Piše: Midhat AJANOVIĆ - AJAN


PRVI DAN: Festival kiše

Cijelo Sarajevo je raskvašeno od kiše koja ne prestaje padati. Šljapkam okolo od projekcije do projekcije dok me nemarni vozači brutalno tuširaju vozeći namjerno kroz lokve na cesti. Čak i čarape su mi mokre od čega je moje uobičajeno mutno raspoloženje doslovce pomodrilo. Život je diskurs u kojem vladaju deterministička pravila, sve je posljedica nečega što je bilo i istovremeno uzrok onome što će biti. Kiša me prati od Annecya do Sarajeva što je savršena scenografija onoga kakav mi se svijet čini danas dok gazim kroz moje pedeset i drugo ljeto. Iz utrobe jedne od svojih knjiga Orhan Pamuk mi priča o "prohladnom mraku što vonja na plijesan i vlagu gdje se može otići u drugi svijet, zaboraviti i opustiti se”.

Žalica nam pripovijeda o svojoj generaciji, onoj istoj koja je iskoristila haos nastao nakon što su nacionalisti preuzeli vlast od komunista i praktički protjerala moju generaciju iz svih medija i institucija. Mi smo slušali 'Azru' i 'Pankrte', čitali Kunderu i gledali Tarkovskog. Oni su gledali 'Tesnu kožu', nisu ništa čitali, ali su zato svi pisali i njihov glavni kulturni produkt bio je 'Plavi orkestar'. Tanušna muzikica i infantilni tekstovi su ono po čemu se već dva desetljeća prepoznaje bosanski kulturni main stream. Žalicin talking heads dokumentarac barem je uspio u jednom - pokazati kako je ta generacija prerano ujahala i brzo se potrošila te postala dozlaboga dosadna i naporna.

Vrijeme čini svoje. Nabrajam u sebi šta me još veže za Sarajevo i ne nalazim mnogo toga jer zapravo više nije ni ostalo mnogo od onoga kako ja doživljavam sliku mog rodnog grada. Sarajevo se nakon strašne ratne kataklizme godinama nalazi stiješnjeno između zvanične Daytonske podjele BiH (pola zemlje Srbima, a drugo pola nedefinirano i haotično) i u stvarnom životu veoma prisutne nezvanične podjele Cvetković-Maček, odnosno Boban – Karadžić (70% Srbiji i 30% Hrvatskoj). Grad se cijelo to poratno vrijeme batrga, posrće, pada i ustaje u naporima da sačuva nešto od svog kulturnog kodam uprkos okolnostima i situaciji u koju ga je zlosretna historija dovela. Dani filmskog festivala obično su vrijeme kada Sarajevo najviše liči na sebe, ali ove godine je to sve nekako kiša zalila i zamaglila. Barem u mojim očima.

Prvi prikazani film je 'Le havre', Akija Kaurismakia. Film nije jedan od njegovih boljih radova, ali sve što ovaj finski eiron napravi vrijedi pogledati pa tako i ovu modernu bajku o jednom svijetu u kojem žive dobri ljudi – i niko više.

Prvi bosanski film koji gledam je 'Orkestar' Pjera Žalice. Film se reklamira kao film o jednoj generaciji. I zbilja je to. Žalica nam pripovijeda o svojoj generaciji, onoj istoj koja je iskoristila haos nastao nakon što su nacionalisti preuzeli vlast od komunista i praktički protjerala moju generaciju iz svih medija i institucija. Mi smo slušali 'Azru' i 'Pankrte', čitali Kunderu i gledali Tarkovskog. Oni su gledali 'Tesnu kožu', nisu ništa čitali, ali su zato svi pisali i njihov glavni kulturni produkt bio je 'Plavi orkestar'. Tanušna muzikica i infantilni tekstovi su ono po čemu se već dva desetljeća prepoznaje bosanski kulturni main stream. Žalicin talking heads dokumentarac barem je uspio u jednom - pokazati kako je ta generacija prerano ujahala i brzo se potrošila te postala dozlaboga dosadna i naporna.

