Nisu se ni oko čega ni na sudu sporili. Selo, smješteno između Jajca i Mrkonjić Grada, prst je u oko nacionalistima, jer su za njihovo nemoguće - Baljvine najbolji kontra argument.

Šefko Čaušević, nezvanični je lider Bošnjaka pokušava da objasni kako je moguće da su on i njegove komšije, dok je svuda u Bosni bjesnio rat, uspjeli da sačuvaju jedni druge.

„Nećete nigdje u svijetu naći da jedan čovjek živi u jednoj državi, rodi se, živi, školuje se i dobiva pare, bogatstvo ima, recimo - i radi protiv te države. Objeručke radi. Haj’te sad nađite su svijetu takvog čovjeka. Ja razumijem, može biti mržnje, možda, ali ako smo ljudi, mi svi idemo da nam je bolje, ali ići ugnjetaviti nekoga, to ne mogu razumjeti. I to svoj čovjek. Tako nisi musliman ako možeš zaspati a znaš da ti komšija nema šta jesti, nisi čovjek. Sa njim moraš podijeliti“, kaže on.

Baljvine su podijeljene na dva dijela: u Donjem selu žive Bošnjaci, u Gornjem Srbi. Negdje na sredini su imanja i jednih i drugih, a iako se graniče, nikada nije bilo sudskog spora oko zemlje. Mještani Baljvina time se ponose i koga god zaustavite o tome će sa ponosom pričati. Miroslav Tešanović živi u Gornjim Baljvinama. Slogu i suživot Baljvinaca objašnjava sa samo jednom rečenicom:

„Kad su ljudi pametni i misle dobro, onda nema prijekorke ili nešto da ti mene mrziš i ja tebe. Gdje mrze jedan drugoga, tu nema života. Mi smo za vrijeme onog rata, ja njega pamtim, ja sam imao 15 godina, sad mi je osamdeset peta, i sračunaj.“

Možete li vi kao primjer drugima poslužiti?

Tešanović: Mi trebamo u BiH da smo najprvi, do nebesa štono kažu. Jerbo to nema sad. Da ja tebe mrzim, a ti mene? Uš’o đavo u narod!

Odmah ispod njihove kuće je osnovna škola. U prva četiri razreda upisano je dvanaestoro bošnjačke i dvoje srpske djece. Zajednički završavaju školu, uče, igraju se i druže. Baljvinci ne kriju koliko se čude kada se pomene fenomen “dvije škole pod istim krovom” koji postoji u drugim djelovima Bosne i Hercegovine. Ostatak školovanja, ipak, djeca iz ovog sela moraju završavati u nekom od obližnjih gradova.

Oaza suživota

Tako se i Marko Vučinović, sa ženom i četvoro djece, odselio u Banju Luku. Vikendom je u Baljvinama. Zatekli smo ga kako sa najmlađim sinom Danijelom i ostalim mještanima igra fudbal u dvorištu seoske škole. Kao i ostali mještani, nerado se prisjeća rata, ali rado pominje to što komšije u njegovom selu nisu digle oružje jedni na druge.

„Sjećam se muke i patnje, to Šefko i ovi drugi, možda, znaju bolje pošto su oni bili u goroj situaciji od nas. Mi smo opet mogli se kretati, oni nisu mogli tako ni kretati, ali ja koliko sam mogao, ja sam pomogao svima. Tad sam držao trgovinu ovdje, bilo je isto i za Srbe i za muslimane. Mislim da su ljudi razumni shvatili da rat nikome ne donosi ništa dobro, samo loše“, kaže Vučinović.

Ljudi u Baljvnama vole da kažu da ko je čovjek ostaje čovjek i u najtežim vremenima, te da je kod njih uvijek bilo više dobrih i mudrih ljudi nego onih loših.

Ja mislim jedino selo i u Drugom svjetskom ratu i u ovom sada koje je sačuvano mozgom ovog naroda ovdje. Možda nemamo žive vode, pa smo malo drugačiji od ostalih, pa smo malo pametniji, da tako kažem, od drugih,“ rekao je Marko Vučinović.

Istina je da Baljvine nemaju vodu. Zbog toga je četvrtak ovdje oduvijek neradni dan. Praznuju ga oba naroda vjerujući da će selu obezbijediti pitku vodu koju nemaju. I putevi do sela su loši, oni do udaljenih kuća i zaseoka još gori, žale se na ovo i mještani. Nikoga kao da ne zanima da pomogne skoro pa jedinu bosansku oazu suživota.

„Nije nikome stalo da ovo promoviše. Nekome ne odgovara ovo. Neko gradi sreću na tuđoj nesreći. Recimo, nekome nije stalo da Srbin i musliman sarađuju. Jer neko kaže on je veliki Srbin, ako je u svađi sa muslimanom! Ili kontra. Neće on da izađe na televiziju i da kaže:’Ne, potreban nam je suživot, potreban je život da pomažemo jedan drugome.’ To nam je potrebno“, kaže Šefko Čaušević.

Tekst preuzet sa: Slobodnaevropa.org

(BLIN MAGAZIN)