U članku naslova „Bilješka o problemima pozicioniranja nove ljevice“, nedavno objavljenom na web-sajtu JOSD-a, te na portalu banjalukain.com Dinko Kreho se osvrnuo na probleme političkog djelovanja radikalne ljevice u BiH i na Balkanu. Konkretno, dva pitanja koja se postavljaju jesu odnos naše radikalne ljevice, sa jedne strane prema socijaldemokratiji, parlamentarnoj ljevici i njenom djelovanju, a sa druge, prema regionalnim desnicama. Ova dva pitanja su izvučena iz dva konkretna događaja, u prvom slučaju iz sarajevske „afere vjeronauka“, u drugom, iz anti-NATO protesta u Beogradu. Mi ćemo se obratiti prvom problemu.

Naime, nakon odluke kantonalnog ministra Suljagića o kraju uračunavanja ocjene iz vjeronauke u školama, kao i nakon oštrog, prijetećeg i provokatorskog odgovora Mustafe Cerića, vlada SDP-a je poništila odluku, pri čemu je ministar dao ostavku. JOSD je u saopštenju pozdravio odluku ministra, mada ju je okarakterisao kao neadekvatnu i nedovoljnu, osudio prijeteći nastup islamskih klerika i označio čitavo ponašanje SDP-a kao farsu.

Krehina suštinska ocjena čitavog slučaja kao i ocjena problema koji se javljaju može se sumirati u jednom pasusu:

»Sukob između ministra i Islamske zajednice, između „crvene“ i „zelene buržoazije“, protumačen je [od strane JOSD-a] kao konfrontacija izvan koje istinska ljevica može ostati, jer su obje strane njezini protivnici. Međutim, problem je u tome što si ovako postavljenu ekvidistancu ljevica jednostavno ne može priuštiti: da bi imala priliku inicirati društvenu transformaciju, ona mora razvijati solidarnost i s instancama, grupama i pojedincima s kojima inače baš i nije u ideološkom srodstvu. S obzirom na odnose snaga u aktualnoj političkoj konstelaciji nije pretjerano tvrditi da tek razvijanjem i održanjem širih mreža solidarnosti emancipatorna politika može dobiti šansu. U konkretnom slučaju: inicijativa ministra Suljagića, koliko god „skromna“ bila, pomjera granice onoga što je moguće javno zahtijevati na bh političkoj sceni, i time otvara novi prostor borbe. Takve šanse ljevica bi trebala prepoznati, ne ustežući se od toga da podrži svoje uobičajene oponente onda kad ih zajednički neprijatelj želi prikovati na stub srama.«

Na osnovu Krehinih opravdanih propozicija, postavlja se nekoliko pitanja, na koja ćemo ovdje pokušati dati odgovore.

Prvo: zašto JOSD nije odlučnije podržao ministra Suljagića? Naime, JOSD je ocijenio njegovu ministarsku odluku, onu o „neulaženju ocjene iz vjeronauke u prosjek“, kao ispravnu, ali „nedovoljno radikalnu“. Povrh toga, istaknuto je koje bi se dodatne mjere morale poduzeti da bi se okončao uticaj klerikalnih struktura na naš obrazovni sistem, te čime bi se smanjili troškovi njegovog funkcionisanja. Time se, naravno, sva priča ne završava. Sigurno ne vrijedi podsjećati čitaoce na činjenicu da su saopštenja jedan specifičan propagandni alat, kojim bi jedna organizacija kao što je naša, prenosila u javnost većinski stav članstva, sažet, decidan i neopterećen suvišnim obraloženjima. Od saopštenja se ne može uvijek očekivati da bude u stanju da iznese svu kompleksnost situacije, posebno oko detalja oko kojih nije moguće postići zadovoljavajući konsenzus, i to u jednom, kako to biva, ograničenom vremenskom roku u kojem se stavovi moraju objaviti. Ako je ovo mjesto gdje bi se objasnilo (ne)podržavanje ministra, onda se svakako mora uzeti u obzir da se ovdje radi o stavu manjeg broja članova JOSD-a (mada se ne bi iznenadili da naše stavove dijeli većina u JOSD-u).

Naime, pisci ovog odgovora smatraju da se ministri ne mogu podržavati upravo zato što su ministri. Istina, možemo se probuditi jednog jutra i pročitati u novinama kako je jedan od ministara donio odluku koja nam se, igrom slučaja, svidjela. Ali to se dešava u intervalima bliskim solarnoj eklipsi. Ministri i njihovi pomoćnici svakog dana donose odluke koje su skrojene u skladu sa interesima ekonomskih elita ili njihovih pojedinih dijelova, buržoazije i birokratije, koje stoje iza prvih, te čija ih podrška uopšte i dovodi u ministarske fotelje. Zato su njihove odluke najčešće protivne našim interesima i težnjama: pored jedne dopadljive odluke, nižu se redovi loših; ne samo u rezimeu jedne vlade, nego i svakog pojedinog ministra.