A opet nešto kontam, možda je do mene. Negdje i nekako sam izgubio kontakt s tim našim svijetom i više se ne možemo sastaviti čak i kad bismo to željeli. I možda je to što meni izgleda kao dva sata šuplje priče nekome zbilja zanimljivo.

DRUGI DAN: Stavilo me u film

Što se filmova tiče, ovaj festival ću pamtiti po dokumentarcima. Naprosto, program dokumentaraca bio je toliko superioran u odnosu na onaj kao 'glavni' takmičarski da mi je na kraju bilo žao što sam, planirajući projekcije koje ću posjetiti, prioritirao igrani film. Jedanaest debitanata koji svi odreda u svojim filmovima tematiziraju mlade, kao da sredovječni i stari ljudi i njihove priče ne postoje, donio je toliko diletantizma, katkada i čiste budalaštine, da mi se desilo da sam nekoliko puta napustio projekcije. (Šofer, ima izaći, ali šofer ne čuje i ne miče nogu s gasa.)

S druge strane, zahvaljujući digitalizaciji koja je pojeftinila produkciju, ali i zbog neobjektivnog novinarstva u velikim i od krupnog kapitala kontroliranim medijima, svjedočimo u historiji pokretnih slika nezapamćenoj ekspanziji dokumentarca koja je zapljusnula i južnoslavenske prostore, a i širu regiju.

Begović dolazi sa svojim do sada najzrelijim filmom koji ga bez ikakve dileme predstavlja kao jednog od najinteresantnijih stvaralaca filma na Balkanu. Na način koji podsjeća na srbijanski 'Doviđenja, kako ste' Borisa Mitića, ili njegov raniji 'Sasvim lično', Begović gradi inteligentan i duhovit ready made film, takav koji je doslovce nađen u stvarnosti ili još bolje otet od nje. Begović nam pokazuje koliko se raznih uzbudljivih ”filmova” stalno dešava tu oko nas, ali ih mi nismo u stanju vidjeti sve dok ih dovoljno talentiran filmaš ne prepozna i ulovi svojom kamerom, i tako ih učini vidljivima za nas.

Nekad se govorilo «stavit ću te u novine», a danas, u našoj digitalnoj eri, gramatički i faktografski ispravno je reći «stavit ću te u film». Prije nekog vremena me nazvao Nele Begović iz Sarajeva i pitao me za zdravlje. Ja mu se raskukam na moju hroničnu nesanicu. Velim, desi se da ne zaspim po četiri dana i noći. Sad čujem te svoje riječi u njegovom filmu 'Mobitel' i vidim sliku mene kako spavam ko top, scenu koju je on snimio u beogradskom hotelu 'Slavija' nakon što smo u Skadarliji izlili u sebe bačvu vina. Jesam li se možda naljutio ili mu zamjerio zbog te manipulacija? Ma, jok! Sve za umjetnost.

Begović dolazi sa svojim do sada najzrelijim filmom koji ga bez ikakve dileme predstavlja kao jednog od najinteresantnijih stvaralaca filma na Balkanu. Na način koji podsjeća na srbijanski 'Doviđenja, kako ste' Borisa Mitića, ili njegov raniji 'Sasvim lično', Begović gradi inteligentan i duhovit ready made film, takav koji je doslovce nađen u stvarnosti ili još bolje otet od nje. Begović nam pokazuje koliko se raznih uzbudljivih ”filmova” stalno dešava tu oko nas, ali ih mi nismo u stanju vidjeti sve dok ih dovoljno talentiran filmaš ne prepozna i ulovi svojom kamerom, i tako ih učini vidljivima za nas. Smisao za vizualni aforizam i autoironija, inače Begovićevi najvažniji aduti, nikad se efektnije i harmoničnije nisu materijalizirale u filmskoj strukturi. Da će se o 'Mobitelu' još mnogo čuti svjedoči recenzija u holivudskom časopisu Variety koji film uzdiže do zvijezda, a koja se pojavila samo dva dana nakon sarajevske premijere filma. 

