Mafijaške organizacije godišnje okreću 100 milijardi eura. A Berlusconi me opominje da o mafiji zbog talijanskog imidža ne bi trebalo pisati!

Internetska veza. To je prvo što tražim kad uđem u neku hotelsku sobu ili u sobu koju već poznajem – bit će to moj dom na neko kratko vrijeme. Pristup internetu prvi je uvjet da bi mjesto za mene postalo, zapravo, podnošljivo. Internet znači srušiti zidove te iste sobe, znači ukinuti ograničenja fizičkoga, ukinuti postojanost tijela da bi se stiglo do očiju i ušiju bilo kojeg čitatelja u svijetu, što bi mi inače bilo nemoguće. Za mene preživjeti znači pisati. To je način da pronađem barem malo slobode – intimna je crtica koju je 32-godišnji talijanski novinar iz Napulja Roberto Saviano prije godinu dana ostavio na svojoj web stranici.

Još od 13. loktobra 2006. godine Saviano u Italiji živi na nepoznatoj adresi i pod stalnom policijskom pratnjom, a niti je zaštićeni svjedok niti mafijaški pokajnik. Petoricu policijskih čuvara, koliko ih je uz njega već petu godinu 24 sata na dan, Roberto Saviano "zaslužio" je nakon što je objavio dokumentarističku knjigu "Gomora – put u gospodarski imperij i u san o dominaciji Camorre", pa k tome još javno izgovorio imena trojice šefova Camorre. Prevedena u više od pedeset zemalja, njegova je knjiga postala svjetski bestseler i društveni fenomen – prodana je u deset milijuna primjeraka u svijetu, dva i po miliona u Italiji.

Najokrutniji klan u Camorri, klan Casalesi, zaprijetio mu je smrću. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Giuliano Amato dodijelio mu je status štićene osobe koji do danas nije ukinut. Saviano u "Gomori", naime, do detalja opisuje savremen način rada mafijaške organizacije Camorre iz južnotalijanske regije Kampanije. Zna o čemu piše jer ju je istraživao iznutra, kao 22-godišnji student filozofije prestižnoga napuljskog sveučilišta "Federico II" obavljajući za kamoriste pune četiri godine sitne poslove. Kao što je to, otkrio je u svojoj knjizi, primorano raditi još stotine hiljada ljudi s juga Italije.

"Čekam da me mafija ubije" vrištala je u naslovu u Globusu 17. oktobra 2008. godine njegova izjava, i to iznad fotografije potpuno smirenog lica Roberta Saviana, kad nam je, u povodu izlaska "Gomore" u hrvatskom prijevodu, jedinima dao intervju. A onda, dok se u našoj štampariji taj razgovor zapravo tek otiskivao na papir, sve svjetske agencije objavile su vijest koja je potvrdila taj naslov – kamorist-pokajnik vlastima je priznao da Camorra Roberta Saviana planira ubiti na Božić 2008. godine.

Kako je godinama iz dana u dan živjeti kao štićena osoba, opisao je u svojoj novoj knjizi "Ljepota i pakao", nedavno prevedenoj i na engleski jezik. Između stotina članaka koje redovito objavljuje u talijanskim (La Repubblica i L'Espresso) i svjetskim novinama, za tu je knjigu Saviano izabrao one koji najbolje oslikavaju život suvremenog, društveno angažiranog intelektualca, maltene celebrityja, ali koji nema pravo na nikakav drugi dio života, osim na taj njegov javni dio.

Da se razumijemo, Saviano je od objave "Gomore" u Italiji nacionalni heroj. Da nema njega i njegovih javnih istupa, talijanska politika bi mogla ignorirati mafiju u Napulju, smeće na ulicama grada, ekonomsko prodiranje Camorre ili 'Ndranghete u najskuplja građevinska ulaganja u Italiji – obnovu u potresu razrušenog Abruzza i u izgradnju EXPO-a u Milanu. Ali istodobno, talijanska politika i televizija su tako korumpirane i populistične da Roberto Saviano u svojoj tv-emisiji "Vieni via con me" ("Hodi sa mnom") prikazivanoj lani na RAItre izgleda kao propovjednik ili, možda, Vergilije koji narod vodi kroz pakao i čistilište suvremenog talijanskog društva. Tu je emisiju, naime, znalo gledati čak i po deset miliona Talijana.

