Esad Bajtal (Novosti)

Danas i ovdje, u Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva je, kako je skrojena i kako funkcionira i ne funkcionira, dakle, u jednom surogatu od države, govoriti o državi kao državi čini se preče, važnije i urgentnije nego bilo gdje drugdje na našoj planeti.

Ova knjiga upravo to čini.

Uči nas državi: šta država jest ili šta bi doktrinalno, normativno trebala da bude. Udžbenički, definicija države kaže da je to politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovu pravila koja prihvaćaju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi njeni članovi. Ili, u užem smislu: država je aparat prisile koji načelno jamči sigurnost svih članova zajednice. Naš termin "država" – semantički jasno pokazuje da država o-država određeno stanje odnosa među ljudima u društvu. Pomenuti izraz "stanje": (od lat. status), jeste značenjski ključni termin za oznaku države u okviru mnogih savremenih jezika danas, kao npr: eng. state; njem. staat; fr. état; To, kakvo stanje društvenih odnosa, unutar sebe, treba da održava jedna država da bi bila država, jeste doktrinalno i praktično pitanje oko koga se već stoljećima lome tvrda filozofska i politološka koplja brojnih teoretičara države. Od, Aristotela, Hobsa i Monteskjea, preko Rusoa, Kanta i Hegela do Ničea, Nozika i Rotbarda, npr. Čitava jedna lepeza seriozno-analitički razrađenih ideja i viđenja države kao "prirodne zajednice", kako je vidi Aristotel, s jedne, do države kao "vještačko okupljanje pojedinaca"; države kao organiziranog "monopola na legitimnu prisilu", ili države kao organizirane forme "totalitarne vladavine" kako je – (gornjim redoslijedom), i s druge strane – vide Hobs, Weber i Hana Arendt.

Iako bi, teorijski, trebala da služi svima, u svojoj praktičnoj varijanti i izvedbi država se, uglavnom, "podudara s potvrđivanjem pojedinačnih interesa", i uvijek znači "iskorišćavanje većine" od strane manjine, i licemjernim (pod plaštom demokratije ovog ili onog tipa), uspostavljanjem prevlasti nad tom većinom. Kao "upravni aparat društva", i osiljena birokratija, ovako postavljena država se pojavljuje kao negator izvornog smisla i značenja političkog. Političkog kao autonomnog dogovaranja i djelovanja radi ostvarenja zajedničkog dobra. A, s druge strane, pravno gledano, i kao negator Platonove ideje racionalne države krojene prema  principima pravde.

Ako za formalne potrebe kraćeg teksta kao što je ovaj, složeni problem pitanja države pojednostavimo do kraja, onda se ono dihotomno fokusira na pitanje vlasti i vladanja – ko kime treba da vlada: ljudi državom ili država ljudima? I na koji način?

Naravno, jednostavna pitanja ne nude uvijek i jednostavne odgovore. Odgovori na pitanje vlasti i načina vladanja su mnogobrojni i ova knjiga ih nudi kao izabrane koncepte dvadesetak povijesno i fenomenološki relevantnih autora (Arendt; Aristotel; Buchanan; Engels; Hayek; Hegel; Hobbes, Kant; Locke; Mill; Montesquieu; Nietzsche; Nozick; Platon; Popper; Rawls; Rothbard; Rousseau; Schmitt; Spinoza; Tocqueville; Webwr; Weil), tj. kao zbornik tekstova o državi idejno nijansiranih, razrađenih i grupisnih u pet tematskih poglavlja. Svako od tih poglavlja (I Država, upravni aparat društva; II Kontraktualizam i esencijalizam; III Sloboda, pravda i država blagostanja; IV Pravna država; V Nužno uzmicanje države), fenomen države sagledava na sebi svojstven, problemski način, učeći nas šta država treba da bude, ili šta ona jeste, a ne bi trebala, ili, ne bi smjela – da bude.

Ukoliko ovu knjigu čitamo bosanski (bosniaca leguntur), kako nam to, imperativno, vidno i ne slučajno (na naslovnoj strani/korici), nalaže prevodilac i priređivač knjige na naš jezik, Tarik Haverić, onda već na samom početku shvatamo da živimo u svojevrsnoj državi bez države. Prije svega, država nije nikakva metafizička apstrakcija, nego praktičan životni okvir ljudi koji u njoj žive. A to znači: ostvaruju svoja prava i izvršavaju svoje obaveze. U tom pogledu, mi, građani BiH, nemamo državu, ali, paradoksalno, država (koje nema), ima nas. Ima nas kao nacionalno postvarene i ponižene podanike koji, kao takvi, imaju samo svoje obaveze, ali, ne i svoja – prava.