Isti dan u pratećem programu gledam još jedan veoma zanimljiv film,  'Cairo 678', egipatskog autora Mohameda Diaba. Riječ je o priči zasnovanoj na stvarnim događajima vezanim uz, iz evropske perspektive gledano, neobičnu dimenziju egipatske svakodnevnice koju karakterizira seksualno motivirano nasilje nad ženama. Zvanično, međutim, tog nasilja nema jer se žene ne usuđuju tužiti one koji ih zlostavljaju zbog rigidnih (ne)moralnih normi koje čine da se žena, a ne siledžija, osjeća osramoćenom zbog zla koje joj je naneseno. Diab plete priču o sudbinama tri prve žene koje su se, svaka na svoj način, odlučile oduprijeti tome. Na vizuelnom planu film je inspiriran stilom danskog pokreta 'Dogma 95' što stvara osjećaj autentičnog svjedočenja iz prve ruke o nečemu što se zbilja tiče svakog ljudskog bića.

TREĆI DAN: Tito i film

Moja generacija, dakle zadnji Jugoslaveni, nikad neće prestati žaliti za Jugoslavijom. (Kako da ne žališ kad ti umre majka?) Danas idem gledati još jedan film o toj mojoj domovini (Titovoj Jugoslaviji) koju je napravila djevojka, premlada da bi imala ikakvog osobnog iskustva iz te zemlje. Stoga na projekciju filma 'Cinema Kommunisto' Mile Turajlić odlazim s predrasudama, očekujući još jednu papazjaniju o «mračnom komunizmu» i «diktatorskom satrapu» koji je hapsio «demokrate» Šešelja, Tuđmana, Izetbegovića, Karadžića…

Za razliku od mnogih drugih, Turajlićeva u film nije ušla sa unaprijed pripremljenom ideološkom tezom već samo sa vlastitom radoznalošću. Njena ideja bila je da sebi i drugima predoči ideju Titove Jugoslavije, zemlje koja više nigdje ne postoji osim na filmu. Rezultat je izvrstan kompilacijski film koji je nagrađen na više prethodnih festivala.

Srećom ništa od toga. Za razliku od mnogih drugih, Turajlićeva u film nije ušla sa unaprijed pripremljenom ideološkom tezom već samo sa vlastitom radoznalošću. Njena ideja bila je da sebi i drugima predoči ideju Titove Jugoslavije, zemlje koja više nigdje ne postoji osim na filmu. Rezultat je izvrstan kompilacijski film koji je nagrađen na više prethodnih festivala. Zahvaljujući njenoj majstorskoj montaži kadrova iz partizanskih filmova i katkada munjevito kratkim intervjuima gledalac doživljava (ili u slučaju nas, starijih, podsjeća se na) neobičnu historiju jedne kratkoživuće zemlje. U fokusu filma je kino-aparater koji je godinama projicirao filmove ”bravaru” koji je perfektno govorio pet jezika i od balkanskih zaostalih i kulturno zapuštenih naroda napravio internacionalno relevantnu, modernu i efikasnu državu. Tito je gledao jedan film dnevno, a malo je profesionalnih filmskih kritičara kojima je to uspijevalo. Kao i njegov uzor Lenjin, i Tito je smatrao da je film najvažnija umjetnost, takva koja može promovirati ideje i ujedinjavati ljude i narode. Tako je  građen mit o partizanima putem filma. Filmovi su naravno bili nabijeni propagandom i klišejima, ali zar tako nije u svim kinematografijama, pa i u slučaju one najveće – američke?

(Za to kako je Hollywood oblikovao historiju ilustrativan je primjer svojedobni filmski tretman meksičkog građanskog rata. Kompanija Mutual Film platila je 25 000 dolara revolucionaru Panchu Villi za ekskluzivna prava na snimanje njegovih borbi, koje će režirati kasnije slavni Raoul Walsh. Vrlo brzo nakon što je snimanje počelo, od Ville je izričito zahtijevano da svoje borbene operacije vodi danju, kako bi filmadžije mogli snimati pod dnevnom svjetlošću.)

