Piše: Siniša Lazić

“Gallants “ je energičan niskobudžetni film (producirao Focus Films, Andy Laua), sa vrlo intenzivnim tempom i zanimljivom idejom, koji se bazira na old school tradiciji, harizmi glavnih junaka, i odličnoj akciji. Kao omaž kung fu kulturi sedamdesetih, “Gallnts” je dašak svježeg vazduha u odnosu na visokobudžetne filmove epohe koji se štancuju posljednjih godina.

Film počinje špicom u stilu old school filmova i sve vrijeme imamo tu prenaglašenu atmosferu. Ne samo da postoji šmek sedamdesetih svjesno pravljen u pokušaju pridobijanja simpatija kod nove publike, već sam zaplet opravdava njegovu prenaglašenost.

Priča prati Cheunga (Wong You Nam), potrčka u agenciji za nekretnine koji je poslat kod lokalnog zemljoposjednika da izmiri obaveze. Na putu ga od batina lokalnih siledžija spašava Tigar (Leung Siu Lung), Cheung prati Tigra do restorana u nadi da će ga ovaj naučiti kung fu. Tamo upoznaje Dragona (Chen Kuan-Tai), još jednog kung fu majstora koji vodi rastoran, i saznaje da su njih dvojica učenici čuvenog  Master Lawa (Teddy Robin), koji je u komi već 30 godina nakon što je poražen u duelu. Restoran je, zapravo, škola borilačkih vještina Gate of Law koju tajno održavaju Tigar i Dragon, ali ne ide baš lako, jer kao u “Kung Fu Hustle”, na malom prostoru sve vrvi od kung fu majstora.

Dakle, ovdje imamo, osim Chen Kuan-Taia (jedna od najvećih zvijezda zlatnog doba Shaw Brothersa), Leung Siu Lung ili Bruce Leunga (redovan u tajvanskoj produkciji sedamdesetih i mnogim bruceplotation filmovima, mlađoj publici poznatiji iza “Kung Fu Hustle”), Lo Menga (najharizmetičniji izdanak Chang Chehovih Venoma), Teddy Robin (muzička zvijezda sedamdesetih), svi oni sjajno izgledaju za svoje godine i harizmom nose ovaj film.

Likovi su odlično iskorišteni i duhovito dizajnirani, ako znamo da je pred glumce stavljeno dosta zahtjevnih fizičkih zadataka koji proističu iz radnje, nevjerovatno je kako su Chen Kuan-Tai , Lo Meng i naročito Bruce Leung u dobroj formi .

Realizacija rediteljskog para Derek Kwoka i Clement Chenga je na nivou. Radeći niskobudžetne filmove već su naučili ekonomičnost izraza i kako da se sa malo para postigne puno. U nekoliko scena Kwok i Cheng pokazuju više kreativnosti u korištenju setinga od mnogo bogatijih produkcija.

Iako se film ne dešava u epohi, sedamdesete su ovdje stilizovane na svim nivoima. Dakle, ovo su fiktivne sedamdesete koje Derek Kwok i Clement Cheng  prikazuje ne samo u  fizičkom dizajnu već je i filmski izraz, naročito kada su u pitanju efekati i rediteljska riješenja, jako blizak filmovima iz te epohe.

Za koreografiju je zaduzen još jedan veteran Yuen Tak, koji vrlo efektno uspjeva da na malom budžetu stvori niz izuzetno kvalitetnih i vrhunski postavljenih akcionih situacija ne gubeći old school šarm.
Borilačke scene su sjajne, i imate taj utisak da su ih Bruce Leung i Chen Kuan-Tai  stvarno izvodili pred kamerama, nema quick-cuttinga, nema CGI i žica, sve je vrlo umjereno. Štaviše, pojedini kadrovi se ponavljaju u različitim brzinama što s jedne strane jeste tradicija potekla još od druge faze Jackie Chenovih filmova na kojima je dosta radio Yuen Tak a kasnije preuzeli i amerikanci.

Yuan Tak koristi slowmotion prije svega da bi akcenat stavio na udarce i kreativne poteze veterana, jer bi bilo preambiciozno da se računa na njihovu brzinu. U realizaciji imamo klasičan Shaw Brothers stil zumiranje, freeze-frejming i onscreen tekst kao najavu za likove što sve djeluje vrlo simpatično.
Ono sto je pozitivno je da je “Gallants“ jako malo oslonjen na specijalne efekte osim animiranih sekvenci tokom akcije (završni udarci lomljenja kostiju), i djeluju vrlo efektno stilizovani. Iako neke od tih sekvenci traju predugo i prilično su konfuzne ne smetaju mnogo, jer likovi su dovoljno zanimljivi i duhoviti da su izvjesne nelogičnosti pojedinih situacija, npr. Bruce Leungovog lika koji se od vreće za udaranje odjednom transformiše u bone–crushera, samo dio šarma cijelog filma.

“Gallants“ je vrlo dinamičan, a zamršenost zapleta nadoknađuje ritmom u kome se pripovjeda i do kraja funkcioniše kao vrlo zabavan film koji na svu sreću nije hendikepiran, već oplemenjen sleptikom koga ima, mada ne previše. Međutim, on ne smeta da film održi tenziju na vrlo visokom nivou.
Dialozi su efikasno plasirani i ne usporavaju radnju, dok je odnosima između likova data dosta emotivna dimenzija koja je krajnje pitko plasirana. U njemu ima komedije, kako tradicionalne ili slapstick, tako i one koja bi odgovarala zapadnjačkom senzibilitetu, ali “Gallants” nije u užem smislu komedija. U filmu ima mnogo akcije iako ona nije u žanrovskom kontekstu borilačkog filma, već više melodramskog tipa u funkciji radnje, i sve to u formi klasičnog hongkongškog blenda žanrova, ali u jednom maniru koji je vrlo retro i nema puno veze sa onim što je danas standard HK akcijaša. Sve ovo čini “Gallants” jednim neobičnim iskustvom i oni gledaoci koji vole samo jedan od ovih elemenata neće biti razočarani.

“Gallants”, doduše, jeste pravljen više za ljubitelje i poznavaoce žanra, nego za najširu publiku, donosi tri izuzetno upečatljiva junaka sa duhovitim scenarijiem i dosta old school realizacijom, ali zaista nije neophodno da znate ko su Chen Kuan-Tai  ili Bruce Leung, ili da pohvatate silne reference na Shaw Brothers da bi uživali u ovom filmu.

Dakle, sve što vam preostaje je da uzmite činiju pirinča, zavalite se u fotelju i uživate.

(BLIN MAGAZIN)