Nezir Đozić je stariji čovjek. Penzioner je i sam živi u selu nadomak Srebrenice. On je zasigurno posljednji Bošnjak otjeran iz Srebrenice ratne 1995 godine ali je isto tako i jedan od prvih koji su se nakon rata vratili u Srebrenicu. Tih julskih dana i zauzimanja enklave od strane Mladićeve vojske Nezir se sjeća u isprekidanim slikama. "Pucalo se, pucalo nekoliko dana, mi smo se malo skrivali po potocima od granata, međutim kada smo vidjeli srpsku vojsku da ide prema našim kućama, ja sam napustio selo", kaže Nezir.

Put u nepoznato

Nezir je u roku od nekoliko trenutaka napustio kuću, imanje i sve što je u dotadašnjem životu stekao radeći u šumariji kao majstor zadužen za motorne pile. Ponio je samo malo hljeba u torbici jer druge hrane nije bilo. I obližnji Potočari su postali preopasni.

-Plašio sam se kažem ti otvoreno, da ne ostanem tamo i ko zna možda bih i ostao da sam otišao- priča Srebreničanin.

Nezir se s hiljadama drugih uputio na dug put u neizvjesnost.

-Rekli su nam da se ide na Buljim, odatle u Konjević polje pa na planinu Udrč, ja sam za Udrč čuo ali nisam znao  gdje je- sjeća se Nezir.

-Išli smo kroz šumu u koloni i najednom je nastala pucnjava, kolona je upala u zasjedu. Pao sam iza jednog drva, oko mene su padali mrtvi i ranjeni ljudi i tada čujem poziv preko megafona 'izlazite,predajte se ovdje je međunarodni Crveni krst, zaštićeni ste, ovdje je ambulanta, izađite i ponesite ranjenike' ja nisam vjerovao i nisam htio ići- sjeća se Nezir.

Užas rata

Sav užas rata Neziru Đoziću se pokazao u punoj svojoj strahoti.

-Ukočio  kada sam vidjeo čovjeka bez obje potkoljenice i koji vrišteći govori nemojte me braćo ostaviti. Bio je ranjen granatom ili zoljom nije imao jednog oka. Bio je sav krvav i obje noge su mu do koljena bile otkinute, krv je lila i on se na rukama otisnuo niz jedan potok.

Lutajući šumom naišao je na jednog rođaka i  dvojicu susjeda. Pokušali su stići do Tuzle. Put u Konjević polju i srpsku zasjedu na njemu nekako su preživjeli, isto tako su prešli i preko planine Udrč usput se hraneći samo ponekim divljim voćem koje bi našli. No ispred puta i minskog polja na Snagovu su stali. Pala je odluka da se vrate.

-I tu se dogovorimo, nemamo hljeba, nemamo što jesti i vraćamo se nazad. Mislimo, u selima je još ostalo nešto hrane i stoke- sjeća se Nezir.

Nakon mjesec dana lutanja šumama Podrinja u potrazi za hranom grupa se vratila gotovo nadomak vlastitog sela i u jednom šumarku uz pomoć cerade koju su tamo našli i granja, napravili su kolibu. Situacija je bila više nego čudna.

-Viđali smo i neke od susjeda Srba kako rade na imanjima. Nekim sam se htio javiti ali nisam se usudio jer s njima je bilo nepoznatih ljudi, srpske izbjeglice su okupirale Srebrenicu- priča Nezir.

Skrivanje u improviziranoj kolibi trajalo je do 18. oktobra 1995. Tada ih je pronašla i uhapsila srpska vojska i policija.

-Nekako su nas otkrili i jedno jutro našu kolibu je opkolila srpska vojska i policija. Nismo bili naoružani i morali smo se predati.  Poznavao sam komandanta i neke policajce koji su nas zarobili, nisu nas maltretirali i preko Bratunca i Knežine sprovedeni smo u zatvor u Foči. Posliije tri mjeseca bili smo razmijenjeni-  kaže Nezir

Povratak u Srebrenicu

Konačno na slobodi  Nezir nalazi preživjele članove obitelji i neko vrijeme živi u Srebreniku kod Tuzle. No on se među prvima vraća, najprije u šatorsko naselje u Sućeskoj a kasnije i svoju kuću gdje i danas mirno živi. 

Svakog 11. jula je u Potočarima na vjerskom obredu. Nerado o tome govori ali kaže da mu se ne sviđa to što se u vjerski obred miješa politika.

-Maltene sve to postaje kao jedan vašar, što se meni kao čovjeku ne sviđa- primjećuje Nezir.

Sudbina je označila gotovo sve koji žive u Nezirovoj blizini. I dok čvrsti srebrenički gorštak svoje emocije ne ispoljava, majke i supruge koje su ostale same to ne mogu to sakriti. Šida Zukić u srebreničkom selu Karčići živi sama.

-Izgubila sam dva sina i muža. Kud god da krenem oko kuće podsjećam se da su i oni tu hodali, da sam ih tu odgajala i podizala a danas ih nema, kako da živim, teško mi je.

Njezina komšinica Fazila Efendić također živi sama, od najbližih izgubila je sina i muža,vratila se i mir pokušava naći prodajući suvenire u Memorijalnom centru Potočari.

-Želja mi je bila da radim. I volim biti baš ovdje u blizini kostiju i grobova mojih najdražih.

(Deutsche Welle, DEPO PORTAL)