Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Zar već 30 godina?! Kao da je bilo juče kada smo vijugavom uskom cestom, krajem juna,  stigli do mjesta za čije ime do tada nikada nisam čuo. Zvalo se Međugorje!

Da nije bilo mostarsklih prijatelja sigurno bih dugo lutao do sela sa velikom katoličkom crkvom i tek nekoliko starih, razbacanih kuća. U mjesnom Župnom uredu ljubazno me primio svećenik Zovko, počastio vinom i primijetio da je najbolje da sam razgovaram sa djevojčicama i dječacima koji su vidjeli Gospu. Tako je započela trakavica o čudesnim “ukazanjima” u srcu hercegovačkog krša.

Naravno da sam ga poslušao. Baš me je zanimalo šta mi imaju reći, i otkud ideja Gospi da se ukaže baš tu gdje je, činilo mi se, i Bog rekao laku noć. Jer, gdje god pogledate, gdje god se okrenete - kamen i samo kamen. Sposobniji i pametniji davno su odavde otišli u bolje krajeve. Ostalo je tek nekoliko obitelji da s mukom obrađuje rijetke komade crnice.

Bio sam prvi novinar koji je objavio veliku reportažu o Gospi u Međugorju. Mnogi nisu bili zadovoljni mojim tekstom. Šta mogu, kada volim da pišem samo ono sto sam vidio. Zamjerio sam se i Bogu i Partiji, tako su govorili. Nekoliko dana poslije doznajem da su moji ljubazni vodiči imali nekoliko, ne baš ugodnih, posjeta saradnika Državne bezbjednosti BiH. Podugo i potanko su ih ispitivali šta sam ja tamo radio. Začudo mene nisu dirali. Kao, nekoliko godina poslije mi je rečeno, nisam veličao Gospu i svećenika Zovku, koji je zbog Majke Božije završio iza brave...

Dočekala me grupica, činilo mi se već djevojaka i mladića, a ne djece. Jedna od njih zvala se Marija Pavlović.  Pokušao sam odmah da je ulovim na to što imamo isto prezime. Možda smo i neki rođaci. Možda ću  preko “rodice” prije doći do Gospe. Znate kakvi smo, nista bez veze I rodjaka…

- Otkad viđaš Gospu?
- Već neko vrijeme
- Kako je počelo?
- Bila sam s drugom djecom na brdu, kad odjednom nešto zasvijetli. Kao da je pala neka zvijezda. Uh, jesam se prepala kada se pred nama ukazala Majka Božija. Sva je sijala. Lebdila je nad zemljom, jedno metar visine. Imala je lijepe, plave, krupne oči. Glas joj je bio umiljat. Strah koji sam osjetila nestao je u trenu i oblila me neka toplina,blaženost...
- Kako ti se obratila, šta je rekla?
- Rekla je da je došla da nam kaže da živimo u miru, ljubavi, slozi, i da ćemo se opet vidjeti.
- I, jesi li je opet vidjela?
- Kako nisam! Imamo sastanak skoro svakog dana. Nekada u pola šest, a nekada u pola osam naveče...
- Hoćeš je večeras vidjeti?
- Da, u pola osam
- Mogu li i ja doći. Da je zajedno dočekamo?
- Možete!.
.
Bome, nije se lako bilo uspeti po pštrom kamenju.Još me je više bilo strah poskoka. Zadihan stigoh na vrh na kojem su bili i drugi ”vidioci”, kako je svećenik Zovko nazvao one koji su imali susrete s Gospom. S tog platoa pružao se lijepi pogled na dolinu krša, u kojem je ležalo Međugorje, kao i na okolne gore.

- Eno tamo, na onom brdu, živi čovjek koji je bio slijep 30 godina. Progledao je zahvaljujući bilju što su  njegovi ovdje ubrali i od toga mu pravili obloge za oči - kazuju mi ushićeno
  
I tako, valjalo mi je sada na sljedeće brdo. Pomislih, ko se ovdje sa mnom igra? Djeca ili Gospa? Nakon neklih 45 minuta dođoh do potleušice u kojoj je živio dojučerašnji slijepac. Uđoh, sijedi čovjek  veselo skoči sa stolice i zabrinuto me upita:

- Za kim to rušiš?
- Kako to mislite?
- Pa, za kim žalis? Vidim, sav si u crnom.
- Ah, to... Ma, nije žalost,nego moda. Volim crnu boju - pomislih - prvi test je položio. Brzo je u polumraku skužio moju odjeću. Već sam počeo vjerovati kako se čuda događaju. Nakon još nekoliko rečenica, zamolih ga da izađemo napolje, da napravim nekoliko fotosa.
- Hajde, ako ti treba.
     
