Piše: Prof. dr. Fikret KARČIĆ
U ovom tekstu razmatramo odnos muslimanskih alternativnih grupa u BiH prema Šerijatu i sekularnom pravu. Pod ”alternativnim grupama” se podrazumijevaju različite grupe koje se zasnivaju na određenom tumačenju islama a djeluju izvan institucionalnog okvira Islamske zajednice. Ove grupe su raznolike, kako po ideološkoj orijentaciji, tako i prema načinu djelovanja. Tema kao što je ova zahtijeva detaljno istraživanje na terenu. Bez toga ćemo na ovom mjestu dati samo neke opšte naznake i ilustracije.
 |
| Pojedinci i grupe, obrazovani u islamskim naukama uglavnom na Bliskom istoku, bez poznavanja humanističkih i društvenih nauka, historije BiH i kretanja u savremenom svijetu počeli su nekritički da prenose mišljenja i tumačenja sa Bliskog istoka, među njima i ekstremističke poglede koji negiraju legitimitet sekularnih država i sekularnog prava. Glavni referentni okvir takvih krugova su jednostrana i ahistorijska, nekada tradicionalistička ili predmoderna tumačenja Šerijata. Na taj način počela je da se unosi zabuna među muslimane u BiH, koji su istraumatizirani agresijom na njihovu domovinu i genocidom koji je protiv njih počinjen. |
Šerijat predstavlja islamski normativni sistem i funkcionalni izraz islama. U tom smislu može se reći da nema aktuelizacije islama bez Šerijata. Jedino je pitanje kakvo tumačenje dati Šerijatu i na koji način ga primjenjivati. Šerijat obuhvata propise religijskog, moralnog i pravnog karaktera. Prevođenje ovog termina sintagmom ”islamsko pravo” obuhvata samo pravni aspekt Šerijata. Izvori šerijatskih normi su Kur’an, prema muslimanskom vjerovanju objavljena Božija riječ, Sunnet, normativna praksa Muhammeda a.s., idžma ili konsensuz muslimanskih učenjaka o određenom šerijatskom pitanju, kijas ili zaključivanje po analogiji, adet ili običaj itd. Nauka koje se bavi šerijatskim propisima naziva se Fikh. Koristeći se terminologijom komparativnog religijskog prava možemo reći da u cjelini normi Šerijata postoje norme Božanskog prava (ius divinum), sadržane i izvedene iz Objave, i ljudskog prava (ius humanum), izvedene iz korištenja razuma i društvenih konvencija (kao što je kijas, idžma’, adet). Šerijatske norme upućene su pojedincima, grupama muslimana (džema’at) i državi. Na primjer, na pojedince i grupe odnose se propisi obredoslovlja (ibadat), dok je država adresat normi koje se odnose na javno pravo (krivično pravo i sl.). Šerijat i fikh u islamu uporedivi su sa konceptom religijskog prava Halakha u jevrejstvu i, u određenom smislu, sa kanonskim pravom u kršćanstvu.
Pored Šerijata u muslimanskoj historiji se vrlo rano javila jedna nova vrsta propisa koja se naziva kanun. Ovaj termin, grčkog porijekla, ušao je u terminologiju prava Bliskog Istoka s prodorom helenskih tradicija, a u arapski jezik i državno-pravnu praksu u vrijeme prvih muslimanskih osvajanja u Egiptu i Siriji. U prvo vrijeme kanuni su označavali propise koji su se odnosili na finansijsko-pravno područje, uporedo sa perzijskim nazivima destur i avaradž. Od vremena kasnijih Abasija (od polovine 4/10 vijeka) termin kanun koristi se u značenju pravnih propisa koje izdaje nosilac svjetovne moći. To su propisi koje su izdavali muslimanski vladari na osnovu svog političkog autoriteta, a odnosili su se na pitanja koja nisu precizno regulisana izvorima Šerijata, kao što su organizacija države, vojske, poreza, vlasništva nad zemljištom i sl. Teoretičar šerijatskog prava El-Maverdi (u. 449./1057.) priznao je legitimnost sekularne moći sultana radi primjene Šerijata i očuvanja muslimanske zajednice. Kanuni su posebno izdvani u Osmanskoj državi, gdje su kodifikovani u obliku zbornika koji se nazivaju kanuname. Kanuni su načelno bili usaglašeni sa Šerijatom ali se u praksi dešavala da kanuni idu i mimo Šerijata. Može se reći da je Šerijat bio usko vezan za Hilafet, kao ustanovu vjersko-političkog vođstva muslimana, a kanun za sultanat, kao ustanovu političke moći koja se javila sa slabljenjem hilafeta.
