Piše: Segor HADŽAGIĆ

Program 'Panorama' Sarajevo Film Festivala oduvijek je predstavljao ne samo godišnji pregled tokova svjetske kinematografija, već, kako je i rekao selektor programa Howard Feinstein, jednu vrstu „trajnog obrazovanja, postdiplomskog programa za obećavajuće režisere i, ustvari, aspirirajuće filmofile.“ Posebna draž ovog programa je intimna, kamerna atmosfera otvorenog kina Vatrogasac i Meeting pointa, gdje se filmovi iz ovog programa prikazuju. To je mjesto neobaveznih razgovora, kao i diskusija između svjetskih filmadžija i filmofila: značajan svjetski filmski mikrokosmos, kojeg za razliku od glamura „crvenog tepiha“ karakterizira komunikacijska neposrednost i neusiljenost.

Neke je oduševila von Trierova mješavina spektakla i intimnosti, neki pak smatraju da je von Trier isuviše narcisoidan da bi uspio direktno komunicirati s publikom. U svakom slučaju, njegovi filmovi su gledani, možda baš zbog lukave PR strategije da u javnosti uvijek šokira, svojim povremenim kontroverznim izjavama. Iako je zajedno sa svojim kolegama iz dogme95 revolucionizirao savremenu kinematografiju, von Trie je danas uglavnom istrošen i neinventivan redatelj.

I ove godine, na 17. SFF-u, imali smo prilike pogledati 28 filmova koje karakterizira tematska, stilsko-formalna, ideološka i naravno geografska različitost. Izbor filmova mogao je podjednako zadovoljiti one koji prefriraju tzv. „arthouse“ estetiku, ali i one koji vole pristupačniji, konvencionalniji i komercijalniji filmski jezik.

Kriza latinoameričkog filma

Ono što se može izvući kao jedan od zaključaka (doduše, možda malo preuranjen), jeste blaga stilska kriza latinoameričkog filma, koji je opterećen sopstvenim manirizmom: preferiranjem dugih kadrova, spore i besciljne radnje, miminimalističke glume koja ponekad graniči sa anemičnošću i socijalnom tematikom. To je recept koji je nekad davao draž kinematografiji bogatoj vrhunskim talentima, ali se čini da je ovakav pristup postao samo prazna gesta i jeftin trik. No, ni u kom slučaju ne treba pomisliti da su filmovi koje smo ove godine imali priliku gledati, dosadni ili bezvrijedni. Naprotiv, riječ je o snažnim filmskim glasovima, ali im je vlastiti redateljski pristup ponekad najveći neprijatelj.

Filmovi poput LJETA GOLIJATA, meksikanca Nicolasa Perede, koji portretira netrpeljivost u jednoj ruralnoj zajednici i NA DOBAČAJ KAMENA Sebastiana Hiriarta, koji se bavi „obaveznom temom“ meksičkog filma – emigracijom u Ameriku, u najširem smislu dotiču posljedice siromaštva. Karakterizira ih dojmljiva fotografija i gluma, ali spora radnja i pogrešna i neopravdana upotreba dugih kadrova, djeluju samo kao forsiranje melanholije, a inače snažne karaktere dodatno otuđuju od publike.

Sličan slučaj je i s debitantskim filmom Elise Miller, ALICIA, IDI DALEKO, road filmom koji govori o problemima odrastanja jedne meksičke tinejdžerke. Ona se odlučuje na daleko putovanje u Patagoniju, gdje susreće svoju srodnu dušu. Film itekako posjeduje potencijal, ali pokušaji eksperimentiranja sa formom rezultiraju ponešto hermetičnim filmom koji je više zainteresiran za poigravanje samim sobom, nego komunikaciji s publikom.

„Preintrovertan“ je i KORISTAN ŽIVOT, urugvajca Federica Veiroja, koji govori o zatvaranju kinoteke u Montevideu, zbog odbijanja vlade da finansira ovu, za kulturu svake zemlje, iznimno važnu instituciju. Film oživi tek u drugoj polovini filma kada  glavni junak, selektor programa u kinoteci, osjeti stvarni život i ljubav.

Najuspjeliji latinoamerički film prikazan u programu Panorama jeste AKACIJE, aregentinskog redatelja Pabla Giorgellija. To je priča o putovanju argentinskog vozača kamiona i paragvajske žene i njene kćerke. Giorgelli je u ovoj simpatičnoj road minijaturi, uspio spojiti tišinu, skučeni filmski prostor i uvjerljive likove na karakterističan, latinoamerički način: sa škrtim dijalozima i jednostavnom kamerom koja bilježi svaki pokret na licima protagonista, ali bez usiljenosti pretjerivanja. Redukcija elemenata filmskog jezika ovdje je u funkciji oslikavanja delikatnog prelaza od samoće do međusobne bliskosti likova.

