Piše: Ekrem TUCAKOVIĆ

I-Islamska zajednica - karakter

Prema Ustavu Islamske zajednice, iz kojeg su izvedeni ostali normativni akti, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je jedna i jedinstvena zajednica muslimana (član 1); ustrojstvo i njene djelatnosti temelje se na Kur´anu, životnoj praksi Muhammeda alejhi-s-selam, islamskoj tradiciji Bošnjaka i zahtjevima vremena (član 4);  Islamska zajednica čuva vjerodostojnost islamskih normi i osigurava njihovo tumačenje, a u tumačenju i izvršavanju obrednih dužnosti primjenjuje se hanefijski mezheb (član 8).

Priče o vehabijama su posebno plasirane iz entiteta Republika Srpska. Policija Republike Srpske, u augustu 2010. godine, tokom ramazana, izvela je akciju hapšenja pet bošnjačkih povratnika u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. U prvim informacijama iz policije navedeno je da se uhapšeni sumnjiče za terorističke aktivnosti i da se radi o „vehabijama“. Uhapšeni su vrlo brzo pušteni na slobodu, ali je ova akcija ponudila još jedan dokaz o provođenju policijskih akcija i hapšenju muslimana bez valjanog povoda i opravdanja.

Islamska zajednica je tradicionalna vjerska zajednica, u administriranju svojih poslova i organizaciji rada je samostalna i autonomna, kako u odnosu prema državi tako i prema bilo kojem drugom vjerskom središta izvan Bosne i Hercegovine. Pored, za sve muslimane, zajedničkih konstitutivnih izvora islama, Kur'ana i vjerovjesničke tradicije, islamska tradicija Bošnjaka je jedan od izvora u tumačenju i primjeni islamskih normi. Islamska zajednica baštini vlastitu respektabilnu tradiciju islamskog odgoja, obrazovanja i praktične primjene vjerskih propisa, zatim susreta sa različitim društvenim sistemima i ideologijama, iskustvo školovanja kadra u autoritativnim domaćim i stranim naučnim centrima, također ima pristup i uvid u svu temeljnu klasičnu i savremenu islamsku literaturu i povijesne tokove islamskog mišljenja, a od posebne važnosti je njeno iskustvo institucionalne organizacije. Ove odlike Islamsku zajednicu čine kompetentnom institucijom u čuvanju vjerodostojnosti učenja, tumačenja i primjene islama, sposobnom da bude odgovorna prema vjernicima, njihovim potrebama i društvenom kontekstu.

S druge strane, Islamska zajednica nije klerikalna organizacija, svećenička institucija. U rad svih njenih izvršnih i zakonodavnih organa uključene su osobe koje nemaju status vjerskih službenika, u Saboru Islamske zajednice, kao najvišem zakonodavnom organu, samo jedna trećina predstavnika mogu biti uposlenici Islamske zajednice. Rukovodne pozicije podliježu načelu smjenjivosti, izbornosti i ograničenog mandata. Islamska zajednica ima svoj izborni sistem, sprovodi izbore za sve nivoe, muslimani učestvuju  u izbornom procesu i kao birači i oni koji se biraju, tako da u značajnoj mjeri mogu kreirati rad i profil Islamske zajednice. Na taj način Islamska zajednica dobija, putem izbora i učešća u njenom radu muslimana, još jedan specifičan vjernički legitimitet koji joj daju muslimani, kao nosioci dijela specifične moći i suvereniteta. To je jedna od bitnih specifika i vrijedno dostignuće muslimana i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

II-Islamska zajednica i alernativni islamski pokreti

Susret ovdašnjih muslimana i Islamske zajednice sa islamskim pokretima raznovrsnih orijentacija bio je različitog intenziteta i odvijao se na različitim nivoima. Pozitivno je da ti susreti budu unutar obrazovnog sistema Islamske zajednice na razini naučnih rasprava i proučavanja pluralnosti islamskog mišljenja i pokreta i tu je pokazana konstruktivnost i poželjna fleksibilnost.