Prema tome, historija poznaje dvije komponente pravnih sistema muslimanskih zemalja – pravo izvedeno iz Šerijata i sekularne propise muslimanskih vladara. Ovo je veoma važno naglasiti, jer se uobičajeno predstavlja da je pravni sistem muslimanskih zemalja u prošlosti bio isključivo izveden iz Šerijata.
U toku kolonizacije muslimanskog svijeta, od 16. do 19. vijeka, u oblastima života gdje su važili sekularni propisi muslimanskih vladara uvedeni su sekularni propisi evropskih država. Umjesto kanuna muslimanskih vladara uvedeni su kanuni evropskih država. Na taj način, u većini muslimanskih zemalja primjena šerijatskih propisa je svedena na oblast ličnog statusa (pravna sposobnost, brak, porodica, nasljeđivanje, muslimanske fondacije) dok su ostale oblasti regulisane recipiranim evropskim pravom.
Ovakav razvoj historije nisu priznali pripadnici različitih puritanskih pokreta koji se javljaju u muslimanskoj historiji. Jedan od takvih pokreta su oni koji se identifikuju kao selefije a koji ne priznaju nikakav normativni značaj historiji nakon prve tri generacije muslimana (es-selef es-salih). Za njih je cjelokupna muslimanska historija nakon perioda tri prve generacije muslimana udaljavanje od islamskih uzora, uvođenje ”novotarija” (bid’at) i opšta degradacija. Ove grupe su negirale a njihovi izdanci danas negiraju legitimitet kanuna muslimanskih vladara, kasnije recepiranog evropskog prava i sekularnog prava savremenih država gdje žive muslimani. Prema tome, grupe u BiH koje se na ekstreman način naslanjaju na ovu ideologiju mogu zauzeti negativan stav prema sekularnom pravu i državi, kako će se to kasnije vidjeti iz nekih primjera.
 |
| U socijalističkoj Jugoslaviji ukinuta je primjena šerijatskog prava putem šerijatskih sudova, ali je Islamska zajednica prihvatila legitimnost države, državnih propisa i legitimnost života u novoj situaciji... Tako je bilo sve dok se u posljednjih dvadeset godina nisu pojavile nove ideološke tendencije na islamskoj sceni u BiH. |
S druge strane, Islamska zajednica u BiH je nakon prestanka osmanske vlasti priznala legitimitet državno-pravnog sistema Austro-Ugarske. Glavni argument za to bilo je garantovanje temeljnih ljudskih prava muslimana i važenje šerijatskog prava u domenu ličnog statusa muslimana u vrijeme Austro-Ugarske. Na osnovu toga je argumentovano u religijsko-pravnim traktatima kao što je Rasprava o hidžri M. T. Azapagića (1884) i fetvama (pravim mišljenjima) uleme tog doba da je BiH u vrijeme Austro-Ugarske vlasti dar el-islam (”kuća islama”), da su njeni zakoni legitimni, da je dužnost muslimana da im se pokoravaju i da muslimani ne treba da se sele iz takve zemlje. Pošto se pravno ista situacija nastavila i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije ostala je ista šerijatsko-pravna kvalifikacija. U socijalističkoj Jugoslaviji ukinuta je primjena šerijatskog prava putem šerijatskih sudova, ali je Islamska zajednica prihvatila legitimnost države, državnih propisa i legitimnost života u novoj situaciji. Međutim, problem je bio u tome što ova situacija nije bila šerijatsko-pravno obrazložena. Jedan od rijetkih izuzetaka u teorijskom bavljenju ovim pitanjem je članak ovog autora pod naslovom ”Značenje i iskazivanje islama u svjetovnoj državi” (Takvim, 1989, str.71-80), te nastavak bavljenja ovom temom u radu ”Islam u sekularnoj državi: primjer BiH” (Zbornik radova naučnog skupa ”Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj, institucije i perspektive”, Sarajevo, 2008, str. 423-436). Druga pitanja kao što su legitimitet sekularnih zakona i demokratskih procedura u modernoj državi, nisu bila predmet detaljnog teorijskog bavljenja i islamske legitimizacije. Nove institucije i praksa su prihvaćeni faktičkim putem, normativnimn aktima Zajednice i što je, najvažnije, u praksi bosanskih muslimana kao nešto što je neupitno. Na to prihvatanje ukazuju i odgovori na pitanja čitalaca koji su objavljivani u publikacijama Islamske zajednice ali ti kratki i, nekada, usputni odgovori ipak nisu bili teorijska šerijatsko-pravna elaboracija tako važnih pitanja.