Iako latinoamerički film djeluje pomalo umorno, neinspirativno i istrošeno, uvijek postoji neki novi filmski talent koji će postati buduća festivalska zvijezda.

Snaga ruskih filmova

U ovogodišnjoj 'Panorami' imali smo priliku vidjeti više ruskih filmova nego prošlih godina i uvjeriti se da je još uvijek riječ o kinematografiji koja posjeduje snažne autore.

Najzvučnije ime ruskog filma danas, Aleksandar Balabanov, napravio je sa filmom LOŽAČ sebi svojstvenu crnu komediju bogatu seksom, nasiljem i uvijek sjanim sountrackom... Balabonov s lakoćom spaja ironiju, komediju i nasilje praveći jaku društvenu satiru na teme, koje rusko društvo uporno gura pod tepih.

Najzvučnije ime ruskog filma danas, Aleksandar Balabanov, napravio je sa filmom LOŽAČ sebi svojstvenu crnu komediju bogatu seksom, nasiljem i uvijek sjanim sountrackom. Tema pripada mračnim i tranzicijskim devedesetim, kada su jedni počeli naglo da se bogate a drugi padaju na društvenoj ljestvici. U središtu priče je Major, ratni veteran iz Avganistana i odlikovani narodni heroj, koji sada radi kao ložač, saučestvujući u „prljavim rabotama“ Narednika koji kotlovnicu koristi za spajlivanje leševa. Kada majorova kćerka padne kao Narednikova žrtva, on se odlučuje na posljednje, herojsko djelo. Balabonov s lakoćom spaja ironiju, komediju i nasilje praveći jaku društvenu satiru na teme, koje rusko društvo uporno gura pod tepih.

Treći igrani film Andreja Zvjaginceva, ELENA. govori o moralnoj dilemi jedne penzionerke koja mora da se odluči između bogatstva svog umirućeg muža ili ljubavi prema svom siromašnom i nesposobnom sinu. Film je pravo vizuleno remek djelo sa trenutno najjačim ruskim glumcima: Jelenom Lijadovom, Nadeždom Markinom, Aleksejem Rozinom i Andrejem Smirnovim.

Psihološki triler U SUPROTNOM SMJERU, Andreja Stempkovskog, mračan je i depresivan portret današnje Rusije. Sa sporom radnjom u kojoj vidimo umorne likove kako piju i puše cigarete, Stempkovski je uspio ispričati priču o neraskidivim porodičnim vezama. Prvi dio filma sa sporim razvojem radnje i zlokobnom atmosferom nagovještava krvavi osvetnički pohod glavnog junaka. Stempkovskom se definitivno može predvidjeti blistava filmska karijera.

Najviše tradicionalan, heremetičan i, za širu publiku, nekomunikativan, jeste film TIHE DUŠE Alekseja Fedorčenka, koji govori o dva lika što kreću na putovanje kako bi na tradicionalan način kremirali mrtvu ženu. Jedan od njih je muž, a drugi ljubavnik, ali Fedorčenko nije zainteresiran za dramtiziranje ovog odnosa, već na simboliku samog putovanja koja evocira djela Sokurova i Tarkovskog.

Impresivna akcija u ostvarenjima azijske kinematografije

Za razliku od ruske, azijska kinematografija, zastupljena kineskim filmom KADA UBICE ZAVLADAJU, indijskom filmom GANDU i omnibusom četiri značajna azijska redatelja o Hong Kongu pod nazivom QUATTRO HONG KONG 2, ponudila je neujednačena ostvarenja.

Za razliku od ruske, azijska kinematografija, zastupljena kineskim filmom KADA UBICE ZAVLADAJU, indijskom filmom GANDU i omnibusom četiri značajna azijska redatelja o Hong Kongu pod nazivom QUATTRO HONG KONG 2, ponudila je neujednačena ostvarenja.

KADA UBICE ZAVLADAJU Su Chao-Pina  jedan je od najboljih u posljednje vrijeme iz wuxia žanra (filmovi o borilačkim vještinama). On nije samo impresivan akcioni film, već inteligentno spaja ljubavnu romasu i komediju.

GANDU, indijskog redatelja koji se potpisuje pod pseudonimom Q, uznemirujući je prikaz života na indijskijm ulicama. U fokusu je mladić Gandu, koji zbog nemogućnosti da izbjegne  surovu okolinu, upravo postaje njen proizvod. On masturbira na hard-core pornografiju, konzumira droge i mašta o djevojci iz lokalnog internet kluba. Tračak svoje kreativnosti pokazuje samo u bijesnom free-style repovanju. Film posjeduje kvalitet, pogotovo kada je u pitanju gluma, ali nasilje i brutalnost ponekad djeluju epigonski, po uzoru na Gaspara Noaha.

Četiri filma QUATTRO HONG KONG 2, zamišljena kao omaž „azijskom dragulju“, nažalost nisu uspijela postići ništa više od površne slike sudbina likova i grada, koji je tokom 70-ih i 80-ih posjedovao jednu od najjačih svjetskih kinematografija

Von Trier i Novković između remek djela i  potpunih promašaja

Film BELI, BELI SVET Olega Novkovića podjelio je i bubliku i kritiku. Jedni smatraju da je riječ o remek-djelu, dok ga drugi smještaju u grupu potpunih promašaja. Skloniji sam drugoj grupi, koji u Novkovićevoj „rudarskoj operi“ (kako glasi podnaslov filma.) ne vide ništa osim pretencioznog portreta klišeiziranih, „bivših“ ljudi, dekadencije rudarskog grada Bora i priče koja bi uz brechtovske songove htjela predstavljati modernu tragediju.

U ovom, kratkom pregledu, kao otkrića treba spomenuti i poljski film KRŠTENJE, Marcina Wrone koji svojim sirovim realizmom nagovještava bolje dane za poljsku kinematografiju, zatim sjajni dokumentarac NEOČEKIVANA DOBIT, Laure Israel o strašnim posljedicama novoizgrađenih vjetrenjača u jednom malom zemljoradničkom mjestu, izvanredan debitanstki film britanskog glumca Paddya Considina TIRANOSAUR, sa temom iskupljenja i izbavljenja iz začaranog kruga nasilja, i dokumentarac Gorana Huga Olssona THE BLACK POWER MIXTAPE o afroameričkom aktivističkom pokretu sredinom šezdesetih.

Film BELI, BELI SVET Olega Novkovića podjelio je i bubliku i kritiku. Jedni smatraju da je riječ o remek-djelu, dok ga drugi smještaju u grupu potpunih promašaja. Skloniji sam drugoj grupi, koji u Novkovićevoj „rudarskoj operi“ (kako glasi podnaslov filma.) ne vide ništa osim pretencioznog portreta klišeiziranih, „bivših“ ljudi, dekadencije rudarskog grada Bora i priče koja bi uz brechtovske songove htjela predstavljati modernu tragediju. No, Novković je začuđujuće hladan, eksperimentalan i neubjedljiv na nivou glavne priče.

Još jedan film koji je podijelio publiku jeste von Trierova MELANHOLIJA, film o depresiji ispričan jezikom depresije. Lično smatram da film vrijedi pogledati zbog sjajne uloge Kirsten Dunst, o ostalom se može raspravljati. Neke je oduševila von Trierova mješavina spektakla i intimnosti, neki pak smatraju da je von Trier isuviše narcisoidan da bi uspio direktno komunicirati s publikom. U svakom slučaju, njegovi filmovi su gledani, možda baš zbog lukave PR strategije da u javnosti uvijek šokira, svojim povremenim kontroverznim izjavama. Iako je zajedno sa svojim kolegama iz dogme95 revolucionizirao savremenu kinematografiju, von Trie je danas uglavnom istrošen i neinventivan redatelj.

Tri „highlighta“ ovogodišnje 'Panorame'

Tri „highlighta“ ovogodišnje selekcije programa 'Panorama' jesu DJEČAK S BICIKLOM braće Dardenne, BOLJI SVIJET Susanne Bier, i ČUVAR Johna Michaela McDonagha.

Dardennovi i ovaj put nude najbolje što trenutna svjetska kinematografija može proizvesti. Njihov film je dirljiva priča o potrebi za ljubavlju, ispričana mješavinom sirovog naturalističkog jezika i bajke koja nikada ne upada u sentimentalnost i patetiku. Također, ni BOLJI SVIJET, ne ide linijom manjeg otpora. Iako govori o sukobu dva različita svijeta: djece i odraslih, film BOLJI SVIJET ni u jednom trenutku ne pokušava biti suvišno didaktičan.  Bierova sjajno radi sa glumcima i u prikazivanju intimnih scena, uspijeva nešto što danas skoro niko nije u stanju: progovoriti o moralnim vrijednostima u globalnom kontekstu. Opet, bez poučavanja, bez nota suvišnog pesimizma ili „feel good“ artificijelnog optimizma.

Za kraj ovogodišnje 'Panorame' gledali smo ČUVARA, Irca Johna Michaela McDonagha. Film ima sve što bi jedan hit trebao da ima: glavnog glumca Brendana Gleesona u ulozi „sirovine od drota“ Boylea, koji svakim svojim pojavljivanjem u kadru izaziva salve smijeha, mješavinu najpopularnijih žanrova od crne komedije, preko akcije do westerna, odličan soundtrack i britke, duhovite dijaloge.

Umjesto nekog „pametnog“ zaključka o svjetskoj kinematografiji, mogu reći samo slijedeće: pratite i iduće godine program 'Panorama', gledajte filmove, pričajte i diskutujte sa redateljima... Jer samo jednom u godini, Sarajevo je uistinu centar filmskog svijeta.

(DEPO PORTAL)