Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

Za prostor sarajevske kotline vezane su brojne legende i mitovi, i to iz vremena mnogo prije osnivanja grada. Neke od njih preživjele su i do današnjih dana, a neke i lede krv u žilama. Jedna od najpoznatijih je ona o Žutom hafizu. 

Sari (Žuti) hafiz smatra se evlijom i historijska je ličnost starog Sarajeva. Zapravo se zvao Hasan-efendija, ali su ga zbog nesvakidašnje boje tena zvali Žuti hafiz. Smatrali su ga vidovitim i čudnim, a pripisivana su mi i različita nadnaravna svojstva. Predanja o njemu su i danas živa i mogu se čuti u pojedinim sarajevskim tekijama.

O Žutom, Sari hafizu pisao je i najpoznatiji hroničar Sarajeva, Mula Mustafa Bašeskija (1731. - 1809.) u svom “Ljetopisu”. Orijentalni filolog Alija Bejtić, koji je uz Aišu Softić, Esmu Smailbegović i Vlajka Palavestru, najviše pisao o predajama o Žutom hafizu, navodi da je preminuo 1778 ili 1779. godine te da je ukopan na groblju Nadkovači. Bejtić navodi kako se zna gdje mu je mezar, ali da turbeta nema te da je “mjesto hodočašća ograđeno samo parmacima”.

Esma Smailbegović je zabilježila priču jedne stare Sarajka o tome da se mezar, pored kojeg je bio direk s fenjerom, uvijek upaljenim, nalazio baš tu, na onom dijelu groblja na Kovačima, gdje je stari nišan s precizno izvedenim turbanom. Edina Kamenica piše kako joj je kaligraf Hazim Numanagić rekao da “njegovi mukarnasi,  isklesani oblici na vratu, nalik saću, a svaki od njih ima simboliku, spadaju u remek-djelo klesarstva”.

– Uvjeren sam da tako nešto danas niko ne bi umio napraviti. A, eto, ovaj umjetnik iz naroda nije ostavio ni svoje ime – rekao joj je Numanagić.

Kamenica navodi kako je Žuti hafiz bio sin Osmana Čelebije, stanovnika sarajevske Mula Arebi Atik mahale. Bašeskija je zapisao da su ga smatrali vidovitim, da je imao dobro pamćenje, ali i da je bio slabašnog zdravlja. Mehmed Mujezinović  u “Islamskoj epigrafici BiH” navodi i podatak da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i danas čuva rukopis na čijim koricama stoji da je to vakuf hafiza Hasan-efendije, Sari hafiza. Ovaj historičar je napisao i da je hafiz pripadao redu Numanija, koje kod nas nazivaju Hanifijama ili Hanefijama. 

Smailbegović, potkrepljujući to, navodi rašireno vjerovanje da je, ide li se na dalek, opasan put, dobro uzeti malo zemlje sa Hafizovog mezara, i ponijeti sa sobom. Isto kao i kada nekoga lopov pokrade. Tvrdi se, uzmite zemlje sa tog mezara, klanjajte istihare, i ukazat će vam se u snu odgovor na pitanje koje tražite.

Zemlja se mora vratiti tamo gdje je bila

Kamenica je ovo predanje spomenula prof. Seidu Striku (1933.-2010.), pripadniku sufijske zajednice, a koji je živio nedaleko od hafizovog groba, u ulici Očaktanum. 

- Zemlja se mora vratiti tamo gdje je bila, jer,u suprotnom, svake noći će se u zelenom džubetu, pojavljivati Žuti hafiz, koji bi se čak na nekoga znao i obrecnuti: ‘Šta me uznemiravaš!?’ - nadodao je Strik te skrenuo pažnju na oblu bijelu kuću u blizini, staru tristotinjak godina. 

Prema predanju, Žuti hafiz  je živio upravo u toj kući, u kojoj je živio i poznati šejh Ruhaija (preminuo 1924. godine), mevlevijski šejh tekije na Bentbaši, posljednji, tvrdio je Strik, koji se odškolovao u Konji.

Mehmed Mujezinović (1913. - 1981.), pisac, prevodilac, profesor-konzervator bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH u trotomnoj “Islamskoj epigrafici u BiH” navodi da je nišan Sari hafiza nekada bio ograđen, a onda nije više bio otkad je “prošla” cesta pored njega.

Na nišanu Žutog hafiza, koji je uvakufio u dobrotvorne svrhe svoju kuću i gotov novac na tri  strane, stoji Mejlijev tarih. Pismo, dželi nesh. Tu je još jedna grančica, i rozeta, koji, kada se spoje s mušebak turbanom, podsjećaju na avliju, prozore, ruže i katmere. 