Tako je bilo sve dok se u posljednjih dvadeset godina nisu pojavile nove ideološke tendencije na islamskoj sceni u BiH. Pojedinci i grupe, obrazovani u islamskim naukama uglavnom na Bliskom istoku, bez poznavanja humanističkih i društvenih nauka, historije BiH i kretanja u savremenom svijetu počeli su nekritički da prenose mišljenja i tumačenja sa Bliskog istoka, među njima i ekstremističke poglede koji negiraju legitimitet sekularnih država i sekularnog prava. Glavni referentni okvir takvih krugova su jednostrana i ahistorijska, nekada tradicionalistička ili predmoderna tumačenja Šerijata. Na taj način počela je da se unosi zabuna među muslimane u BiH, koji su istraumatizirani agresijom na njihovu domovinu i genocidom koji je protiv njih počinjen. Ovakva tendencija, ma koliko bila malobrojna za sada, ne treba se prenabregavati zbog potencijalno devastirajućih posljedica po bosanske muslimane, kako u domovini tako i u dijaspori, te prespektivu njihove domovine. Ova tendencija je tim prije opasna što se krije pod krinkom ”pravog islama” i uleme školovane na ”izvoru”. Na kraju, po samoj definiciji ekstremna shvatanja su manjinska shvatanja i njihova malobrojnost ne bi trebalo da bude razlog njihovog zanemarivanja. Širenje ovakvih ideja vrši se većinom preko interneta i predavanja ”daija” (misionara).
 |
| “Da li je dozvoljeno stajanje ispred bilo koje državne zastave ili grba, veličajući ih na taj način”? Pitanje je popraćeno ilustracijom zastave BiH i fotografijom pripadnika Oružanih snaga BiH koji stoje u stroju ispred državne zastave. Odgovor koji je dat glasi: ”Muslimanu nije dozvoljeno da stoji ispred bilo koje državne zastave ni grba veličajući ih, jer je to pokuđena i nova stvar u vjeri koja nije bila za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je bila za vrijeme četvorice pravednih halifa (vladara) – neka je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan njima...” |
Za ilustraciju ove tendencije uzećemo nekoliko pitanja i odgovora koja se mogu naći na određenim internet stranicama. Te stranice su na bosanskom jeziku, nisu nužno administrirane iz BiH, a među posjetiocima imaju lica i iz BiH ili bošnjačke dijaspore. Za stanje duha nekih bosanskih muslimana, većinom ”ponovo rođenih” nakon 1992., karakteristična su pitanja koja pitaju. Za stanje duha ”nove uleme” karakteristični su odgovori koje daju.
Na web stranici http://www.essunne.com/Fetve-uleme (pristupljeno 07. 06. 2011.) nalazi se pitanje “Da li je dozvoljeno stajanje ispred bilo koje državne zastave ili grba, veličajući ih na taj način”?
Pitanje je popraćeno ilustracijom zastave BiH i fotografijom pripadnika Oružanih snaga BiH koji stoje u stroju ispred državne zastave. Odgovor koji je dat glasi:
”Muslimanu nije dozvoljeno da stoji ispred bilo koje državne zastave ni grba veličajući ih, jer je to pokuđena i nova stvar u vjeri koja nije bila za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je bila za vrijeme četvorice pravednih halifa (vladara) – neka je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan njima...”
