još uvijek se povremeno pojavljuju i novi primjeri.

Do sada najobuhvatniju tipologiju poznatih slučajeva napravila je poznata etnologinja Ljiljana Gavrilović koja je kao zajedničku karakteristiku svih virdžina uzela čin zavjetovanja na život u celibatu, na osnovu kojeg dolazi do promjene njihovog socijalnog, a u pojedinim slučajevima i spolnog statusa. Zavjet može biti privremen ili doživotan, a ovisno o vrsti zavjeta javljaju se i različiti tipovi virdžina.

Prvu vrstu čine djevojke koje se odriču prava na udaju i postaju tobelije zbog nedostatka odraslih muškaraca, dok ne stasa neko od mlađih muških članova porodice (u praksi su to najčešće tobelijin mlađi brat ili bratić). Takav zavjet se obično ne daje javno, već djevojka svojevoljno šiša kosu i oblači neki dio muške odjeće, na taj način dajući do znanja ostatku zajednice da je preuzela status tobelije. Za vrijeme trajanja zavjeta takve osobe stiču ograničenu pravnu i poslovnu sposobnost; na primjer, imaju pravo prisustovanja plemenskim skupštinama, ali bez prava glasa. Kasnije se one mogu i udati, što se, međutim, u praksi gotovo nikad ne događa.

U drugu grupu spadaju djevojke koje se privremeno zavjetuju na život u celibatu zato što se muški članovi njihove porodice nalaze pod prijetnjom krvne osvete, uslijed čega su prinuđeni ostati u kućnom pritvoru i ne mogu obavljati svoje uobičajene aktivnosti. Prešavši u status tobelije takve djevojke se mogu baviti i poslovima koje inače rade samo muškarci. I one po isteku zavjeta mogu stupiti u brak.

Treći tip, sada već u okviru trajnog odricanja od prava na udaju, predstavljaju albanske djevojke koje se zavjetuju na celibat da bi raskinule zaruke. Raskidanje zaruka je, inače, ukoliko zahtjev dolazi sa ženske strane, u tradicionalnoj kulturi Albanaca legitiman povod za krvnu osvetu. Zavjet se u ovom slučaju daje javno, nakon čega tobelija gotovo po pravilu preuzima mušku spolnu ulogu u porodici i društvu i socijalni identitet muškarca. U slučaju da prekrši zavjet i uda se za drugog muškarca, obitelj bivšeg zaručnika ima pravo na krvnu osvetu.

Četvrta vrsta tobelija je naročito zanimljiva, jer se ne odnosi na djevice već na razvedene žene koje se zavjetuju da se više neće udavati; zavjet se daje u krugu dviju obitelji i nema javni karakter, ali u slučaju da se takva osoba ponovo uda, obitelj bivšeg muža ima pravo na krvnu osvetu. One šišaju kosu, ali ne mijenjaju ime i obično ne nose mušku odjeću; kreću se u ženskom društvu i obavljaju uglavnom ženske poslove, ali im je dozvoljeno da se druže i sa muškarcima.

Petu vrstu čine djevojke koje se zavjetuju na celibat i preuzimaju ulogu i identitet muškarca zato što u obitelji nema muške djece. Mnoge virdžine koje pripadaju ovom tipu proglašene su za "sina" odmah po rođenju i od malih nogu su odgajane kao dječaci. Ni u ovom slučaju zavjet se ne daje javno; štoviše, biološki spol takvih osoba može ostati potpuna tajna za njihovu okolinu. U javnom i privatnom običajnom pravu one posjeduju sve muške povlastice.

Socijalno muško

Iako je ova kvalifikacija široko prihvaćena, srpski etnolog Predrag Sarčević smatra je prestrogom jer život tobelija u većini slučajeva nije na takav način institucionaliziran i ovakva kvalifikacija podrazumijeva više pravila nego što ih je bilo u realnosti.

Kako je nastala ova pojava i to baš na području Balkana? Kako kaže Jelka Vince Pallua, jedan od važnih čimbenika jest vjerovanje da sudbina svakog čovjeka na onome svijetu ovisi o tome je li se na zemlji pobrinuo za muško potomstvo koje bi osiguralo produžetak roda i nastavilo kult dušama predaka. Zato je najveća kletva: Svijeća mu se utrnula, što znači Ne imao muškog poroda.

