Piše: Damir NIKŠIĆ (Facebook)

Sinoć je bilo nestvarno. Najbolje izdanje SFF-a ikada. Najbolji FF ikada, ne u regiji, nego u Evropi. Najpoetičniji. Upravo onakav kakvog ga Sarajevo zaslužuje. Festival "sa srcem" u gradu sa srcem. Festival je "otvorio" Vim Venders. (Čovječe: Vim Venders!!) "Zatvorili" su ga Bred Pit i Anđelina Džoli koje je Zana Marjanović dovela na premijeru Danisovog kratkog filma "Baggage". Kakav film, kakva drama, kakve emocije, kakav poklon publici, kakva spektakularna veče za pamćenje, kakva sinergija, kakvi ljudi!!!!

Sinoć je Sarajevo bilo vrh vrhova - ne samo Vrhbosna, već vrh svijeta. Sinoć je trebalo biti u Sarajevu. Ja ne znam šta bi naredni festival mogao - osim da ga možda Obama otvori. Ali prošla noć....

Po mom skromnom mišljenju - umjetnost je trijumfovala ovaj put. Trijumfovao je dobar ukus. Trijumfovalo je Sarajevo ove 2011. Trijumfovala je dobra volja, dobra energija, dobri ljudi. Dobro je trijumfovalo i u to sam se sinoć uvjerio. Dugo sam čekao na ovakav trijumf u svom gradu. Kakvo zakucavanje!

I onda na partiju u Meeting Point-u dolazi policija i zaustavlja oproštajni parti i proslavu. Slično kao što se to desilo koncertu Plavog Orkestra na festivalskom trgu. Da čovjek ne povjeruje.

U nekadašnjem "jednoumlju" bar smo imali "jedan um" i shvatali da "kad je Olimpijada - nek i hala gori". Svako ko bi se usudio da obstruira taj događaj bio bi proglašen u najmanju ruku za državnog neprijatelja, pogotovo za vrijeme otvaranja ili zatvaranja same Olimpijade. Čitav grad je disao kao jedan. Možda je to ipak bilo sarajevsko "jednodušje". Sarajevo je imalo jedno srce, ili su sva srca kucala u glas. Postojala je jedna svijest, šta li..., ali sinoć dođe policija i muzika prestade kad je bilo najbolje. Ko je sinoć bio državni neprijatelj? Ko je sinoć bio neprijatelj društva, neprijatelj grada, neprijatelj duše? Ko je sinoć bio dušman?

Već sam par puta rekao u toku ovog festivala da sam primijetio da mi ne znamo da slavimo pobjede. Kao prvo - mi ne znamo prepoznati svoje pobjede. Mi vodimo, mi zabijamo golove, ali mi patimo zbog nepravedno dosuđenog slobodnog udarca u trinaestoj minuti.

Sinoć smo mi pobjedili - zabili smo šest golova. Bilo je šest, šta šest, sedam nula. I ne samo to - sinoć smo osvojili svjetsko prvenstvo. Sinoć smo osvojili zlatni pehar. Osvojili su ga ljudi iz SFF-a. To se mora proslaviti. I slavili smo. Od srca.

Stade muzika, ja se budim iz transa plesanja sav oznojen, vidim dvojicu u žutim prslucima: murija. Blokirali parti. Gledam svi šute kao zaliveni. Ni policajci ne znaju najbolje šta rade i o čemu se radi. Na rubu znanosti i sami. Izletili u ofsajd. Sve oči uprte u njih. Meni smiješna ta tišina, taj muk, taj međutrenutak i viknem da prekinem tu napetost humorom, da njima olakšam, da se nasmijemo svi: "Pobunaaaaa!! Ovo je Sarajevo Film Festival - bam, bam, bam!!!" - kao neki gangster iz filmova s dva prsta uperena postrance u njih, zezajući se očigledno, s osmijehom na licu misleći da će razumjeti da se radi o filmu i holivudu i kontekstu partija u gradu iz kojeg su upravo odletili Anđelina i Bred, te da su i oni sami gosti SFF-a, upali duboko u srce partija, do samog DJ-a, ušli među nas, među goste, kao u svoje, i uz to se ponašaju tako i gledaju nas kao da smo mi svi kumovali toj atmosferi, kao da smo svi kolektivno nešto krivi i nevaljali, umjesto da to sve što imaju obave sa vlasnicima, sa organizatorima, pred vratima, napolju, sa strane, diskretno... Policija kao policija uhvati se za mene kao davljenik za slamku i krenu da igra predstavu po pravilu službe - scenariju napravljenom i procijenjenom od strane jednoćelijskog organizma te krenu da procesira jedinog pobunjenog tražeći mi ličnu kartu i tako to... srećom sam imao akreditaciju SFF-a sa fotografijom. Onda počnem da im pjevam: "Milicija trenira strogoću" i krenem kroz raju prema izlazu do kola sa rukama ukrštenim iznad glave - i proglasim hapšenje. Krenem sam, povedem, kao po scenariju, okrenem se, vidim oni idu za mnom kao dva janjeta, prate me. Izvedem ih iz dubokog zaleđa u koje su se uvalili i iz kojeg nisu znali izlaz. I sjednem u njihova kola.

