Piše: Rusmir Pobrić (www.mladi.org)

Licemjerno je od strane vlasti čestitati mladima Dan mladih u zemlji u kojoj su mladi kategorija stanovništva za koju se izdvaja najmanje budžetskih sredstava, gdje ne postoji Federalno ni državno ministarstvo za mlade, a po čemu smo jedinstveni u regiji, gdje više od 50% radno sposobnih mladih ne radi, u zemlji koju 2/3 mladih želi napustiti – u zemlji u kojoj za probleme mladih niko istinski ne mari?

„Nek' idu, ako žele, svakako ispijaju kafe po cijeli dan!“, bit će čest odgovor starijih ukoliko ih pitate šta misle o odlasku mladih iz zemlje. Da su lijeni, da ne znaju ništa raditi, da ne uče, da su paraziti na račun roditelja – sve su češće kvalifikacije koje se o mladima ustaljuju u našem društvu. Ima istine u tome, ali bi se stvari svakako morale posmatrati uzročno-posljedično. Jesu li prethodne generacije bile bogomdane pa su zbog toga bile vrijedne i marljive, ili je postojao sistem koji ih je prihvaćao i usmjeravao? Itekako je postojao sistem koji ih je adekvatno školovao, pripremao za posao, a zatim im pronalazio radna mjesta. Školske sekcije, domovi mladih, sportski klubovi i sl. davali su im dodatnu mogućnost razvoja. Studentski servisi davali su im mogućnost zarade džeparca i jeftinih ljetovanja, a roditelji nisu imali potrebe da po svaku cijenu očekuju poslovni angažman djeteta „dan nakon dobivanja diplome“, jer su bili ekonomski stabilni. Čvrsta porodica, barem mnogo čvršća nego ova danas, nije ostavljala velikog prostora za „mladalačke manevre“, tako da su mladi imali prilično ravan put.

A danas?

Da počnemo od sistema. Sistem ne funkcionira: niti adekvatno obrazuje kadar, niti mu, nakon obrazovanja, može ponuditi radno mjesto. Zato, mladi, snalazi se ko kako može! Školske sekcije možda su još primamljive za osnovce, ali u društvu gdje je nastavnik potpuno izgubio ulogu odgajatelja i svakog autoriteta, sekcije niti su zanimljive niti mogu polučiti rezultata. Domova mladih više nema. Postoji pokoji centar za mlade, u aranžmanu nevladinog sektora, koji ne uspijeva i ono malo dobrih ideja koje ima provesti u djelo jer je budžetska podrška minimalna ili najčešće nikakva. Sportski klubovi su dužni. Milione. Toliko o njima. Studentski servisi oslikavaju opće stanje u obrazovnom sistemu. Slaba ponuda. Na kraju, porodica, sve je slabija i sve manje utjecajna i nezavisna da bi bila čvrst oslonac mladom čovjeku. U nekima mladi više ne vide ni ohrabrenje, već samo očekivanja.

Što piju kafe? – Zato što nemaju za sok.
Što su lijeni? – Zato što im zemlja ne pokazuje da se trud isplati.
Ne znaju raditi? – Zato što ih poslu nije naučio obrazovni sistem koji je to morao.
Ne uče? – Zato što ih tržište rada ismijava za ono što su u školama naučili.
Paraziti su na račun roditelja? – zato što nikog bližeg nemaju, a država im ne pomaže.

Mladi su ponekad problematični, ali zato što imaju problema. U mlade treba ulagati da bi se isplatili. O mladima u bh. društvu stari nemaju visoko mišljenje, k'o da su oni bolji. Kad stari shvate da će penzije biti veće i doktori ljubazniji samo onda kada za mlade bude više radnih mjesta i kada mladi budu ohrabreni zahtijevati od vlasti sve što ih sljeduje, samo tad će biti bolje. A do tada, 12. augusta je bolje prešutjeti.

(Depo, Blin/sb)