Piše: Gojko Berić

Ovog ponedjeljka je obilježen Svjetski dan izbjeglica. Biblijska je to tema, koja nikada nije prestala biti aktuelna, nimalo radosna, jedna od onih koje svjedoče koliko je historija ispražnjena od svakog morala, neumoljiva i okrutna u svojim naletima. Tokom rata 90-ih, naročito tokom rata u Bosni i Hercegovini, gledali smo iz neposredne blizine veliku izbjegličku tragediju. Danas, dvadeset godina kasnije, priča o njihovom povratku je završena. Ko se vratio, vratio se, a ko nije, neće se ni vratiti. Pola miliona ljudi našlo je sigurnost, mir i manje-više udoban život daleko od Bosne i Hercegovine. Zašto bi se vratili? Zašto da se vraćaš tamo gdje te ne žele i gdje će ti život biti zagorčavan? Čak pet hiljada onih koji su se izložili tom riziku, ponovo su se vratili na Zapad. Od obnovljenih crkava i džamija se ne živi, one ne daju posao i hljeb. Među onima koji su se vratili smrt je u mnogo slučajeva višestruko češća od rađanja. Starost nije zadužena za natalitet, već za umiranje. Na kraju krajeva, projekat povratka je i zvanično proglašen propalim!

Odlazak u izbjeglištvo predstavljao je veliku dramu, ali ni povratak nije bio ništa manje dramatičan. Neizvjesnost i rizik pratili su i jedno i drugo. Jedini heroji povratka su ljudi koji su se prvi vratili takoreći u ništa i život počeli ispočetka, u većinskom etničkom okruženju koje im nije bilo nimalo naklonjeno. Valjalo je podnositi i bahatu ravnodušnost lokalne vlasti prema njihovoj sudbini. Novine su svojevremeno pisale o starcu Uzeiru Karupu, jedinom povratniku u Gornju Dragačevu kod Foče. Poučen iskustvom iz proteklog rata, Uzeir je u podu obnovljene kuće ostavio izlaz za slučaj da mora bježati. Neki pijani mještani noću su puškarali oko njegove kuće. Ubili su mu i jednog psa, pa je Uzeir samo danju izlazio iz kuće. Ibrahim Kekić, na pragu osamdesete, jedini je Bošnjak u Ljubinju. "Vratio sam se u svoju kuću i želim udariti temelje multietničnosti u Ljubinju", kaže Kekić, služeći se ljekovitom ironijom.

Medijima su, naravno, potrebne bizarne izbjegličke priče poput ovih. Ali pisati danas o izbjeglicama ima smisla samo ako se piše o jednoj velikoj laži. Prilikom nedavne promocije svoje najnovije knjige "Izvještaj iz periferne zemlje" Nerzuk Ćurak je među najprioritetnije zadaće bosanskohercegovačkog društva istakao "odbacivanje laži sa kojima živimo". U protivnom, agonija će biti način našeg života. Ne znam na koje je sve laži lucidni Ćurak mislio, ali mene taj fenomen opsjeda odavno. Skicirao sam bar desetak krucijalnih laži koje guše naš politički i javni život. Svaka od njih zaslužuje poseban esej, kao i političku, intelektualnu i medijsku debatu. Srbi žive sa svojim lažima, Hrvati sa svojim, a Bošnjaci sa svojim, što tobožnju zajedničku politiku čini licemjernom i praktično neostvarivom.

Upravo je izbjeglička priča, od svog početka do svog kraja, jedna od najvećih laži, koja u politici i danas ima svoju upotrebnu vrijednost. Ova laž je začeta u ideji o "humanom preseljenju" stanovništva, koja se u praktičnoj primjeni pretvorila u brutalno etničko čišćenje, konclogore i masovne likvidacije civila. Medijska logistika ovom zločinu podrazumijevala se sama po sebi. Vladari rata, bez izuzetka, bili su protiv dotadašnjeg modela zajedničkog života. Poznate su rasističke izjave Biljane Plavšić na račun Bošnjaka i Franje Tuđmana na račun Srba i Židova. Alija Izetbegović nije bio rasist, ali ni njemu nije bilo mrsko curenje Srba i Hrvata iz Sarajeva. Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, koje su u velikom broju našle utočište u Srbiji, odnosno Hrvatskoj, bile su potrebne i Miloševiću i Tuđmanu, kao "dokaz" da zajednički život u susjednoj državi nije moguć, te je stoga valja podijeliti.

Govoreći u jeku rata u Zenici, Alija Izetbegović je bio izričit: "Mi se ne borimo za nekakvu multietničku Bosnu i Hercegovinu, mi se borimo za opstanak našeg bošnjačkog naroda". Izetbegović u to vrijeme nije imao alternative, ali nakon toga više ništa nije moglo biti kao što je bilo do tada. Po završetku rata, sve tri nacionalističke politike svojski su sabotirale povratak izbjeglica na teritorije koje su "oslobodile" njihove vojske. To je omogućilo totalitarizaciju i fašizaciju Republike Srpske, a dobrim dijelom i Federacije BiH. Ni međunarodnoj zajednici nije bilo stalo da se previše miješa u taj posao, pošto je već u Daytonu bilo očigledno da balkanskim liderima nije stalo do obnove multietničkog društva i da će aneks o povratku izbjeglica figurirati kao šljokica na Mirovnom sporazumu. Propast projekta povratka jedan je od ključnih momenata koji su odredili ako ne sudbinu ove zemlje, a ono svakako njenu demografsku kompoziciju, koja može postati trajni izvor političkih, etničkih i drugih trvenja. Propali planovi propalog ministra Halilovića ili izjava onog Lagumdžijinog trubača - jedna od najglupljih koje sam čuo - da će gospođa Mirjana Malić vratiti Srbe u Sarajevo - završnica su ove velike laži.

Može neko da priča šta hoće, ali niko se u proteklom ratu nije borio za odbranu modela zajedničkog života. Ta ideja je poražena ne samo među Srbima i Hrvatima već i među Bošnjacima. Zato je ova država kilava i takva će još zadugo ostati, bez obzira na personalni sastav njenog Predsjedništva ili Vijeća ministara. Nacionalizam je privlačniji od socijaldemokratije, a partikularni etnički interesi od općih.

Oslobođenje/BLIN MAGAZIN/tg