Ipak, nije sasvim sigurno da se posmrtni ostaci Žutog hafiza nalaze na mjestu gdje su i njegovi nišani. 

Kamenica navodi kako joj je Vratničanin Nedžad Smajiš ispričao da je njegov otac, Muhamed, u nekoj od godina nakon Drugog svjetskog rata, vraćajući se kući preko Jekovca zatekao na mezarju na Kovačima pravu radnu akciju. Svi nišani su bili povaljani, iščupani, razvaljeni, mnogi od njih razbijeni. Gledao je svojim očima kako ih razbijaju.

Budući da je obavljao važnu funkciju u to vrijeme, Muhamed je digao uzbunu, izbio je tihi skandal. Isprevrtane nišane su počeli vraćati na staro mjesto. Ali ko je tada mogao znati koje je to pravo mjesto? Dio nišana je prenesen u groblje koje se sada nalazi preko puta zgrade Rijaseta, na Kovačima, a dio u Veliki park.

– Nišani koji su bili razbijani ugrađeni su u zid koji opasuje mezarje, to mi je lično potvrdio sin izvođača radova – naveo je Smajiš.

Njegova majka Munira ispričala je kako je malo ko u njenoj mahali prije prošlog rata spominjao Žutog hafiza te da se za njega uči: ”Mel Šehu u krivom bedemu i njegovoj materi na Ravnim Bakijama”.

- Tu dovu je učila Odobašićka prije 60 godina - navela je.

“Ja sam, Čeljo, došao po tebe, da te vodim kući u Sarajevo”

Čitav je niz predanja o Žutom hafizu, ali su samo neka zapisana. Sve ostalo je dio usmene predaje koja polako izumire. 

Vlajko Palavestra navodi kako su se neke šaljivdžije dogovorile da malo ismiju Žutog hafiza, pa su svog druga polegli u tabut, mrtvački sanduk bez poklopca, pa su otišli da pozovu Žutog hafiza da mu klanja dženazu.

Naime, kada su otišli do kuće gdje je Hafiz živio on je klanjao i kad je završio pitao ih je šta su trebali, a oni su mu ispričali šta žele. Hafiz je došao i stali su klanjaju dženazu, a on se okrenuo prema njima i kratko ih upitao da li će klanjati dženazu mrtvom ili živom čovjeku, na šta su mu oni odgovorili naravno mrtvom, ko je još dženazu klanjao živom čovjeku.

Kada su završili sa dženazom i ispratili Hafiza, otkrili su tabut i vidjeli da je njihov drug stvarno umro.

Neki je Čeljo, zbog svojih grešaka, bio protjeran iz Sarajeva. Živio je u progonstvu i skoro se bio navikao na tuđinu. Jednog dana ugleda on na ulici Žutog hafiza kako mu ide u susret. Čeljo se začudi, pa ga upita:

– Kada si ti, hafize, došao? Jesu li to i tebe protjerali iz Sarajeva?

Na to mu hafiz odgovori:

– Ja sam, Čeljo, došao po tebe, da te vodim kući u Sarajevo. Stani mi malo na nogu i zatvori oči!

Čeljo mu stane na nogu i zažmiri, a kad mu hafiz reče da otvori oči, on vidje da više nije u tuđem svijetu, nego nasred Kovača u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom, a Čeljo lijepo svojoj kući u Čeljigoviće.

Esma Smailbegović je zapisala predanje da “Kad se u koga što pokrade, pa ne može da nađe kradljivca, donosi se s mezara Hafizova malo zemlje, te se na tu zemlju nešto uči. Iste noći će doći hafiz i kazati ko je kradljivac. Ako se zemlja sutradan ne vrati na svoje mjesto, osoba koja ju je uzela neće imati mira, dok je ne vrati na mjesto. 

Čuo sam da je nekakvoj ženi prilikom preseljavanja nestalo nekih stvari. Ona je uzela zemlje sa hafizova mezara i donijela je kući. Oko po noći uđe joj u sobu čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenom džubetu i reče joj:

- Zašto me uznemiruješ? Stvari su ti pokrali oni kolari što su ti prtljag prenosili.

Ona je odmah zemlju povratila i hafiz joj se nije više pojavljivao. Da li je ovo istina ili je plod narodne fantazije, teško je provjeriti”.

Također se vjerovalo da će onoga ko pokraj hafizovog mezara prođe, a ne prouči dovu za njegovu dušu, boliti noge. Ako se to desi, valjalo je uzeti malo zemlje s mezara, ponijeti kući i moliti se nad tom zemljom, pa će bolest proći. 

Ako zemlju sutradan ne vrati na mezar, odakle je uzeo, vjerovalo se da taj čovjek neće imati mira sve dok zemlju ne vrati.

Video pogledajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/au)