Međutim, varničenje, katkad sa mogućim negativnim posljedicama, dešava se na razini obrednog, što je u prethodnom periodu prinudilo Islamsku zajednicu da institucionalno reagira u cilju očuvanja hanefijske tradicije i jedinstva obredne prakse. Prvi put je to bilo 1993. godine u vidu fetve reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića o obaveznosti pridržavanja propisa hanefijskog mezheba (pravne škole) u načinu vršenja vjerskih obreda, drugi put  2006. godine kada je Rijaset Islamske zajednice donio Rezoluciju o tumačenju islama u kojoj je potencirana odlučnost zaštite originalnosti „vjekovne tradicije IZ-e“, i tom prilikom je potvrđeno jedinstvo Islamske zajednice u doktrinarnom i institucionalnom učenju islama. Treći put se desilo 2007. godine kroz dopunu Rezolucije o tumačenju islama iz 2006., kojom prilikom je Rijaset IZ potvrdio ranije stavove, osudio izjave u kojima se omalovažava IZ-a i vrijeđa bosanska ulema, što je okarakterizirano protivno duhu islamskog morala i protiv mira i sigurnosti bosanskih muslimana. Tada je posebno istaknuto „da oni koji na bilo koji način unose nemir u džamije pod izgovorom provođenja 'prave vjere' nisu dobronamjerni ljudi.“

Bila bi fatalna greška da Islamska zajednica prihvati ili uzme poziciju neosnovane i proizvoljne diskreditacije i etiketiranja ljudi ili krši njihova prava samo zato što drugačije misle vjeru ili nose drugačije životne navike i sklonosti proizašle iz njihove vjerske revnosti.

Islamska zajednica ima obavezu da čuva jedinstvo obredne prakse i tradicije, vodi računa o općim prilikama i interesima vjernika, da osigurava ravnotežu između različitih stavova i neutralizira potencijalni destruktivni vjerski radikalizam. Ovi principi i vrijednosti se odnose i na izazove susreta s alternativnim pokretima. Islamska zajednica, kao odgovorna institucija, preuzima odgovornost za posljedice tumačenja islama njenih autoriteta. Odgovornost je važna razlika između institucionalnog učenja i tumačenja islama u okviru Islamske zajednice i vjerske samovoljnosti i avanturizma pojedinaca i grupa. Zahvaljujući odgovornosti i umjerenosti Islamska zajednica je izbjegla oštre sukobe, nije pala u zamku „progona vještica“, odnosno progona ljudi zbog njihovog drugačijeg mišljenja i nije pristala na ulogu davanja licenci za kvalitet lične vjere pojedinca. To je izrazito pozitivno i višestruko korisno iskustvo.

Od posebne je važnosti da, pod izgovorom borbe protiv netradicionalnih, ponekad i devijantnih ideja i stavova koji se zaogrću plaštom islama, Islamska zajednica ne posegne za znanstvenom rigidnošću i krutošću, „diktaturom“ jednog mišljenja i stava nametnutog s pozicije moći ili guši pluralnost teorijskog propitivanja interpretativnih vjerskih tokova. Dakako, neophodno je unutar islamskih institucija omogućiti i njegovati širok konstruktivno usmjeren kritički pristup. Protiv ideja se ne može boriti silom i aparatom prinude. Potrebno je ponuditi kvalitetnije ideje, kvalitetnije argumente, bolju i ljudima ovog vremena i njihovim potrebama primjereniju interpretaciju islamskog učenja. Unutar tako postavljenog okvira Islamska zajednica nema razloga da se boji za svoju poziciju u zajednici muslimana, niti njene vrijednosti mogu biti ozbiljnije dovedene u pitanje. Islamska zajednica treba zadržati svoju otvorenost, ulaziti u produktivne debate o pitanjima koja su od interesa za muslimane, biti faktor koji uključuje a ne isključuje, jačati vlastitu moć apsorpcije i modelativne sposobnosti. S druge strane, bila bi fatalna greška da Islamska zajednica prihvati ili uzme poziciju neosnovane i proizvoljne diskreditacije i etiketiranja ljudi ili krši njihova prava samo zato što drugačije misle vjeru ili nose drugačije životne navike i sklonosti proizašle iz njihove vjerske revnosti.

III-Uloga državnih institucija

Status vjere i odnos države i vjerskih zajednica reguliran je Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica na principu odvojenosti, ravnopravnosti i saradnje. Član 8 ovog Zakona potvrdio je je kontinuitet historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u skladu s njihovim vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom.