Virdžina je, stoga, pojavna manifestacija imperativa želje za muškim potomstvom.

Postajući socijalno muško, virdžina se dobro uklapa u imperativ osiguranja muškog potomstva. U patrijahalnom odnosno plemenskom društvu, kada se zavjet virdžine dovodi u vezu sa krvnom osvetom, pojava virdžine predstavlja instituciju običajnog prava preko koje se ispravlja narušena ravnoteža u društvu i pomoću koje se opire izumiranju tradicionalnog načina života.

Svojom sveprisutnošću i prilagodljivošću zadacima koje na sebe uzima, virdžina uskače u pomoć u trenucima kada je to potrebno i nužno za opstanak zajednice. Ne treba zanemarivati činjenicu da se krvna osveta sve do naših dana održala u Crnoj Gori i u sjevernoj Albaniji, dakle upravo na području na kojem je virdžina najsnažnije zastupljena i održala se do današnjih dana, piše Vince Pallua.

Žene koje uzimaju ulogu muškaraca u svojoj sredini izrazito su cijenjene jer su podignute na viši stupanj, uzimajući karakteristike višeg roda i same dobivaju dio prestiža koji im vlastiti rod, prvotni rod, nikad ne bi mogao pružiti. Odražava to i naziv čovjek žena, junak žena, gdje čovjek = junak, virdžina = čovjek, virdžina = junak kojega sredina posebno poštuje i cijeni.

Preuzimanjem nove rodne uloge, virdžinama je otvoren pristup nekim drugim, muškim mogućnostima. U patrijahalnom društvu to znači pristup muškim interesima , a u nekom širem političkom smislu i pristup području odlučivanja društva. To znači da virdžina ili tobelija ima pravo prisustvovati seoskim zborovima (iako često samo u svojstvu promatrača), druženjima, pijenju alkohola u muškom društvu, kartanju u lokalima, odlazak u lov, streljaštvu, sviranju instrumenata, te često ima funkciju uglednog domaćina, starješine koji ima pravo u svoju kuću primati ostale muškarce i pred njima legitimno zastupati interese svojeg posjeda i kuće.

Treći rod

Za pretvaranje virdžine u muškarca nužno je bilo iskoristiti ambivalentno stanje djevičanstva, koje se ne smatra ni muškom ni ženskom osobinom ili kvalitetom, već začudnom kombinacijom jednog i drugog.

Kao što navodi Rene Gremaux u svom radu Woman Becomes Men in the Balkans, odrasla žena djevica ne može se tako lako uklopiti ni u kategoriju djevojke ni u kategoriju žene. Sa djevojkom dijeli pretpostavljenu seksualnu čistoću i potencijal, a sa ženom mogućnost reprodukcije života.

Djevice pobijaju uobičajene koncepte ženstvenosti u kojima su majčinstvo i ovisnost o muškarcima osnovne osobine, one ometaju čistoću granice podjele između dva spola.

Upravo taj odmak od uobičajenog koncepta ženstvenosti daje balkanskim virdžinama manevarski prostor za prelaženje u drugi rod, jer neiskorištavanjem seksualnog potencijala svog roda, točnije spola, prelazak u drugi postaje prirodniji.

Preuzimajući karakteristike drugog roda, a ne mijenjajući spol, virdžine na Balkanu, poput berdaša u sjevernoj Americi i hidžri u Indiji prelaze u kategoriju trećeg roda.

S antropološke točke gledišta, treći rod je ontološka kategorija povezana ne samo kao jedan oblik društveno priznate institucije u tranzitnim istočnjačkim kulturama, već ona obuhvaća i određene uloge, praksu, pa i identitet osoba koje se svrstavaju u ovu kategoriju.
Kako se takve osobe ne mogu svrstati u postojeći dihotomni sustav i ne mogu se svesti pod nazivnik žene ili muškarca potrebna je nova kategorija izražena kroz kategoriju trećeg roda.