Istodobno, sada već do razine klauna diskreditiran, talijanski premijer Silvio Berlusconi, paralelno s obećanjima Europskoj Uniji da će se Italija obračunati sa svojom mafijom, preporučivao je književnicima, filmašima i novinarima da o toj temi ne pišu jer da knjige poput Savianove "Gomore" neizmjerno pretjeruju i štete ugledu Italije. "Talijanska je mafija tek na šestom mjestu u svijetu, nakon kineske, japanske, latinoameričke i drugih, ali zbog pisanja i izvještavanja o njoj u samoj Italiji talijanska je mafija najpoznatija!", poručio je prošle godine Berlusconi, a Saviano mu nije ostao dužan. "Četiri talijanske mafijaške organizacije – napuljska Camorra, kalabrijska 'Ndrangheta, sicilijanska Cosa Nostra i apulijska Sacra Corona Unita okreću godišnje 100 milijardi eura. I da se to ne smije spomenuti?", odgovorio mu je Saviano.

Kako otada izgleda njegova svakodnevica, opisuje već u tjeskobnom uvodu svoje zbirke tekstova "Ljepota i porok". "Pisao sam u desecima različitih kuća, ni u jednoj više od kojeg mjeseca. Sve male, najmanje, sve, ali baš sve, osuđene na mrak. Htio sam da su prostranije, svjetlije, htio sam barem balkon, terasu: žudio sam, kao što sam nekada žudio za putovanjima, za dalekim horizontima. Mogućnost da izađem, dišem, pogledam oko sebe. Ali nitko mi ih nije davao u najam.

Nisam mogao birati, nisam mogao šetati da ih nađem, nisam čak mogao sam odlučti gdje stanovati. A ako bi se doznalo da sam u toj ulici, u toj kući, onda bih odmah bio prisiljen napustiti je", kaže on.

Saviano svjedoči kako mnoge od stranica njegove knjige nije čak ni napisao u kući, nego u nekoj hotelskoj sobi. "Sve jednaki hoteli koje sam prošao ovih godina i koje sam uvijek nastavljao mrziti. I sobe u tim hotelima su mračne i nemaju prozora koji se mogu otvoriti. Nema prozora, nema zraka. Noću se znojiš. Ako uključiš klima uređaj jer ti se čini da se gušiš, preznojiš se i sljedeći dan te grebe grlo. U inostranstvu mi se na jednome mjestu dogodilo, možda na jednom od onih o kojima sam prije sanjao da ću ih posjetiti, da ne vidim ništa drugo osim te hotelske sobe i siluetu grada iza blindiranog prozorskog stakla. Nisu se pouzdali da me puste ni da izađem napraviti par koraka, niti s pratnjom koju su mi dodijelili. Često nemaju povjerenja čak ni da me ostave u istom hotelu više od jedne noći. Što su mjesta građanskija, mirnija, ona na kojima se kriminal i mafije čine dalekima, a na kojima se ja osjećam potpuno sigurnim, to se prema tebi više ponašaju kao prema nekome ili nečemu što bi im moglo eksplodirati pred očima. Najljubazniji su, najorganiziraniji. Ali postupaju s tobom u rukavicama za koje ne znaš jesu li svečane ili pirotehničarske. I ti ne razumiješ jesi li prije paket-dar ili paket-bomba. A još češće sam živio u sobama policijske stanice. Ništa ne možeš. Ali, možeš pisati. Moraš pisati. Moraš i želiš nastaviti", opisuje svoj život Roberto Saviano da bi se obrušio na intelektualce cinike jer on doista nije taj.

Dapače, cinizam smatra oklopom očajnika koji još ne znaju da su očajnici. On, naime, nema nikakvog odmaka niti štita od stvarnosti. I kada bi baš morao reći svoju želju, jednu od onih nemogućih, on bi volio da stranice te njegove knjige sliče na trk Lionela Messija prema suparničkim vratima, brzo, najbrže, lopta zalijepljena za nogu, nije bitno hoće li je uspjeti poslati u mrežu ili će je dodati otkrivenom suigraču. Najvažnija stvar, piše Saviano, nije zabiti gol nego prodrijeti naprijed, driblati, ne izgubiti loptu.