Prema tome, državne institucije imaju zakonsku obavezu osigurati jednak tretman vjerskim zajednicama, podsticati u društvu ambijent saradnje, razumijevanja i tolerancije. Pored pozicije neutralnosti, posebno je značajno da državni organi izbjegnu odnos koji se temelji na predrasudama ili stereotipizaciji određenih vjerskih grupa ili pojedinaca. Državni zakoni bi se trebali primjenjivati jednako na sve građane, a primjena zakona mora biti lišena bilo kakvih stereotipa ili stava da su određene grupe i pojedinici, isključivo zbog svojih vjerskih ubjeđenja ili nekih drugih formalnih odlika, predisponirani za kršenje zakona i zbog toga izvrgnuti sumnjičenju. Kršitelji zakona imaju imena i prezimena i konkretna djela koja im se stavljaju na teret, zakonski se tretira pojedinac na osnovu počinjenog djela, a ne njegovog mišljenja ili svjetonazora.

Zbog slabosti i neprofesionalnosti državnih institucija u prošlosti je bilo više slučajeva u kojima su neki muslimani, bilo pojedinačno ili kao članovi određene grupe, stavljani u neprimjeren kontekst i bili žrtve sumnjičenja i nepravede. Naime, ti primjeri svjedoče o kršenju prava i sloboda, širenju i podsticanju negativnih stereotipa i predrasuda, što vodi ka marginalizaciji i isključivanju grupa i pojedinaca iz društvenog i javnog života.

Kao primjer kreiranje ozračja netolerancije u društvu prema pojedincima ili grupama, kao rezultat aktivnosti državnih institucija, može se navesti izvođenje združene akcije policijsko-sigurnosnih snaga u selu Gornja Maoča kod Brčkog, početkom februara 2010. godine. U Tužilaštvu BiH korišten je termin članovi „vehabijske zajednice“, te obrazloženo da je operacija izvedena radi hapšenja tih osoba osumnjičenih za namjeru promjene ustavnog poretka Bosne i Hercegovine i ugrožavanje teritorijalne cjeline države. Spektakularnost akcije, težina optužbi, te potom nemogućnost dokazivanja istih i puštanje na slobodu uhapšenih, doveli su u ozbiljnu sumnju namjere i sposobnost državnih struktura. Također, ozbiljne sumnje u propuste državnih institucija, što se održava na širenje neistina i straha od muslimana, pokazale su se i prilikom prijavljivanja otkrića 54 kg eksploziva, 17. 02. 2010. g., kada je Elviz Aličić iz Mostara optužio dvije osobe da su umiješane u transport eksploziva, od kojih je jedan bio predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Jablanica. Imenovani je kasnije priznao da je dao lažan iskaz, ali je ostala sumnja da se radilo o obavještajno-policijskoj spletki s namjerom optuživanja Islamske zajednice i kompromitacije muslimana. Kontinuirano plasiranje medijskih priča o vehabijama ili okupljanju naoružanih vehabija u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine u javnosti podstiče strah od muslimana.

Otvaranje BBI centra u Sarajevu, zbog toga što se u njemu ne prodaje alkohol i svinjetina, za neke medije bio je argument za lansiranje teze o navodnom islamiziranju Sarajeva. Također je primjetna praksa medijskog izdvajanja autoriteta jedne vjerske zajednice u odnosu na druge i neprimjereno etiketiranje, kao i praksa negativnog pristupa ili grubog izvitoperivanja stavova i postupaka ili ponižavajućeg portretiranja određenog vjerskog simbola.

Priče o vehabijama su posebno plasirane iz entiteta Republika Srpska. Policija Republike Srpske, u augustu 2010. godine, tokom ramazana, izvela je akciju hapšenja pet bošnjačkih povratnika u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. U prvim informacijama iz policije navedeno je da se uhapšeni sumnjiče za terorističke aktivnosti i da se radi o „vehabijama“. Uhapšeni su vrlo brzo pušteni na slobodu, ali je ova akcija ponudila još jedan dokaz o provođenju policijskih akcija i hapšenju muslimana bez valjanog povoda i opravdanja. “Taj dan ćemo još dugo pamtiti, odnosno nikada ga nećemo zaboraviti kao što će sjećanje na ’92. godinu ostati u nama do kraja života. Sve je podsjećalo na tu 1992. godinu kada su nas srpski policajci i vojnici hapsili i odvodili u logore. Srpska policija nas je ovom akcijom još jednom podsjetila koliko je sigurnost nas povratnika upitna i kako je malo potrebno da se počini zločin nad nama“, bio je stav bošnjačkih povratnika u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici u povodu ove akcije.