Treći rod nije prisutan u svim vremenima i geografskim područjima, on se javlja u izvjesnim društvima i prisutan je kroz izbor pojedinca, odnosno odluka induvidue da promjeni rod/spol.

Stoljećima je na Zapadu poznato postojanje osoba koje se nisu uklapale u postojeće rod/spol kategorije te su bile marginalizirane i stigmatizirane, dok je njihovo postojanje u drugim dijelovima svijeta mahom bilo ignorirano, naglašava Gilbert Herdt u svojom glasovitom radu Third Sex, Third Gender, koji je u potpunosti posvetio pitanju da li je rodna i spolna dihotomija ustinu apsolutna i jedina normalna i prirodna kako je većina zapadnih istraživača smatra.

Ako bismo slijedili Darwina i teoriju evolucije, seksualno ponašanje služi jedino svrsi reprodukcije. Prirodna selekcija je ta koja određuje funkciju rodnih uloga u reprodukciji i ta koja vodi u rodnu/spolnu dihotomiju. Prema Herdtu, sveopći efekt Darwinovog naslijeđa je binarni princip socijalne strukture.

Nastavilo se sa francuskim sociologom Durkheimom koji je seksualnu dihotomiju prenio na sfere društva i kulture uključujući i rodnu podjelu rada, uvodeći argument prema kojem je podjela na muški i ženski spol/rod očigledan poput dihotomije sveto/profano.

Seksualni diformizam nije neminovan, ni univerzalan. Sigurno je da je slavljen na mnogim prostorima, ali nije privilegiran na svim mjestima i vremenima.

Virdžine konstruiraju drugačiju vrstu društvene osobe i kulturne stvarnosti koja pokazuje na koji način seksualnost mijenja odnose moći i omogućuje prelazak rodne binarnosti.

Patrijahalno i tradicionalno društvo poput ovog na Balkanu kojem je reprodukcija muškog potomstva sama esencija njegovog održavanja i postojanja, pretvaranjem nedostojne ženske djece u mušku, ispravlja narušenu ravnotežu u društvu i na taj pomalo avangardni i netradicionalni način opire se izumiranju tradicionalnog načina života.

Virdžine danas

U članku objavljenom u Kruhu i ružama, hrvatska etnologinja Jelka Vince Pallua kaže da je, tragajući za svjedočanstvima i tragovima postojanja virdžina, prikupila do 104 svjedočanstva.

Raspon pisanih svjedočanstava o njima (na šest raznih jezika) proteže se od 1860. Do 1997. godine, dakle obuhvaća razdoblje od 137 godina.

Zadnja zabilježena svjedočanstva su terenski radovi Engleskinje Antonije Young (1996.) i Amerikanke Mildred Dickeman (1997.), te Juliusa Straussa (1997.) o virdžinama iz brdskog dijela sjeverne Albanije.

Kako kaže Vince Pallua, time se krug pisanih potvrda o ovoj pojavi nakon više od stoljeća i pol zatvorio na bliskom prostoru, crnogorsko-albanskom dinarskom planinskom masivu te crnogorsko-albanskom graničnom području, na kojem je ova pojava i najsnažnije zastupljena.

Vince Pallua radila je i vlastito terensko istraživanje na području Hrvatske, gdje nije uspjela naći potvrdu o njihovom postojanju, iako je takvih naznaka bilo.

Antropolog Rene Gremaux u svom radu Woman becomes Man in the Balkan, kroz svoje terensko istraživanje i proučavanje drugih radova došao je do brojke od 120 slučajeva virdžina, ali se i njegov rad vremenski završava sa 1998. godinom, a većina virđina koje opisuje u svom radu u tom trenutku već su bile u poznim godinama života.

Nažalost, nije poznato da li se na navedenim područjima i dalje nastavlja sa tradicijom pretvaranja ženske djece u mušku, dijelom zbog teško pristupačnih dijelova njihova pojavljivanja kao i vjerovatne nužnosti utjecaja moderniteta na takav vid tradicije.

National Geographic/DEPO PORTAL/a.k.