Ono što je važnije, ministarske odluke, kao akt izvršne vlasti, odvojene su od naroda i masovno-demokratske verifikacije. Mi vjerujemo da se reforme u postojećem društvu moraju vršiti ne kao slučajni nastupi autoritarnih „reformatora“, nego kao rezultat masovnog pritiska „odozdo“. Kada kažemo šta bi se trebalo uraditi u pogledu reforme obrazovanja, mi se prije svega obraćamo nastavnicima, učenicima, studentima i profesorima, agitujemo za što šire usvajanje reformskih zahtjeva među onima kojih se te promjene tiču, te za masovnu artikulaciju tih zahtjeva i za masovni pritisak na vlasti u pravcu njihovog sprovođenja. Napose, razvoj sekularnih, naučnih i društveno-kritičkih stavova među omladinom neće se izvesti jednim autoritarnim činom „spašavanja od vjeronauke“, nego upravo sposobnošću radikalne ljevice da na licu mjesta širi odgovarajuće anti-klerikalne stavove.

Iz ova dva razloga, smatramo da je neoportuno i neprincipijelno da bilo kog ministra tretiramo kao saveznika, koliko god kratkoročno ili praktički ograničeno.

Drugo: da li SDP uopšte može biti dio „široke mreže solidarnosti“? Neka o tome govore aktivnosti SDP-a: učešće u vlasti sa nacionalističkim partijama, rad na širenju neoliberalizma i privatizaciono-pljačkaških poduhvata, korupcija, malverzacije — spisak je dugačak. Istina, mnogi članovi SDP-a su pošteni, radni i progresivni ljudi, koji su privučeni idejama socijalističkog preobražaja i društvene egalitarnosti, i koji učestvuju u raznim poduhvatima, posebno preko omladinskih organizacija SDP-a, sa željom i ciljem poboljšanja u svim sferama života u BiH. Ali nije članstvo SDP-a ono što određuje politiku te stranke. SDP je jedna autoritarna, hijerarhijska organizacija, kojom upravlja spona rukovodilaca-političara i stranačkih finansijera. U takvim uslovima, sve partijske aktivnosti koje se mogu podvesti pod „ljevičarski“ kišobran, uglavnom se svode na pompezni spektakl koji služi za prikrivanje onih daleko važnijih, reakcionarnih aktivnosti stranačkog rukovodstva.

Treće: da li kulturno-prosvjetna politika SDP-a može ponuditi kvalitetnu alternativu klerikalizmu? Ukratko: ne može. Sa jedne strane, vlast SDP-a pokazuje kako može mirno da koegzistira sa klerikalnim interesnim grupama, čak i kada su one izuzetno agresivne. Žrtvovanje Suljagića ne predstavlja privremeno odstupanje, nego povratak u neometenu simbiozu. Sa druge strane, čak i ako bi SDP odlučnije, smjelije i šire (tj. van sarajevskog kantona) stupio u istiskivanje klerikalizma iz obrazovanja, njegove ojačane pozicije bi značile jačanje upravo buržoaskog, prokapitalističkog „sekularizma“. Jer, ako je politika SDP-a vezana za jačanje kapitalističkog društva (što i jeste, uprkos prozirnim glupostima koje možemo čitati u njihovom programu), ako su druge partije Socijalističke internacionale, također na vlasti u mnogim zemljama, odgovorne za njegovu upravo postojeću varijantu (kao u Grčkoj i Španiji), onda je njegova ideologija, koja bi se plasirala i kroz obrazovanje, odgovarajuća upravo takvoj politici. Socijaldemokrate ne „istiskuju“, uslovno rečeno, Kuran ili Bibliju van škola da bi ih zamijenili Bakunjinom i Marksom, nego da bi škole i fakultete učinili podobnim „zahtjevima postojećeg tržišta rada“ (izborni program SDP-a, 2010.). Pored jednog Suljagića i njegovog sekularizma, SDP plasira još desetine ideologa i stotine tekstova koji govore o „boljem“ kapitalizmu, „rentabilnijoj“ privatizaciji, „sposobnijim“ menadžerima i „evropskom“ društvu — sve u svemu, o jednoj masnije podmazanoj mašini.

Možemo jedino zaključiti da JOSD, kao i čitava radikalna, nova ljevica, upravo ne može priuštiti iluzije o mogućnosti saradnje sa (vladajućom) socijaldemokratijom. Ono što ostaje jesu otvorena vrata. Konstantno razočarano članstvo SDP-a mora se okrenuti protiv politike stranačkog rukovodstva i uključiti se u već postojeću inicijaciju vanparlamentarnog, masovnog pokreta, koji bi težio, kako reformama odozdo, tako i „izgradnji novog društva u okvirima starog“, kroz izgradnju studentskih i radničkih plenuma, savjeta, zborova, organizacija, okupiranih trgova i direktne demokratije.

Sindikalistička grupa Sekcije "Sjeverozapad"

JOSD

(Blin/đk)