Kreiranju negativnog ozračja i predrasuda prema muslimanima pridonose tvrdnje bez jasnih dokaza i izjave, možda i nesmotreno date, visokorangiranih državnih dužnosnika. Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), 12. 07. 2010. g., je izjavio da u Bosni i Hercegovini vidi „potencijalnu opasnost od 3.000 osoba koje u svakom momentu mogu prevrnuti, da li zbog psihičkog ili nekog drugog stanja“ i napraviti teroristički akt sa velikim posljedicama, te zatražio da se radikalno izdvoji iz vjere i adekvatne zakone, obećavši da u tom slučaju za tri mjeseca tih ljudi više neće biti na slobodi. Ova izjava, bez navođenja dokaza, dovodi u pitanje odgovornost i profesionalnost. Ona se, s druge strane, koristi kao zvanična potvrda da u BiH ima na hiljade muslimana potencijalnih terorista.

Postupci pojedinih zvaničnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini nisu doprinosili razvoju demokratskog društva i vladavini prava. Nakon sjednice Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost Parlamenta BiH, održana 12. jula 2010. g., Zlatko Miletić, direktor Federalne uprave policije izjavio je: „Nama nije cilj da razvijamo islamofobiju, a iz međunarodne zajednice ima ljudi koji upravo to hoće“. Ovdje treba podsjetiti da je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Dru Engl u optužnici protiv grupe Rijada Rustempašića naveo „šerijat“ kao inkriminirajući element.

IV-Uloga medija

Javni prostor ideološki nije ekskluzivno područje određene grupe ili jednog svjetonazora, nego ga u demokratskom društvu ravnopravno dijele sve zainteresirane društvene grupe i pojedinci u skladu sa zakonom.

Ostrašćeni ideološki medijski sukobi otežavaju trezven i racionalan razgovor o svim bitnim pitanjima koja se tiču prisustva vjere ili vjerskih praksi i mišljenja u javnosti i iznalaženju modaliteta kojima će se zadovoljiti zakonsko pravo i standardi ljudskih prava i sloboda u demokratskom društvu. Bez sumnje, mediji imaju važnu ulogu u kreiranju zdravog i humanog društvenog ambijenta, ali isto tako i atmosfere linča, progona ljudi zbog njihovih uvjerenja i marginalizacije društvenih grupa. Primjeri koji su ovdje spomenuti dolaze iz negativne prakse i imaju destruktivne posljedice po društvo. Nijedan medij ili novinar ne može biti ponosan da mu se rad kvalificira destruktivnim.

Medijski prostor u Bosni i Hercegovini je često poprište ideoloških i političkih sukoba pri čemu se mediji instrumentaliziraju i zauzimaju jednu stranu. Na taj način se žrtvuju profesionalni novinarski standardi i kodeksi, općeprihvaćena kultura dijaloga i upotrebe primjerenog jezika u javnom prostoru. Usljed toga dolazi do kršenja zagarantiranih prava i sloboda, uključujući i slobodu savjesti i uvjerenja, jer se vrijeđaju osjećanja vjernika, a nerijetko javni prostor je poprište iskazivanja prikrivene ili neprikrivene mržnje prema učenju ili osobi zbog njenih vjerskih uvjerenja i aktivnosti. Na taj način mediji pridonose ozračju koji podstiče kompromitaciju, izolaciju i marginalizaciju ideja i pojedinaca na temelju vjerskog opredjeljenja. Navest ćemo primjer gdje novinar jednog od javnih servisa u povodu policijske akcije u Gornjoj Maoči (februar 2010. godine), izjavljuje da su u ovom selu zaplijenjeni „dokumenti koji ukazuju na planove o proizvodnji oružja za masovno uništenje.’’ Tako teška konstatcija ni tada ni poslije nije ozbiljno potkrijepljena. Otvaranje BBI centra u Sarajevu, zbog toga što se u njemu ne prodaje alkohol i svinjetina, za neke medije bio je argument za lansiranje teze o navodnom islamiziranju Sarajeva. Također je primjetna praksa medijskog izdvajanja autoriteta jedne vjerske zajednice u odnosu na druge i neprimjereno etiketiranje, kao i praksa negativnog pristupa ili grubog izvitoperivanja stavova i postupaka ili ponižavajućeg portretiranja određenog vjerskog simbola.