Krenusmo. On, umjesto za mnom, pravo u zid. Gotov je udario glavom! Uhvatih ga ispod ruke i polagano povedoh vani.

- E, sad je bolje. Znaš kako je, bio mrak unutra - kao da se pravda.
- Dobro, a sada ćemo slikanje...

On kao da se izgubio u prostoru. Umjesto da gleda u mene i objektiv, okrenuo leđa i gleda negdje u prazno.

- Hoćemo li još jednom, a sada se okrenite - ponavljam.

On opet na pogrešnoj strani. I tako nekoliko puta. Nije mi trebalo puno da skontam da je jadnik preda mnom i dalje slijep, a da su neki klinci, što su prije mene otrčali u pravcu njegove kuće, bili ” informatori”. Na brzinu su starom objasnili kako izgledam i kakve mi je boje odjeća...
 
Bilo je skoro pola osam kada sam se, umjesto Gospe, pojavio ispred Marijine kuće. Vrata i prozori zatvoreni. Nigdje nikoga. Kontam, možda su u crkvi ili na polju. Možda kod susjeda... Petnaest minuta do osam. Nigdje nikoga. Osam. Ništa. Čekao sam do devet. Moji vodiči iz Mostara već su počeli gubiti strpljenje. Požurivali su me na povratak. Nije lako voziti po mraku po ovim gudurama...
      
Bio sam prvi novinar koji je objavio veliku reportažu o Gospi u Međugorju. Mnogi nisu bili zadovoljni mojim tekstom. Šta mogu, kada volim da pišem samo ono sto sam vidio. Zamjerio sam se i Bogu i Partiji, tako su govorili.

Nekoliko dana poslije doznajem da su moji ljubazni vodiči imali nekoliko, ne baš ugodnih, posjeta saradnika Državne bezbjednosti BiH. Podugo i potanko su ih ispitivali šta sam ja tamo radio. Začudo mene nisu dirali. Kao, nekoliko godina poslije mi je rečeno, nisam veličao Gospu i svećenika Zovku, koji je zbog Majke Božije završio iza brave...

Iste godine bio sam u Dablinu, u Irskoj. Otiš’o s Vajtom na  “Evroviziju” da pjevamo “Lejlu”. Naravno, Seid Memic je bio na pozornici, a ja u novinarskoj loži. Na jednom od brojnih prijema, što su ih topli Irci pripremali za učesnike evropske pjevačke fešte, Vajta i ja se žešće prihvatimo “irskih kafa”.

- Uh, brajko, kako on voli  da kaže, dobra im ova kafa. Mene već zanosi...
       
I tako, šolja po šolja ”kafe”, mi smo bili već u dobrom raspoloženju. Neko je i zapjevao. Kompozitor Ranko Boban se ćopio gitare. Krug oko nas postajao je sve širi.Odjednom do nas dopru glas i stihovi:

- Makedonsko devojče, kitka šarena...
- Dodro došao, buraz, hajde s nama. Kako je u Makedoniji - pokušavam da uspostavim kontakt sa omanjim čovjekom, kuštrave, činilo mi se, farbane plave kose.
- Hej, nisam ja Makedonac, ja sam Irac. Odavde iz  Dablina - odgovori mi tečno na našem,  onda zajedničkom, maternjem jeziku.
- Super govoriš ! Gdje si to naučio?
- Ma, bio sam često dole kod vas. Imate lijepu zemlju. Proputovao sam cijelu obalu, a nedavno sam bio i blizu vašeg Sarajeva,.
       
Kako je svijet mali, pomislih. Naravno ponovo sam ”kahfenisao” sa mojim novim drugom Majklom. Bio je drag, simpatičan. Čnio mi se naivan kao dijete, a takve je imao i oči. Ali dijete kojem se morate diviti, pogotovo kada vam počne govoriti na slovenskom ili makedonskom jeziku. Hvalio se da zna oko 13 raznih jezika.

-    Kod nas se kaže, koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš.
-    Ma, meni to ide lako. Znaš ono - najteže je naučiti prvi jezik, poslije je manje muke. Za nekoliko mjeseci progovorim na novom jeziku. Nadam se da se neću zaustviti na ovih 13…

I, Dablin bi i prođe.Jednog dana stiže razglednica iz Hercegovine. Irac Majkl mi javlja da je bio u posjeti, nigdje drugo nego baš u Međugorju. Začudih se i sjetih da su Irci veoma pobožni...  Narednih mjeseci daleke ’81. boravio sam na Kosovu. Sjedim jednu večer u baru hotela ”Grand” u čistom albanskom društvu, u koje me je uveo brat Šefčeta Hodže,  basiste nekada cuvenog ”Vatrenog poljupca” , kad neko viče:

- Pol, Pol, otkud ti ovdje?
- Okrenem se, kada ono, simpatični Majkl iz Dablina.
- Ma, je li to moguće - odgovaram
- Jeste, jeste - nastavlja Majkl i sav sretan objašnjava da je ovdje da pomogne nekom folklornom društvu da uvježba plesne korake.
- I to znaš?!
- Pa, kako da ne! Zar ti nisam u Dablinu govorio da sam koreograf...
- Možda jesi, ali popilo se dosta ”kafa”.