Ali, eto, Jugoslaviju nije mogao spasiti ni film…

ČETVRTI DAN: Razorna kritika Zapada

Danas je dan Austrije na festivalu. Prvo na jutarnjoj projekciji gledam austrijski film 'Disanje' čiji je autor Karl Markovics, poznati glumac koji se po prvi put prihvatio režije. Nije stoga čudno da su sve glumačke izvedbe u ovom filmu doslovce briljantne. Glavni lik Roman je asocijalni devetnaestogodišnjak, koji u popravnom domu izdržava kaznu zbog užasnog zloćina koji je počinio kad mu je bilo 14 godina. Da bi ga uvjetno oslobodili, on počinje raditi kao praktikant u državnom pogrebnom preduzeću. Većina filmske radnje dešava se među mrtvim tijelima, najčešće siromaha i beskućnika koji su umrli na ulici i koje Roman zajedno sa kolegama skuplja po Beču. Usred jedne tako dokumentarističke i neposredne prisutnosti smrti pratimo napore dječaka Romana da se izvuče iz ledenog zagrljaja samoće i počne navikavati – na život.

Poslije podne gledam majstorsku studiju zapadnjačke civilizacije u formi dugometražnog dokumentarca 'Abendland', Nikolausa Geyrhaltera. Onako kako je to već radio u svom ranijem uspjehu 'Unser täglich Brot' Geyrhalter gradi snažnu sliku historijskog trenutka u kojem živimo. Zapravo se ne mogu sjetiti kada sam posljednji put vidio tako eruptivnu kritiku dominantnog civilizacijskog modela u današnjem svijetu. Geyrhalter vidi Zapad kao carstvo slučaja i haosa uprkos svom planiranju i organizaciji, i gdje ljudsko biće igra ulogu fus-note. Sve to izraženo je isključivo vizualnim sredstvima na način kao da su Jaques Tati ili Roy Andersson uradili dokumentarni film.

PETI DAN: Autostoperski vodič kroz Bugarsku

Danas još jedan odličan dokumentarac. 'The Look' Angelina Maccarone je zapravo portret kultne glumice Charlotte Rampling. Ova hiper-darovita žena nudi nam okean šarma, ali kroz priču o Rampling film u podtekstu funkcionira i kao društvena kritika koja se bavi dugotrajnom borbom za jednakopravnost žena u medijima.

Na jutarnjoj projekciji gledam austrijski film 'Disanje' čiji je autor Karl Markovics, poznati glumac koji se po prvi put prihvatio režije. Nije stoga čudno da su sve glumačke izvedbe u ovom filmu doslovce briljantne.

Nakon toga gledam izvrstan poljski triler 'Krštenje', autora Marcina Wrona, o kriminalnom podzemlju u postkomunističkoj Poljskoj. Film funkcionira na svim nivoima: dobra priča, odlično tajmirano pripovijedanje, sjajna kamera, dinamična montaža i superioran nastup meni potpuno nepoznatih glumaca. Film za filmoljupce.

U takmičarskom programu se prikazuje jedini film osim 'Disanja' koji ima nekog smisla i kvaliteta, bugarski 'Avé' Konstantina Bojanova. Riječ je o autostoperskom filmu u čijem je središtu 17-godišnja Avé, jevrejska djevojčica koju briljantno igra glumica po imenu Anjela Nedjeljkova. Avé zajedno sa prijateljem Kamenom stopira kroz Bugarsku, sakrivajući u vlastite laži porodičnu tragediju koju je ostavila u roditeljskoj kući iz koje je pobjegla. Posebna vrijednost je pozadina filma u kojoj se odvija faktografski prikaz života u modernoj Bugarskoj. 

ŠESTI DAN: Kraj svijeta u Danskoj

Baš onako kako je Guido Arreco oko 1000-te godine napravio notni sistem koji se koristi i danas, tako su i tehnike pripovijedanja definirane još u staroj Grčkoj. Nema novog pripovijedanja, ima samo novih načina da se pripovijeda. Ne radi se dakle o tome da se izmisli pripovijedanje, već da se nađe pravi način.