Drugi problem koji je prisutan u medijskom prostoru jeste da se, i pored stručnih osoba i postojanja odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice koje nude stručnu naobrazbu za tumačenje islama, primijeti tendencija površnog, reduciranog, nestručnog, ponekad tendencioznog i zlonamjernog tumačenja islama, islamske tradicije i vrijednosti od strane osoba koje ne posjeduju potreban nivo kompetencije.

Ostrašćeni ideološki medijski sukobi otežavaju trezven i racionalan razgovor o svim bitnim pitanjima koja se tiču prisustva vjere ili vjerskih praksi i mišljenja u javnosti i iznalaženju modaliteta kojima će se zadovoljiti zakonsko pravo i standardi ljudskih prava i sloboda u demokratskom društvu. Bez sumnje, mediji imaju važnu ulogu u kreiranju zdravog i humanog društvenog ambijenta, ali isto tako i atmosfere linča, progona ljudi zbog njihovih uvjerenja i marginalizacije društvenih grupa. Primjeri koji su ovdje spomenuti dolaze iz negativne prakse i imaju destruktivne posljedice po društvo. Nijedan medij ili novinar ne može biti ponosan da mu se rad kvalificira destruktivnim. 
 

V-Zaključak

Pluralitet vjerskog mišljenja je neminovnost demokratskog i slobodnog društva. Sloboda i puna vladavina pravednih zakona koji se neće primjenjivati selektivno i potirati vjerske specifičnosti i razlike osiguravaju uravnotežen i zdrav razvoj društva. Unutar takvog okvira većinski legitimitet mogu zadobiti autentične vrijednosti i interpretacije islama koje će odražavati vremenske i prostorne zahtjeve, potrebe i specifičnosti muslimana. Država i njene institucije imaju obavezu da izgrade i održavaju prostor slobode i vladavine pravednih zakona.

Nije dobro da država vrši bilo kakav pritisak ili se upliće u vjerske rasprave, niti je opravdano očekivati da Islamska zajednica u vjerskim debatama učestvuje po diktatu ili s onih pozicija koje dolaze izvan vjerničkog okvira, odnosno da dobija zadatak i ulogu koju ona treba obaviti od bilo koga izvan Islamske zajednice ili vjernika. Pristajanje na izvanjski diktat ili uslovljavanje je štetno po Islamsku zajednicu, muslimane i društvo u cjelini.

Islamska zajednica po svom karakteru i tradiciji čuva institucionalno jedinstvo učenja i tumačenja islama, kao i jedinstvo obredne prakse. Premda nijedan ekstremistički pokret s islamskim predznakom nije nastao na tlu Bosne i Hercegovine niti je proizvod muslimana Bošnjaka, u vremenu globalizacije ideja i utjecaja razumljivo je da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu i ne mogu ostati izvan domašaja, makar perifernih, utjecaja idejnih i vjerskih procesa u različitim muslimanskim zemljama. Međutim, stabilna i dobro organizirana Islamska zajednica, koja prepoznaje zahtjeve vremena i mjesta i potrebe vjernika, je najbolja i najsigurnija prepreka svakom ekstremnom islamskom pokretu i ideji u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica nema potrebu da preslikava ili nekritički prihvata bilo čije iskustvo ili praksu tumačenja i primjene islamskih normi, jer posjeduje vlastite resurse, autoritativnost i potrebnu kompetenciju da naučava i primjenjuje izvorni duh i intencije islama i usmjerava poslove muslimana. Istodobno, ona je nužni katalizator različitih utjecaja i osigurava ravnotežu, trasira srednji put i razvija svijest o odgovornosti unutar učenja i interpretacije izvora islama. U društvenom kontekstu ona podstiče demokratske procese, vladavinu prava, poštivanje vjerskih vrijednosti i potreba, brine se za zaštitu prava muslimana, zalaže se za eliminiranje predrasuda i diskriminacije po osnovu vjere i uvjerenja.