Šta to konkretno znači?

To znači da ja, Građanin, imam državu samo onda kad treba da platim porez, kad treba da platim kaznu za prekršaj, da platim vodu, struju, telefon, komunalije ili tramvajsku kartu. Odnosno, ja imam državu samo onda kad treba da idem u zatvor, u vojsku, ili u rat. Ali, ja nemam državu kad treba da idem u bolnicu jer nemam zdravstvenu knjižicu, niti mogu da platim troškove liječenja – jer ne radim i ne ostvarujem pravo na rad koje svaka normalna država ustavno garantuje i praktično osigurava. Istovremeno, i shodno svemu rečenom, ja nemam radnu, nemam zdravstvenu, niti štednu knjižicu. tj. nemam nijednu knjižicu mojih ljudskih  prava. Ali imam vojnu, i mogu imati ili imam, partijsku ili stranačku knjižicu, kao knjižice nametnutih mi – obaveza.

Ukratko, imam sve obaveze, a nemam nikakvih prava!

Osim na papiru, tj. samo deklarativno.

Zato ja (Građanin) nemam državu. Ali država (koje nema)  ima mene. Država može da me zatvori; može da me osudi; može medijski i moralno da me oblati. Ili psihijatrijski-personalno da me devalvira. Ali, ta ista država nije u stanju, ili neće, da me zaposli, plati, ili zdravstveno osigura; da me zaštiti od lopova i pljačke; od prevaranata (resp. etno-tajkuna) u doba tranzicije. Stoga sam ja kao pojedinac potpuno nemoćan, i nemam ništa. Istovremeno, vlast ima sve što ja nemam: sva prava i, povrh njih, brojne privilegije.

A da li ima i da vlast nešto nema?

Ima!

Vlast nema obaveza koje ja, Građanin, imam.

Vlastodršci, njihove familije, (dajdže i ujaci) kumovi, prijatelji, stranački pripadnici i istomišljenici, zaštićeni su od svih obaveza. Vlast može sve, ja, Građanin (podanik), ne mogu ništa. Takva kakva je, država ne postoji za mene. Ona postoji za sebe i ja postojim za nju, ali ne i za sebe. Na sceni je svojevrsni esencijalizam, oblik državnog ustroja u kome političko nije mišljeno kao stvar dogovora, nego čisto teološki: političko kao stvar i produkt neke vrhovne, Apsolutne Zbilje. Vladanje u ime tog apsoluta bez obzira da li je to, Bog, Vjera, Nacija ili Klasa, poprima forme prisile. Teologizam je strukturalna osnova svakog totalitarizma. Vladanje i prisila u esencijalističkom poimanju države postaju jedna i ista stvar. Esencijalistički koncept države je kolektivistički. Ateistički ili Teistički, sasvim svejedno. Kao takav, on je sušta opreka konceptu kontraktualizma koji pojam države izvodi iz savjesti i slobodnog djelovanja pojedinaca – građana.

Sve ostale ideje države i njenog odnosa prema čovjeku kao subjektu ili objektu vladanja, mogu se locirati na nekom od bipolarnih kontinuuma esencijalizam – kontraktualizam; demokratija – totalitarizam; liberalizam – anarhija... itd. Kao totalitarno, klero-nacionalistički tri-monopolizirano bh društvo, još smo daleko od bilo kakvog alternativno-demokratskog promišljanja ustroja države. Moramo se tek učiti državi. I učiti o državi. U borbi za bolju državu od ove moramo, i prije svega, naučiti šta je to:

Pravo

Demokratija

Liberalizam

Društvo

Povijest

Građanin

Trpeljivost

Zakon

Pravda

Bez toga znanja nema ni Države, ni Građana, ni Ljudi. Postoji samo izmanipulirana masa, Rulja, kojoj prepredeni vlastodršci sole majmunsku klero-etničku pamet s kojom (u međusobnoj zavadi) bez pobune i opšteg (bh) građanskog neposluha podnosi bezbrojna poniženja, glad i bijedu, u kojima ih osiljeni, i polupismeni klero-etnokrati planski-(o)smišljeno drže već pune dvije decenije.

(Blin/sb)