Za svoju priču o kraju svijeta prikazanu kroz sudbinu jedne danske aristokratske familije Lars von Trier ga je našao!

Nisam se žurio vidjeti 'Melankoliju' u kinu u Göteborgu, možda film ne bih ni gledao prije nego izađe na video, da ga nisu prikazali ovdje na festivalu. Tome je razlog to što  je Trier napravio cijelu seriju loših filmova posljednjih godina, a pogotovo mi je išao na živce kada je napušen baljezgao o Hitleru, Jevrejima i ponižavao svoje glavne glumice na press-konferenciji u Cannesu. Stoga sam na projekciju otišao sa skepsom. No, već nakon nekoliko minuta, kada se uspostavi jedna geometrija ovog kompleksnog filma i mi se počnemo orijentirati unutar nje, svaka skepsa nestane. Neću u ovom dnevniku pisati o filmu jer on zaslužuje da mu se posveti daleko veći prostor od puke dnevničke marginalije. Reći ću samo ovo: to je jedno od najznačajnijih filmskih djela nastalih u ovom stoljeću i prvi von Trierov film u kome je on gotovo dostigao svog velikog uzora Tarkovskog.  Primjerice, cijela 'Melankolija' je snimljena iz "božje perspektive" koju je Tarkovski toliko volio i ovo je prvi put da je neko drugi napravio film gdje taj postupak jednako dobro funkcionira.

Svojedobno su Eisenstein i njegov snimatelj Tissé radili 20 sati dnevno i morali su koristiti droge da ostanu budni. Ko zna šta je Lars von Trier koristio i s kakvim se naporima suočavao dok je pravio ovu gigantsku filmsku građevinu i nije čudo da se usput malo ”prehladio”.

Reći ću samo ovo: to je jedno od najznačajnijih filmskih djela nastalih u ovom stoljeću i prvi von Trierov film u kome je on gotovo dostigao svog velikog uzora Tarkovskog.  Primjerice, cijela 'Melankolija' je snimljena iz "božje perspektive" koju je Tarkovski toliko volio i ovo je prvi put da je neko drugi napravio film gdje taj postupak jednako dobro funkcionira... Vjerujte mi na riječ: zbog 'Melankonije' mu treba oprostiti one kanske budalaštine.

Vjerujte mi na riječ: zbog 'Melankonije' mu treba oprostiti one kanske budalaštine.
   
SEDMI DAN: Kolaps

A moram oprostiti i samom sebi…

Opet Pamuk izranja iz malog mozga: ”Kad mnogo popijem, osjećam se kao duh”. Sretnem se s nekim starim društvom i zaglavimo u kafani. Pijem neko odvratno slatko vino od kojeg sam u neko doba doživio potpuni kolaps. Posljednji put sam se tako «ubio»  prije punih deset godina, kada sam sa Sidranom popio dvije litre viskija. I reko sam tada; nikad više piti bez kočnica. I bilo je «nikad više» sve do sinoć. Današnji mahmurluk osjećam kao komu. Mislim na Musu Ćazim Ćatića koji je za sve nas bio zanimljiv pjesnik koji je modernističke poetske tendencije skladno kombinirao sa islamskom pjesničkom tradicijom. Za njegove Tešnjake je Musa, međutim, bio pijanac kojeg su svaki čas vadili iz kanala. Kad čovjek, kao glavna junakinja 'Melankolije' ili što je sasvim moguće bio slučaj sa Čazim-Ćatićem, vidi slike budućnosti svoje zemlja, kulture ili cijelog čovječanstva, onda se alkoholni bezdan čini neodoljivo primamljivim.

Znam, jedini izlaz i lijek za ovu planinu mahmurluka koja me pritiska je sjesti na avion za Švedsku.

Gledam kroz prozor: kiša i dalje pada.

(Bosanska pošta/ DEPO PORTAL)