Stoga je u interesu države i društva da se omogući nesmetan rad Islamske zajednice kako bi ona bila u mogućnosti vršiti svoju vjersku misiju i podsticati društvenu koheziju. Nije dobro da država vrši bilo kakav pritisak ili se upliće u vjerske rasprave, niti je opravdano očekivati da Islamska zajednica u vjerskim debatama učestvuje po diktatu ili s onih pozicija koje dolaze izvan vjerničkog okvira, odnosno da dobija zadatak i ulogu koju ona treba obaviti od bilo koga izvan Islamske zajednice ili vjernika. Pristajanje na izvanjski diktat ili uslovljavanje je štetno po Islamsku zajednicu, muslimane i društvo u cjelini.

S druge strane, neophodno je da država Bosna i Hercegovina poštuje ljudska prava svih svojih državljana bez obzira na vjeru, naciju i porijeklo, da se drži pozicije neutralnosti i nemiješanja u autonomne poslove vjerskih zajednica. Posebno je važna primjena standarda o ljudskim pravima, prije svega Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prakse i presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura. Primjera radi, vrlo je korisna presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Bugarske, gdje je miješanje države u vjerske rasprave i zauzmanje strane u tim raspravama ocijenjeno neprihvatljivim i suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. (Vrhovno vjersko vijeće Muslimanske zajednice protiv Bugarske, aplikacija br. 39023/97). Za državne institucije su svi građani jednaki u svom ljudskom dostojanstvu i pravima, a to posebno znači da državni organi moraju imati visok stepen senzibiliteta u pojedinim specifičnim aspektima vjerskog života, te izbjeći neosnovano sumnjičenje grupa i pojedinaca, etiketiranje i netrpeljivost. Potrebna je individualizacija i konkretizacija krivice zakonskih prestupnika, a ne djela pojedinca pripisivati svim članovima grupe ili sljedbenicima određenog mišljenja, kao što se to nerijetko čini. Generalizacija i postupanje na temelju predrasuda kod oštećenih rađa otpor, osjećaj povrijeđenosti i negativnu reakciju koja može poprimiti različite oblike, posebno ako takva praksa traje duže vrijeme.

Za državne institucije su svi građani jednaki u svom ljudskom dostojanstvu i pravima, a to posebno znači da državni organi moraju imati visok stepen senzibiliteta u pojedinim specifičnim aspektima vjerskog života, te izbjeći neosnovano sumnjičenje grupa i pojedinaca, etiketiranje i netrpeljivost.

Važna uloga medija bit će kvalitetno i produktivno ispunjena ukoliko mediji u svom radu dosljedno primijene odredbe zakona, profesionalne standarde i novinarske kodekse. Zanemarivanje profesionalne novinarske etike i nepristrasnosti u medijskom predstavljanju prijepornih tema i pojava vodi manipulaciji javnosti i stvaranju nezdravog društvenog ambijenta u kojem lakše dolazi do diskriminacije, klevete i kršenja drugih prava. Odražavanje interesa cijele javnosti i predstavljanje događaja i pojava ideološki neutralno je obaveza prvog reda, prije svega, javnih servisa, jer se finansiraju od novca koji plaćaju svi građani.

Zajednička uloga Islamske zajednice, državnih institucija i medija jeste razvijanje duha dijaloga, razumijevanja, poštivanja zakona i temeljnih vrijednosti i standarda ljudskih prava i sloboda. Važno je promoviranje međusobnog povjerenja, dobronamjernosti, ali i uvažanja ingerencija, prava i obaveza. Neprihvatljivo je postavljanje bilo koga na stub srama u cilju njegove diskreditacije, moralne i ljudske kompromitacije. Svi društveno relevantni faktori trebali bi sarađivati u područjima zajedničkog interesa, jačanja društvene kohezije i općeg prosperiteta. Zauzimanje suprotstavljenih pozicija i insistiranje na njima, kršenje ličnih sloboda i prava, neprofesionalan i neodgovoran odnos ne vodi rješenju i društvenoj harmoniji. Alternativna vjerska scena ambiciju za društvenim priznanjem treba temeljiti na kvalitetu i vjerodostojnosti sadržaja koje nudi, društvenoj odgovornosti i korisnosti, poštivanju zakona i transparentnosti u radu.

(DEPO PORTAL)

VEZANI TEKST:

ENES KARIĆ O RADIKALNIM POKRETIMA U ISLAMU: Militantnost i radikalizam prihvatili su otpadnici od Muslimanske braće