Ja sam vjerovao da ću prenoćiti u stanici, ali sam se brzo vratio. Doduše nisu oni mene uhapsili na ulici. Nisam ja na njih napao sa ulice. Oni su ušli duboko u srce parti zone, u srce festivala, do samog dj-a, dalje nema, dalje je zid -  i našli me tamo, iščupali me od tamo, gdje sam bio dobro skriven i, vjerovah, siguran i zaštićen među jako lijepim djevojkama. Baš tamo gdje mi je mjesto. Znali su i oni da su pretjerali. Zato su insistirali na tome da sam prijetio službenom licu. Rekoh im u stanici: preosjetljivi ste brate. Preosjetljivi. Ja sam umjetnik. Ja sam veoma osjetljiv čovek, svi mi to kažu, a znam to i sam sada sa svojih četrdeset u guzici, ali vi što ste osjetljivi - to je čudo... I uz to imate moć. Imate oružje, predstavljate vlast. To je veoma opasna kombinacija: imati moć, a biti osjetljiv. Zato ja ne nosim oružje, već pucam iz prstića. Ali eto i to vas pogađa.

Poznati bh. umjetnik Damir Nikšić samo noć-dvije prije duela pravi štimung za svjetske goste u cafeu kod "Goge"; nastup u kabaretskoj predstavi "Momak sa jednom manom"

Pitaju oni mene - a kakvu mi to moć imamo? Ne znaju valjda. Rekoh im da predstavljaju vlast. U ovom slučaju vrlo represivnu i depresivnu vlast u vrućoj, ljetnoj, festivalskoj noći - hladan tuš i brutalno buđenje iz najljepšeg sna ove ljetne noći. Na takvo buđenje bi mu Dado Džihan vrisnuo u lice: "budan saaaaaaam!!!" i brže-bolje nastavio sanjati slatke snove na zatvorskom krevetu na sprat.

Pokušavaju oni da mi održe predavanje što ne nosim dokumente, šta li..? Ja ih zaustavim i kažem da ne mogu i nemaju pravo da mi drže ikakvo moralno predavanje i da im to ne dozvoljavam jer su upravo rasturili završni parti najvažnijeg događaja decenije u ovom gradu i da nemaju pojma šta rade. Ako to nisu u stanju prepoznati, onda nisu u stanju prepoznati ništa. Ako oni predstavljaju vlast koja to nije u stanju prepoznati, zakon koji obstruira našu individualnu potragu za srećom, onda ta vlast i taj zakon treba razvlastiti i staviti van zakona.

 Sloboda i sreća prije svega! We all scream for ice cream!!

Kažem im da razumijem da oni rade svoj posao onako kako moraju da ga rade, ali kada mi dođemo na vlast, ovakvi idioti kao što sam ja - tada će ga raditi onako kako im mi to kažemo. Rekao sam im da me je mnoga policija priivodila po bijelom svijetu i da im nisam dao prostora za moralne ili bilo kakve lekcije. Tu su prestali da me maltretiraju moralnim pridikama.

Policajac ne može da čita bukvicu slobodnom umjetniku i pjesničko-romantičarski nastrojenom bezazlenom revolucionaru koji bi da pleše i da se druži sa lijepim djevojkama. Upravo obratno. Oni su tu da obezbjede nama nježnim i krhkim ljubiteljima umjetnosti i zabave kvalitetan i siguran provod. Ispričao sam im se na ljudskom, ličnom nivou, rekao da tu nema ništa lično, da sam ja svjestan da oni moraju da reaguju po službenoj dužnosti, te da su mi pomogli da napravimo jedan interesantan performans - uživo. Šta ću... iz mene je progovorio moj Valter Ego. To je jače od mene.

I da ne bih bio onakakav kakve kritikujem - ja danas slavim pobjedu od sedam na prema nula i osvajanje svjetskog pehara filmske umjetnosti od strane pobjedničkog tima u čijim redovima su sinoć bili "raznorazni" Oskarovaci dragi ovom gradu, slavim trijumf, slavim pobjedu, Nike, sa krilima, slavim duh i slobodu da to konačno možemo u svom gradu - prepoznati i slaviti svoje pobjede, jasno i glasno - do kasno. I kao što sam to uradio iz policijskih kola, otvorio prozor i vikao: mi smo pobijedili!!!! Pobjeda je uistinu naša!

Još nešto.

Igor Bararon, internacionalni umjetnik i snimatelj dokumentaraca, snimio je čitav događaj. Ja sam dobio prekršajni nalog (roza i žutu kopiju) koji kaže:

"Imenovani se nalazio u U.O. "Miting point" u ulici H. Kreševljakovića gdje je narušavajućom galamom i vikom uz riječi "ovo je SFF" to je ruku desnu uperio u policajca Bajić (ili Babić) Hrle (ili Ante - nečitko je) "uz riječi BAM BAM BAM" te je vikao "Ooo" (ova zadnja tri slova su takođe nečitka, a mogu se čitati i kao OAG...?). 31.07. u 01:10

Ja sam dobio i uplatnicu za uplatu od 100 KM, ali sam potpisao da ne priznajem odgovornost za prekršaj opisan u nalogu i zahtijevam sudsko odlučivanje.

U svakom slučaju uokvireni roza i žuti primjerak, uz video snimak (što još moram vidjeti sa Igorom Bararonom), stavljam na prodaju kao umjetnički rad. Tim novcem ću isplatiti novčanu kaznu i sudske troškove. Neka se javi ko hoće roza kopiju, ili žutu, ili obje. Cijena je sto maraka svaka. Potpisano od strane mene i policijskog službenika. Sve crno na roza ... i žuto.