Piše: Osvit Seferović, Abrašmedia.info

U samoj srži nacionalnih ideologija našeg govornog područja nalazi se ideja da je neophodno  fizički odvojiti nacije jedne od drugih.

Logika nacionalista ne čudi, jer samo fizičkim razdvajanjem dobija se mogućnost stvarne homogenizacije stada.

Srbi, Bošnjaci i Hrvati „pomiješani“ u istom prostoru neizbježno počinju komunicirati, stvarati prijateljstva i neprijateljstva na osnovu individualnih karakternih crta i pogleda na svijet. Vrlo često, gle čuda, počinju se i zaljubljivati jedni u druge, zajednički stvarati porodice, praviti djecu... Drugim riječima, ljudi kada ih stavite zajedno i date im jednaka prava, žive život, a ne suživot, sinonim za stalne tenzije i političku nestabilnost.

Život kao protuteža suživota  u korijenu poništava esenciju malih genocidnih nacionalnih ideologija i svodi njihov društveni utjecaj na razumnu mjeru, to jest na folklorne plesove, narodne nošnje i piskutave pjesmice.

Stoga, etnička čišćenja u BiH i Hrvatskoj, kao što neko reče, nisu bila posljedica već sam cilj ratnih operacija. Posao ipak nije do kraja odrađen, neka mjesta i gradovi, pogotovo u Federaciji Bosne i Hercegovine ostali su etnički mješoviti, pa odatle odlična ideja nacionalističkih pacova da uspostave paralelne sisteme obrazovanja. Poznati bosanskohercegovački patent „dvije škole pod istim krovom“  dekompleksirani aparthejdski pristup u obrazovanju posljedica je nedovršenog etničkog čiščenja.

Suočeni sa realnošću, svjesni propasti nacionalnih projekata, ali bez želje da odstupe ili priznaju zabludu, nacional-ideolozi prebacuju težište političkog sukoba na edukaciju. S te strane, „dvije škole pod istim krovom“ pružaju im čak mogućnost redovnog  oglašavanja putem medija i fingiranih verbalnih ispada ministara. Sjećate li se neponovljive Grete Kuna, ministrice obrazovanja Srednjobosanskog kantona i njene simpatične metafore u vezi bošnjačkih i hrvatskih učenika da se „kruške i jabuke ne mogu miješati“?

Tu je također i bivša federalna ministrica obrazovanja, napirlitana Meliha Alić, koja je jednom rečenicom uspjela izvesti performans vrijeđanja i na etničkoj i na klasnoj razini svojom izjavom, prilikom postavljanja kamena temeljca za školsku sportsku dvoranu u blizini Gradačca, u kojoj će, parafraziram, trenirati „djeca, potomci čuvenih begova, begovska djeca“.

Kad smo već kod aga i begova spomenimo i ulemu, nedavno u Blagaju, Mustafa Cerić je, kao odgovor na dobru odluku ministra obrazovanja Sarajevskog kantona Emira Suljagića, da zbog ravnopravnosti učenika predmet vjeronauka prestane ulaziti u prosjek ocjena, otvoreno zaprijetio nemirima (sarajevsko ljeto Vs arapsko proljeće) i ministra napao ad hominem. Osim što je pomeo sve sumnje oko toga ko je zaista glavni politički prvak kod Bošnjaka,  reis Cerić, otvoreno podržan katoličkim klerom i odobravajućom šutnjom pravoslavne crkve do kraja je ogolio ulogu sekularne edukacije, odnosno sekularne države: Ministar Suljagić je svoju odluku povukao i ponudio ostavku. Ako ništa drugo, za sve one naivce i one koji sve vide, ali se prave da ne vide, epilog ovog bosanskohercegovačkog feljtona je pomeo hipokriziju u vezi sa edukacijom: Teokratsko-etnički pristup u edukaciji djece je kamen temeljac budućih međunacionalnih odnosa u BiH.

Ideološki i željom većine građana, škole su to što jesu, mjesta na kojima ste skoro sigurni da će vam dijete postati praznoglavi idiot i izaći iz školskog sistema kao mentalni, ali nacionalno osvješteni invalid.

Ne računajući na ostale probleme koji nagrizaju ovaj kao i svaki ostali segment bosanskohercegovačkog društva (hronična korupcija, nedostatak sredstava, nepismeni kadar...) zapitajmo se zašto bi par procenata građana iz grupe Ostalih pristalo na teror većine i svoju djecu slalo u centre za nacionalnu obuku?

Ako u Bosni i Hercegovini imamo tri paralelna školska programa, zašto ne bismo imali i četvrti, šta to sprječava roditelje da zaštite svoju djecu? Zašto bježati od edukativnog razgraničenja sa tri konstitutivna naroda i gurati glavu u pijesak, kada je svaka porodica iz reda Ostalih koja ima potomke u školskom uzrastu direktno pogođena srednjovjekovnim divljanjem etnicizma u obrazovanju?

Kada nacionalni bardovi pričaju o nemogućnosti jedinstvenog školskog programa oslanjajući se npr. na jezik, treba uvažiti njihove zahtjeve bez obzira što  su srpski, bosanski i hrvatski jezik jedan te isti policentrični jezik kao što to briljantno potvrđuju naučni radovi profesorice Snježane Kordić. 

Zato neka tri konstitutivna naroda odgajaju svoju djecu kako misle da treba, u suštini, to nema nikakve veze sa nama koji nismo ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati.

Međutim, svaki  roditelj je dužan brinuti o psihofizičkom integritetu  svoje djece.  Bez osnovnih i  srednjih škola za djecu Ostalih to jednostavno nije moguće, što otvara ogroman prostor za prave porodične drame i depresiju roditelja, koji ne žele da im djecu odgajaju reis Cerić, Greta Kuna ili pedagozi koji veličaju lik i djelo Radovana Karadžića.

Da li će SDP pokrenuti ovo suštinsko pitanje kršenja ljudskih prava ili će stajati po strani kao što je danima vagao i stajao po strani ne uzevši u odbranu svog ministra Suljagića ostavivši ga usamljenog protiv teokratske kamarile?

Prijašnja iskustva  pokazala su  da se ništa bitno neće desiti bez inicijative i samorganizovanja samih roditelja učenika, u početku kao dopunska nastava, koja bi se mogla održavati u prostorijama udruga građana iz reda Ostalih, a kasnije kao autonoman  školski program na humanističkim bazama koji bi mogao spasiti djecu Ostalih iz zagrljaja većinskih svjetonazora psihijatrije koja se zove Bosna i Hercegovina. 

(DEPO)