Piše: Pavle Pavlović

U svakom ovdašnjem ratu postojali su snovi o ćevapima u prekidu pucanja. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad

Odavno već živim u stilu onog kalendara: januar, februar, mart, april, maj, dijaspora, dijaspora, dijaspora, dijaspora, oktobar, novembar, decembar.  Sjećam se kako je bilo lani, da li će se nešto promijeniti ovog jedva čekanog avgusta? Proteklog ljeta dijaspore odmah si znao ko nije pravi. Trebalo je samo da slušaš i ništa više.

- Hoćeš deset u pola?

- Ma ne, hoću veliku porciju!

- Pa, to ti je velika u pola somuna. Može jogurt, kefir?

- Hvala, bolje bi išao neki hladni sok.

E, kada to čuju neumorni trkači između stolova na sarajevskoj Baščaršiji, padne im mrak na oči.

- Čuj papka, majke ti, traži limunadu uz ćevape!

Od ovoga jedino je još veća "uvreda" kada majstore rolovanog mljevenog mesa zapitaju:

- A kakvu ribu imate? Riječnu ili morsku?

Tada pucaju svi okovi namještenog lijepog ponašanja.

- Dragi gospodine, ovo vam je ćevabdžinica, a ako vam je do ribe ili do zajebancije, to vam je dvije stotine i nešto kilometara u pravcu Makarske.

Jedva sam lani uspio spriječiti šaketanje između razjarenog konobara i mog gosta stranca kojeg je osvojio miomiris roštiljskog dima što ga je podsjetio na riblje fešte uz rodnu holandsku obalu.

- Kod nas, Paul, ovoliko dima ima jedino kada spremamo kibeling. Isitnimo kabeljau i onda, kao i vi vaše ćevapčiće, vrtimo kibeling u nekoj vrsti friteze. Puni su ulja i ukusa.

A, sada ja, kao kulinarski prevodilac. Kibeling je vrsta ribljeg jela koje se pravi od bakalara. Dakle, isitne bakalarčića, komadiće mesa bace u brašno pa onda u ulje. Pa, gdje će mu duša - kako je to isto kao naši ćevapčići? Ne dao bog da sam ovo preveo mom omiljenom roštiljdžiji, bilo bi krvi do koljena.

- OK, Jerun, probaj ti prvo pet u pola, pa ako ti se svidi, idemo dalje -  oprezno sam predložio.

- A gdje je sos?

- Kakav sos?

- Hobotnice ili riblje marinade?

- Uz ovo ti ide samo crveni luk ili kajmak, a može i kiselo mlijeko - strpljivo uzvraćam.

- Hm, čudno. Oči kao da su mu se raširile od straha dok je drhtavom rukom rezao reš pečeni ćevap na sitnije dijelove. Kao da se igrao komadićima mesa, nije ih prinosio ustima. Počeo se već igrati i sa mojim živcima.

- I?

- Samo čas da se ohlade!

- Pa, štos je da budu vreli...

- Evo, sad ću. Mmmm, uh, što je ovo dobro! Pa to je totalno drukčije od kibelinga.

Dobri moj Jerun poručivao je još tri puta "malu" u pola.

Sarajevska Baščaršija u ove ljetne dane postaje veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Svaki susret sa ovim prostorom za mene je novi test. Lani sam samo jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekoga ko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčiće. Taj se nije rodio. Zato se pitam da li će se jadni Mac Donalds uspjeti probiti kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može u šeheru biti samo druga liga. Ako je išta u Sarajevu i Bosni vječno i ako može u miru da traje duže od 50 godina, onda je to samo deset u pola ili porcija sudžukica, malih tankih kobasica ispunjenih najfinijim telećim mesom. U svakom ovdašnjem ratu postojali su snovi o ćevapima u prekidu pucanja. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad.

Zato svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine hiljada ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda. Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije Bosanaca rođenih tamo negdje u bijelom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom ćevapčića, osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa ćurokotom.

Što ti je poguzija, a htio sam započeti strogo ozbiljno, analitički: Ovog puta opraštanja nema! Nakon prvog smrknutog pogleda, koji me uskoro dočeka u Sarajevu, povlačim sve svoje donacije. Osjetiće majčica BiH koliko će se stanjiti one tri i po milijarde maraka što pobjegulje šalju u domovinu. Vrijeme je da se napokon počne dostojno vrednovati naš doprinos da ova država i dalje bude, bar, čvrsto na koljenima. I to je bolje nego potpuni pad. Od sunovrata je spašava tih dijasporskih 14 posto udjela u sveukupnom budžetu. Tolika lova se slije a da vlast i birokracija prstom ne mrdnu. Gdje to ima? Hajdemo zato jednom i kapu skinuti ljudima što još u stresnom stanju stižu do granica ratom zaustavljenih uspomena... Ali, dalje nisam mogao, jer osjećam da mi se približava dan ponovnog susreta sa deset u pola s lukom i kajmakom i tu mozak staje.

DEPO PORTAL/a.k.