Na kraju slijedi bilješka da je to fetva Stalne komisije za fetve i naučne studije. Ako je ova bilješka tačna, onda se radi o tijelu za tumačenje islama u Saudijskoj Arabiji. Ne znamo da li je ovo tumačenje prihvaćeno od strane državnih organa zemlje u kojoj je izdato, ali znamo i opšte poznata je stvar da sve države imaju svoje državne simbole a njihovo poštovanje je stvar međunarodnih uzusa i civilizovanih odnosa u svijetu.
Na istoj web stranici nalazimo i sljedeće pitanje: ”Da li po Šerijatu dozvoljeno da radim kod advokata kao sekretar?” U odgovoru se, između ostalog kaže: ”... A što se tiče posla advokata u laičkim državama njegov propis je sljedeći: Nije dozvoljeno ukoliko se (advokat) veže za određene zakone i sisteme koji su oprečni Šerijatu.”
Zakoni sekularnih država se označavaju kao ”laički, džahilski (oni koji pripadaju dobu prije islama – op. FK) zakoni”.
Na istoj web stranici nalazi se i sljedeće pitanje: ”Može li pojedinac ili grupa uzeti u svoje ruke da sprovodi Šerijat u svome mjestu, gradu ili državi kao što je BiH”? Autor potpisan kao ”Ebu Amina” odgovara da uspostava Šerijata nije kratak proces, da je sada vrijeme da’ve (misije – op. FK), da treba izbjegavati krive poteze, te zaključuje:
”Ne može se i nemoguće je doći do Allahovog zakona ljudskim zakonima, jer se time Allahova knjiga baca u stranu i kao da se želi reći (Allahov zakon nije trenutno za primjenu zbog ovog ili onog razloga. On je krnjav nego sad je vrijeme da mi izmislimo zakone jer smatramo da je to bolji i lakši put da dođemo do Šerijata). Ovo je šejtanova obmana.”
 |
| ”Esselamu alejkum, je li dozvoljeno da se u Danskoj studira pravo/jura (znači sve po njihovim pravilima/zakonima) da se bude advokat ili jurista? ...Obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično, a što je djelo koje izvodi iz islama po idžmau učenjaka” |
Na web stranici http://www.el-asr.com/pitanje (pristupljeno 07. 06. 2011.) odgovara se na pitanje da li je dozvoljeno izaći na izbore i glasati (npr. kod nas u Bosni). U odgovoru se nadugo raspravlja o ovom pitanju i na osnovu ”mišljenja većine selefijskih učenjaka današnjice” daje odgovor koji se može svesti na to da je glasanje dozvoljeno, stvar idžtihada (slobodnog mišljenja – op. FK) svakog muslimana i ”nužno zlo”.
Na istoj stranici nalazi se i sljedeće pitanje ”Boravim u jednoj evropskoj kjafirskoj državi već duže vremena i sada imam priliku da steknem državljanstvo te države. Time bih dobio mnogo veća prava nego što ih inače imam, a svakako živim ovdje sa porodicom i planiram još ostati. Pa da li mi je dozvoljeno da uzmem to državljanstvo?” Dakle, neko ko očigledno uživa blagostanje i gostoprimstvo ”evropske kjafirske države” ima dileme oko toga je li muslimanu dopušteno da bude i državljanin te države. Slijedi odgovor koji nadugo i naširoko razmatra pitanje šta je državljanstvo, iznose se stavovi različitih arapsko-muslimanskih autora o ovom pitanju (osim autora iz BiH) i na kraju zaključuje:
”Prema tome, radžih (odabrano) mišljenje po ovom pitanju je da je osnova u uzimanju državljanstva od kjafirske države zabrana iz čega se izuzimaju muslimanske manjine i stanja prinude. Na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni dokazi gore spomenuti. S druge strane, koristi koji se ostvaruju uzimanjem državljanstva se ne mogu ni u kojem smislu porediti sa negativnim posljedicama po vjeru i dunjaluk same osobe i njegove porodice. A Allah zna najbolje”.