Godine brzo prolaze. Sarajevo se užurbano priprema za olimpijske igre u bijelom. Letim u avionu JAT-a sa zvaničnom sarajevskom delegacijom, koja iz Grčke treba da donese olimpijski plamen.

Dan  prije svečanog paljenja baklje provodim s kolegama novinarima u jednom od brojnih restorana atinske Plake. Atmosfera je super, pogotovo još kada nas je kafanski pjevač na našem jeziku pozvao da započnemo sa lomljenjem tanjura. Uh, ruka me je zabolila koliko sam ih skršio...

Za stol dolazi konobar sa dvije boce vina.

- Ovo vam šalje društvo iz onog ćoška - kaže.
- OK, hvala lijepo.

Podižemo čaše u pravcu stola u kutu. Ljudi sjede u polumraku. I oni podižu čaše. Mislim, sigurno neko od kolega, kao što je, inače, bio običaj među nama.
    
Ubrzo stiže konobar sa još dvije flaše, i tako nekoliko puta. Nije bilo druge nego da se zaputim u ćosak i vidim ko je to tako galantan. Kad tamo, opet - Majkl.

-    Hej, Pol! Vidim, uživate pa da vam pomognem - tako on, mrtav hladan na moje iznenađenje. - Sjedim s prijateljima Englezima i slavimo rođendan jednog od njih. Hoćes li s nama?

Obrati se tada konobaru na tečnom grčkom. I za čas se za mene stvori stolica i čaša. Sutradan, glava boli. Valja paliti baklju. Od uzbuđenja sam zaboravio da se javim Majklu, kako smo se već dogovorili. Više ga nisam vidio.Nakon gotovo pola godine, kada je i ZOI u Sarajevu već postajala prošlost, na moju adresu stiže velika i lijepa razglednica iz Tokija.
    
Ko li to meni piše?! Okrenem i pročitam:

- Dragi Pol, žao mi je da se nismo opet vidjeli u Atini. Rado te se sjećam sa mog puta po Japanu. Tvoj Majkl...

E, svašta. Kontam, jesam li mu dao moju adresu, telefon? Nisam, siguran sam...
     
Dani prolaze, novi zadaci preda mnom. Kad jednog dana, telefon u Redakciji.

- Drug Pavlović?
- Ja!
- Ovdje  (taj i taj op.p.) iz MUP-a BiH. Mozete li doći na jedan razgovor?
- Rado, ali zašto?
- Nije ništa posebno, samo radi neke informacije - umiruju me s druge strane.

Sutradan sam u MUP-u, kod  “Sloge”. U hodniku susrećem nekog od raje što radi tu. Veselo se pozdravljamo. Kontam, kad on  tako, onda nema frke. Ulazim u kancelariju kod tog i tog, dočekuje me s kolegom.

- Druže Pavloviću, jeste li vi u Grčkoj imali kontakte s ovim čovjekom? - pokazuje mi sliku nikog drugog nego - Majkla.
- Jesam, fina raja iz Dablina.
- O čemu ste pričali?
- Kako o čemu - već postajem zbunjen. I tako, riječ po riječ, doznajem da je moj vrli Majkl jedan od  najsposobnijih špijuna pod Krunom engleske kraljice. I da je svo vrijeme, kada sam ga susretao, bio u James Bond akcijama. Samo ne znam šta je to famozni 007 imao da trazi u meni. Postao sam odjednom sam sebi vrijedan.

Majkla više nisam susretao. Ma, više i nisam siguran. Čini mi se kada sam “se u ratu probijao do hotela ”Holidey Inn”, da me je jedan omanji čovjek s press-bedžom i pod šljemom, čudno i dugo gledao. Oči su mi bile nekako poznate i dječije naivne. Baš kao što sam i ja bio naivan kada sam iz Međugorja pisao o onome što sam vidio, umjesto da sam govorio da sam vidio ono što niko nije vidio. Možda bih danas bio pored ”rodice” Marije i njenih teniskih terena, bazena, nove kuće. Uz muža Talijana. Čujem da je jedan od onih klinaca oženio i bivšu mis Amerike.

Djeca su bila pametnija i postala hadžije, a ja samo bjelosvjetski izbjeglica sa sarajevskog Marijin Dvora, koji više ni Majklu nije interesantan.

(DEPO PORTAL)