Sa svojim idolom Messijem susreo se u svlačionici na Camp Nou dok su ga čuvali pripadnici Mossosa, katalonske policije, i bilo mu je nepojmljivo pred sobom vidjeti da Messijevo dječje lice uopće ne otkriva patnju kroz koju je kao dječak prolazio bolujući od nedostatka hormona rasta.

Saviano jednako oduševljeno opisuje i svoj susret s američkim piscem i ratnim izvjestiteljem Williamom Trevorom Vollmannom ili s knjigama Michaela Herra, Singera, Camusa. Osim što u mnogim tekstovim, kao i u prvom naslovljenom "Pismo mojoj zemlji", Saviano piše o Italiji, tu su i njegovi pomalo anegdotalni tekstovi o boravku na filmskom festivalu u Cannesu s ekipom iz filma "Gomora" gdje njega svuda prati francusko osiguranje u dva blindirana auta i na tri motora kao da je veća zvijezda od Angeline Jolie i Brada Pitta.

Široj publici zanimljivi su i tekstovi o Savianovim susretima s dvojicom ljudi s kojima dijeli sličnu sudbinu. Dok je na poziv Švedske akademije gostovao u Stockholmu, susreo se nasamo sa Salmanom Rushdiejem. Saviano je imao tek deset godina kada je iranski vjerski vođa Homeini bacio fetvu na Rushdieja zbog sadržaja njegova romana "Sotonski stihovi", ali iako prijetnje kamorista kojima je on izložen dolaze iz sasvim drugačijeg društvenog konteksta, posljedice na njihov osobni život i onaj spisateljski u biti su iste. Izuzetno mu je, piše Saviano, pomogao susret s piscem s kojim dijeli zajedničku sudbinu. "Nastavi imati povjerenja u riječ, bez obzira na svaku osudu i svaku optužbu. Krivit će te da si ostao živ, a da nisi umro kao što si trebao. Fućka ti se! Živi i piši. Riječi pobjeđuju", rekao mu je Rushdie.

Agent FBI-a Joe Pistone koji je punih šest godina bio ubačen u njujoršku mafijašku obitelj Bonanno pod imenom Donnie Brasco susreo se sa Savianom tokom svojeg boravka u Italiji. "Prije sliči na Al Pacina nego na Johnnyja Deppa koji ga je odglumio u filmu Mikea Newella", piše Saviano, dok Pistone kojemu je darovao englesko izdanje "Gomore" razmišlja kako će knjigu nositi pod rukom tako da joj se ne prepozna naslovnica. Uspoređuju američku mafiju iz 70-ih godina s talijanskom suvremenom mafijom, uspoređuju i film snimljen prema Pistoneovom životu s njegovim stvarnim životom.

Nije teško shvatiti da Roberto Saviano traži sugovornike, ali i čitatelje, koji nisu prodali svoje ideale za šaku dolara.

Premda je taoc vlastite hrabrosti, upravo je Saviano u medijima pokrenuo jednu od najljepših kampanja u povijesti talijanskih medija. Pozvao je Talijane da naprave popis svega onoga što ih u ovim za talijansko društvo teškim vremenima čini sretnima. Svojevrstan popis razloga za život, stvari zbog kojih vrijedi živjeti.

Više od šest hiljada Talijana poslalo mu je svoje popise, a ovo je njegov:

1) mozzarella bufala iz Averse

2) Billy Evans koji svira "Love Theme" iz "Spartacusa"

3) odvesti osobu koju najviše voliš na Rafaelov grob i čitati joj epitaf na latinskom koji mnogi ignoriraju

4) gol Maradone za 2 : 0 protiv Engleske na svjetskom prvenstvu u Meksiku '86.

5) Ilijada

6) u slušalicama Bob Marley koji pjeva "Redemption Song" dok se šećeš slobodno

7) baciti se duboko, gdje je more more

8) sanjati da se vraćaš kući nakon što si bio prisiljen izbivati mnogo, mnogo vremena

9) voditi ljubav

10) poslije jednog dana u kojem su se skupljali potpisi protiv tebe, otvoriti kompjuter i naći e-mail od mojeg brata koji kaže: "Ponosan sam na tebe."

Globus/DEPO PORTAL/a.k.