Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Imaju tome već desetljeća, kada sam se u bosanskom gradiću Maglaju, sa svojim jaranom i kolegom Farukom Zupčevićem i njegovim prijateljima, cijelu noć družio. I dok smo mi tamanili litre “mehke” rakije (one do 35 gradi) i protiv maligana se borili sitnim ćevapom, kiselom čorbom, filekima, bijelim bubrezima, kiselim paprikama i krastavcima, jedan je mezio samo jabuke isjeckane na tanke kriške. Ujutro nas je glava razvaljivala, i dok smo krivili lošu rakiju, lopovskog domaćina, koji je u “mehku” stavio više šećera, nego šljiva, taj što je jabuku mezio bio je k’o “curica”. Niti je bio mamuran, niti ga je glava boljela.

Navikla je raja da već sa vrata uzvikuje deset u pola sa ili bez luka, sa ili bez kajmaka. Ćevapi su zakon, uz njih se raslo i stoljećima mezilo. Kako netko može naručiti, recimo, hamburger i decu “mehke”

Poslije sam susretao razne “meze-čudake”. Najgori mi je bio jedan na otoku Visu, kada sam učestvovao u nekoj ekspediciji preživljvanja u prirodi. Kao fol, nismo imali ništa, novinari kao novinari, a uspjeli smo prošvercovati nekoliko litara odlične loze, dar mještana Komiže. Dok smo mi gutljaje plemenitog izdanka vinove loze upotpunjavali suhim smokvama, on se častio mesnom mezom u obliku raznih glista, zmija  bjelouški, guštera.

Uh, morao sam okretati glavu od njega, da mi loza i meza ne bi prisjeli.
                 
Život me vodio mnogim stazama i trpezama i, začudo, nikada nisam čuo da se neki lokal reklamirao u stilu – imamo najbolju mezu. Uvijek je to bilo imamo najbolje vino, rakiju, lozu. Meza je nepravedno bila zanemarena. Da li je to bio odraz kokuznih godina, čudaka kojima je za cijelu noć uz časicu bila dosta jedna jabuka ili kruška, ili tradicije koja je kazivala da se u našim krajevima nikada ne pije prije akšama (sumraka), a tko je vidio navečer puniti stomak i onda se mučiti cijelu noć.

Sjećam se kada su neki moji frendovi umjetnici bili na nekoj turneji po Skandinaviji. Zapalo ih vrijeme polarnih noći. Pukli su od muke čekajući sumrak da mogu početi akšamlučiti. Možete misliti kako im je bilo kada su prve kapljice osjetili tek u tri ujutro. Tko bi tada kontao i na mezu.             

Da li roboti iz američkih tipskih restorana mogu nadjačati čari majstora roštilja, miris dima koji opija jače od svake šljive? Teška gastronomska borba je započela i sve kazuje da se najveći dragulji sarajevske Baščaršije neće predati

Godine van domovine polagano odnose zakone akšamluka i (ne)obavezne meze. Naučio sam ovdje da, recimo, nakon pet, šest slasno-masnih sirovih haringi najbolje ide - niste u pravu ako ste pomislili  vino, nego hladno slatko mlijeko! Onda nesvjesno primiš kao normalno da se ovdje prvo dobro napucaju, pa tek onda piju. Nema onog našeg meraka ispijanja i laganog prebiranja po tanjurima punih đakonija, što čine mezu. Ovdje su  vikendom gori nego naše pubertetlije u prvom pijanstvu. Petak je zakon - dan za alkoholne fešte. Nisu im dovoljni samo potoci piva, vina, nego sve to  začinjavaju flašicama žestokog akohola, koje smo mi zvali “unučićima”, koje ubacaju u velike krigle. Nije teško pretpostaviti kakvi su nakon pet, šest takvih “kombinovanih” krigli.
               
Proteklih dana bio sam na jednoj tipičnoj holandskoj vikend - fešti. U moru raznih boca iz cijelog svijeta, uhvatio sam sebe kako oka ne mogu odvojiti od stolova prepunih meze. Nema čega nije bilo. Uz brda najprobranijih specijaliteta moji prijatelji i ja mogli bi mezetiti dvije, tri godine. U stampedu, koji je uslijedio nakon znaka da veselica može početi, sve je  u trenu nestalo kao pod najezdom termita ili pirana. Ostali su samo goli pladnji da kazuju kako neki pojma nemaju što je to gušt laganog jedenja u stilu - gutljaj pića, zalogaj ića. I onda, opet tako nakon desetak minuta, i onda,opet tako, pa tko izdrži.
              
I dok mi teku pripreme za tekući vikend i dogovori s prijateljima tko će piće, a tko iće, zovu iz rodnog grada. Kažu, konačno je pala i prijestonice meze i sada je već jednom nogom u Europi. Gotovo pola glavne sarajevske ulice svakodnevno zauzimaju kolona znatiželjnika što strpljivo čekaju da se pojave u redu pred digitalnim čudima McDonaldsove kuhinje. Siguran sam da im neće biti lako da izgovore Big Mac ili dupli hamburger sa pomfritom. Navikla je raja da već sa vrata uzvikuje deset u pola sa ili bez luka, sa ili bez kajmaka. Ćevapi su zakon, uz njih se raslo i stoljećima mezilo. Kako netko može naručiti, recimo, hamburger i decu “mehke”. Ma, hajte, molim vas. Onda  mislim da će taj  prvijenac svjetske fast food kuhinje donijeti još jedno raslojavanje u već ionako razjedinjenom bosanskohercegovačkom društvu. Neće se više dijeliti na tri naroda i ostale, nego i na one što se guraju pred McDonaldsom ili ćevabdžinicama. Za one što stoje pred izlogom američke kulinarske laže, znat ću sigurno da odavno nisu bili vani, ili da uopće nemaju pasoše. Preko ugriza što donose ukus američke invazije u vidu ubrzane globalizacije, imaće dojam da bez problema prelaze granice i  jezičke barijere. Iluzija će trajati do posljednjeg komadića Big Maca.

Život me vodio mnogim stazama i trpezama i, začudo, nikada nisam čuo da se neki lokal reklamirao u stilu – imamo najbolju mezu. Uvijek je to bilo imamo najbolje vino, rakiju, lozu. Meza je nepravedno bila zanemarena.

A, što sa ćevabdžinicama, mezetlucima. Da li roboti iz američkih tipskih restorana mogu nadjačati čari majstora roštilja, miris dima koji opija jače od svake šljive? Teška gastronomska borba je započela i sve kazuje da se najveći dragulji sarajevske Baščaršije neće predati. Na svečano otvorenje još jednog restorana planetarnog  gospodara brze ishrane već su se bili uvukli i ćevap-diverzanti. Kao fol, dobri susjedi došli su novim ugostiteljskim kolegama poželjeti uspješan start, nudeći VIP-gostima reš pečene ćevape. Uz pladnje raznih mac hamburgera, izduženi komadi rolovanog mesa, opaljeni vatrom drvenog uglja, bili su kao tanane djevojke ovih prostora prema “ Michelin” gumiranim oblinama kozumenta brze spize, kojim nas plaše u raznim znanstvenim TV emisijama.

Zato hvali Big Mac, drž’ se ćevapa i meze od koje se nitko nije udebljao ili umro.

(DEPO PORTAL)