Na kraju jedan primjer sa web stranice ”Muslimanske omladine Norrkoping” (grad u Švedskoj – op. FK) adrese http://www.n-um.com (pristupljeno 07. 06. 2011.), pitanje broj 176 pod naslovom ” Studiranje prava i bavljenje advokaturom”.
Pitanje glasi: ”Esselamu alejkum, je li dozvoljeno da se u Danskoj studira pravo/jura (znači sve po njihovim pravilima/zakonima) da se bude advokat ili jurista?”
Odgovor je dao izvjesni mr. Zijad Ljakić, a on se može sažeti u sljedećem:
”A što se tiče onih koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kome se izučavaju ljudski izmišljeni zakoni, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine.
Prva skupina: Onaj koji studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje...”
Druga skupina: Onaj ko studira izmišljene zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presudjivalo po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, medjutim na ovo ga navela njegova strast ili ljubav prema imetku ili dunjaluku. Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki grješnici, u njihovim djelima je kufr (nevjerovanje – op. FK), zulum (nasilje – op. FK) i fisk (griješenje – op. FK)...” Pisac odgovora ipak priznaje da to ne izvodi iz vjere.
Treća skupina: Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući (proglašavajući dozvoljenim – op. FK) suđenje po njima, svjedeno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to. Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično, a što je djelo koje izvodi iz islama po idžmau učenjaka”.
Možemo samo zamisliti kakvu viziju života muslimana na Zapadu vide ovakvi ”tumači” te kakvo je njihovo znanje o državama i pravima zapadnih zemalja od kojih mogu ”ohalaliti” primanje socijalne pomoći i azil, ali ne i njihove ”izmišljene ljudske zakone”.
 |
| Može se zaključiti da se i na islamskoj alternativnoj sceni u BiH i dijaspori javljaju esktremna mišljenja o tome da je islam nespojiv sa sekularnom državom i sekularnim pravom. Pri tome se koristi prepoznatljivi vokabular ekstremističkih grupa sa Bliskog istoka o džahilijskim zakonima, tagutu (idolopoklonski, nasilnički autoritet – op. FK) i njegovim sudovima, ”izmišljenim ljudskim zakonima” (rogobatni prevod sintagme el-kanun el-vad’i, što znači sekularno, pozitivno pravo) |
Na osnovu ovih primjera može se zaključiti da se i na islamskoj alternativnoj sceni u BiH i dijaspori javljaju esktremna mišljenja o tome da je islam nespojiv sa sekularnom državom i sekularnim pravom. Pri tome se koristi prepoznatljivi vokabular ekstremističkih grupa sa Bliskog istoka o džahilijskim zakonima, tagutu (idolopoklonski, nasilnički autoritet – op. FK) i njegovim sudovima, ”izmišljenim ljudskim zakonima” (rogobatni prevod sintagme el-kanun el-vad’i, što znači sekularno, pozitivno pravo) itd.
Kako treba reagovati Islamska zajednica na ovaj izazov? Po našem mišljenju na dva načina:
1. Kontinuirano i sistematski pratiti kretanja na planu tumačenje islama među bosanskim muslimanima u zemlji i dijaspori. Pravovremeno davati naučno utemeljene odgovore na pitanja koja se javljaju i djelovati autoritetom znanja (ilm) i graditi takav ugled u očima muslimana. Uzeti ova pitanja kao prioritet i napustiti dosadašnju paradigmu fokusiranja na politiku u BiH i ono za što se nema legitimitet i što nije poslanje Islamske zajednice (kao što je bavljenje nacionalnim pitanjima Bošnjaka i izgradnjom nacionalnih institucija).
2. Teorijskom elaboracijom važnih pitanja kao što je odnos muslimana prema svjetovnom pravu, građanstvu, demokratskom procesu i sl. što treba da bude prioritet islamskih naučno-obrazovnih ustanova.
Na taj način bi se suzio prostor za nekompetentno tumačenje islamskih propisa ili nekritičko prenošenje ekstremnih tumačenja na bosanskohercegovački i evropski prostor, smanjile ili eliminisale potencijalne negativne posljedice takvih tumačenja po interese muslimana u BiH i Evropi i ojačao autoritet Islamske zajednice u BiH.
VEZANI TEKSTOVI:
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook