Piše: Mirna DUHAČEK

Bez obzira na različite podatke kojima raspolažu ove dvije organizacije, njihov zadatak je isti: poboljšati život Srba u Kantonu Sarajevo, poticati i promovisati povratak svakog na svoje te reagirati na svaki oblik kršenja ljudskih prava i diskriminacije, posebno etničke. No, dva udruženja imaju poseban pogled na nacionalnu diskriminaciju u BiH.

Dok u SGV-u odgovaraju da „položajem Srba u Sarajevu možemo biti zadovoljni onoliko koliko možemo biti zadovoljni i položajem svih ostalih građana na prostoru Kantona Sarajevo“, u DISS-u tvrde da je na djelu uglavnom suptilna diskriminacija, koja ponekad prerasta u otvorenu.

“Neki ljudi nikako da shvate da je rat završio”, kaže Jovo Janjić, predsjednik DISS-a.

Simptomatično je da u DISS-u najveći broj incidenata i slučajeva nacionalne diskriminacije zabilježe u predizborno vrijeme, kada su strasti dobro podgrijane ostrašćenim govorima političara i vjerskih velikodostojnika.

Retorika iz RS-a pogoršava položaj Srba u Sarajevu

Od kraja rata do danas u Sarajevo se vratilo nešto više od 43 hiljade porodica srpske nacionalnosti. Međutim, uglavnom zbog nemogućnosti pronalaska posla, pojašnjava predsjednik Srpskog građanskog vijeća KS Miladin Vidaković, veliki broj povratnika se nije zadržao u Sarajevu, a svoje stanove i kuće su ili iznajmili drugima ili prodali i odselili tamo gdje su lakše mogli doći do posla.

“Međutim, znamo da ima i veliki broj Bošnjaka i Hrvata koji ne mogu doći do svog ranijeg ili novog radnog mjesta. Takva je situacija i sa povratnicima i, uopšte, građanima srpske nacionalnosti”, kaže Vidaković.

Vidaković tvrdi da je u državnim organima zaposlen vrlo mali broj građana srpske nacionalnosti iz Sarajeva. Naime, Srbi zaposleni u državnim organima žive uglavnom na teritoriji Republike Srpske.

“Tačna je ocjena da se u državnim organima lakše zapošljavaju Srbi iz Republike Srpske, koji ujutro dolaze autobusima u Sarajevo, nego Srbi iz KS. To samo ide u prilog tvrdnji da se radi o zapošljavanju po stranačkoj liniji, jer stranke koje su na vlasti dovode svoje kadrove u zajedničke organe države BiH, a na prste se mogu nabrojati Srbi koji žive u Sarajevu i koji rade za državne institucije. Nešto ih više ima u federalnim institucijama”, potvrđuje Vidaković.

U DISS-u zato često kažu da su dvostruka pastorčad – ostavljeni i od Federacije i od Republike Srpske. Za tako nepovoljan položaj u kojem su se našli, između ostalog, krive i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i njeno sveštenstvo, koje nikada otvoreno nije pozvalo Srbe da se vrate u gravni grad BiH.

U DISS-u zato često kažu da su dvostruka pastorčad – ostavljeni i od Federacije i od Republike Srpske. Za tako nepovoljan položaj u kojem su se našli, između ostalog, krive i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i njeno sveštenstvo, koje nikada otvoreno nije pozvalo Srbe da se vrate u gravni grad BiH. Naprotiv – političari i vjerske vođe su ih nakon reintegracije dijelova grada, koji su bili pod okupacijom Vojske RS, pozivali da napuste svoja ognjišta i “krenu sa svojim narodom”. S ovom ocjenom se slažu i u SGV-u.

“Jedno vrijeme nakon rata povratak je gotovo i zabranjivan. Ali ono što zabrinjava, a što je karakteristično za posljednji period, jeste da istaknuti kadrovi iz RS-a stalno pozivaju na odlazak iz Sarajeva, stalno upućuju na neke tvrdnje koje, smatram, nisu tačne, kao što je da Srbi masovno odlaze iz Sarajeva. Ja tvrdim da to nije tačno, ali to stvara ružnu atmosferu i napetost kod građana srpske nacionalnosti, jer se, prije svega, iz centrale iz Banjaluke, od istaknutih stranačkih kadrova, i izvršne vlasti, upućuju suviše ružne riječi o suživotu u Sarajevu. Mi osuđujemo sve vrste vrijeđanja našeg glavnog grada, a to vrijeđanje je i svojevremeno pozivanje Srba da napuste Sarajevo i stvaranje lažne slike o životu u Sarajevu”, kaže Vidaković.

SLUČAJ GRANOFF U DISS-u su zabilježili i slučaj koji ukazuje na „prividno“ poštivanje etničke ravnopravnosti i manipuliranje nacionalnim kvotama. Radi se o slučaju modne kuće Granoff, koja je prihvatila učestvovati u projektu Biroa za zapošljavanje Kantona Sarajevo, preko kojeg su odabranim nezaposlenima ponudili mogućnost prekvalificiranja i dodatne obuke, kako bi mogli dobiti posao u Granoffu. Kao sve državne, entitetske i kantonalne institucije, trebalo se paziti i na nacionalnu strukturu polaznika, tako da su se u uži izbor za obuku, a kasnije i garantovano radno mjesto, plasirale Mira Mijović i njena kćerka Arijana Šehović. Međutim, nedugo nakon što su zaposlene, obje su suspendirane a potom i smijenjene, navodno zbog „teške povrede discipline“. Mira Mijović i Arijana Šehović tvrde da su ih kolege Bošnjaci vrijeđali po nacionalnoj osnovi. Mira Mijović kaže da je i ranije upravu firme upozoravala na uvrede i prijetnje, ali da su se predstavnici svaki put oglušili. Kulminacija je uslijedila, prema tvrdnji naše sugovornice, kada ju je 2. februara 2010.  jedna kolegica nazvala krmačom. Nakon što je uvrede prijavila šefu pogona, koji joj je rekao da „nesporazume rješavaju izvan fabrike“, kolegica ju je nazvala „krmetom vlaškim“. „Ja sam se, izrevoltirana ovom ponovnom uvredom, okrenula i ošamarila je. Ona mi je uzvratila istim. Moja kćerka Arijana je stala između nas i razdvojila nas, tako da ona uopšte nije učestvovala u ovom“, objašnjava Mira Mijović. Direktor Granoffa Emir Granov pak odbacuje ove optužbe i tvrdi da su one verbalno vrijeđale ostale uposlenike. „Sve što je ta gospođa rekla je netačno. U mojoj firmi nema nacionalne diskriminacije što dokazuje podatak da su na visokim pozicijama zaposlene osobe različitih nacionalnih pripadnosti počevši od šefa pogona, zamjenika šefa, šefice računovodstva, komercijalnog direktora, pa nadalje.“ Ovaj slučaj trenutno je na sudu, a glavni pretres je zakazan za oktobar. Kako kaže Granov, na sudu će njegovi advokati predočiti oko 40 pismenih izjava ostalih radnika, u kojim se žale na Mijović i Šehović. Mira Mijović ne očekuje pozitivan ishod sudskog procesa, no sada je više brinu neizmireni dugovi. Naime, tvrdi da je, nakon prijavljivanja na evidenciju Biroa za zapošljavanje, saznala da nema ni dana uplaćenog radnog staža u Granoffu. „Ima samo datum prijave i odjave, a nema nikakvog porijekla plate. To znači da od Biroa ne mogu dobiti niti naknadu niti imam zdravstveno osiguranje dok oni ne izmire svoje obaveze“, kaže za DEPO PORTAL Mira Mijović, bankarska tehničarka, samohrana majka dvoje djece iz miješanog braka, koja se zbog nemogućnosti posla morala prekvalificirati. „Ne nadam se da ćemo uspjeti doći do pravde, jer su korupcija i diskriminacija prisutni svuda oko nas. Pa o čemu drugome da pričamo kada gazda, Emir Granov, kaže meni i mojoj kćerki da će nas protjerati iz Bosne. A ja nemam rezervne domovine osim Bosne“, završava Mijović.

Tri Bošnjaka, jedan Hrvat i nijedan Srbin

Građani srpske nacionalnosti koji su ostali u Sarajevu teško nalaze posao. Upravo se zbog toga oni Srbi koji bi eventualno željeli da se vrate u svoj grad odlučuju ostati u mjestu sadašnjeg življenja, jer, navodi Vidaković, ako ljudi nemaju elementarne uslove za život, onda lakše donose odluku da ostanu gdje jesu, pogotovo ako tamo imaju i posao.

Stoga, smatra naš sagovornik, uslov za veći povratak građana srpske nacionalnosti jeste prevashodno ekonomski boljitak Kantona Sarajevo.  

Jedan od onih koji uporno traže posao i redovno apliciraju na konkurse Agencije za državnu službu je i Radomir Mičić, projekt asistent u DISS-u.

„Ja sam klasični primjer diskriminacije od strane federalnog MUP-a. Na konkursu na kojem sam ja aplicirao za posao primljena su četiri kandidata – tri Bošnjaka i jedan Hrvat. Ja sam preko Centra za slobodan pristup informacijama saznao da je za to radno mjesto nas 18 ispunilo uslove, a da sam od Srba ja bio jedan jedini. Po ustavu i zakonu su mene morali da prime na posao, ali nisu. Ironija je veća što su napisali da su ispoštovali odluku o konstitutivnosti svih naroda prema popisu stanovništva iz 1991. godine“, kaže Mičić, dodajući da je s ovim slučajem upoznat i potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo, bivša potpredsjednica Federacije Spomenka Mićić, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, mediji... Na pitanje zašto se nije žalio sudu, Mičić odgovara:

“Ne vjerujem da mogu da dobiti bitku protiv Federalnog MUP-a ovdje, jer vrana vrani oči ne vadi. Pored toga, trebao bih platiti sudske troškove, a za to nemam novaca”, rezignirano će Radomir Mičić, kojemu je ovo samo jedna od mnogobrojnih odbijenica za posao.

On, također, smatra da je sarajevskim Srbima izuzetno teško doći do posla i zbog toga što se državne institucije popunjavaju proporcionalno iz RS-a i Federacije.

“To znači da ljudi koji rade u institucijama na državnom nivou dolaze iz oba entiteta, što se direktno odražava na Srbe koji žive u Sarajevu, odnosno u Federaciji. Njih skoro da nema u državnim institucijama, i teško da mogu dobiti posao”, smatra Mičić.

Ovim tvrdnjama u prilog idu i podaci Centra civilnih inicijativa. Naime, u Opštini Centar, od ukupnog broja zaposlenih samo je 4,72 posto Srba, na Ilidži 4,76 posto, u Opštini Novi Grad 3,43 posto, Starom Gradu 2,06 posto, Vogošći 1,74 posto, dok je u Ilijašu zaposlen samo jedan građanin srpske nacionalnosti.

U institucijama Kantona Sarajevo situacija je još gora. U ovom Kantonu od 652 zaposlena, samo su 22 Srbina, što čini svega 3,37 posto. Radomir Mičić smatra da je to krajnje porazno, dodajući da u opštinskoj administraciji u Bijeljini rade 32 Bošnjaka, dok istovremeno u čitavom Sarajevskom kantonu rade samo 22 Srbina.

Otežavajuća okolnost kada je riječ o zapošljavanju Srba na području KS jeste i što je većina građana srpske nacionalnosti starije životne dobi.

“Specifičnost populacije građana srpske nacionalnosti je u tome što se uglavnom vraćaju stariji građani, pa zapošljavanje za Srbe ide nešto slabijim intenzitetom, kojim naravno ne možemo biti zadovoljni. To je, prije svega, zbog starosne strukture, ali i zbog ukupnog ekonomskog stanja”, kaže Vidaković.

U SGV-u dodaju da škole na području Kantona Sarajevo pohađa jako mali broj učenika srpske nacionalnosti.

“Mi ne vidimo problem u tome što neka djeca iz Federacije pohađaju škole u RS, ali imamo i primjera djece srpske nacionalnosti koja idu u škole u kojim su većinska bošnjačka djeca ili hrvatska djeca, kao što je slučaj u Katoličkom školskom centru u Sarajevu”, pojašnjava Vidaković.
Nemoj Srbina za direktora...

Međutim, nezavidna sutuacija u kojoj se nalaze građani srpske nacionalnosti u Sarajevu ne treba čuditi ako se u obzir uzme činjenica da je vrlo mali broj Srba u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na području KS.

“Specifičnost populacije građana srpske nacionalnosti je u tome što se uglavnom vraćaju stariji građani, pa zapošljavanje za Srbe ide nešto slabijim intenzitetom, kojim naravno ne možemo biti zadovoljni. To je, prije svega, zbog starosne strukture, ali i zbog ukupnog ekonomskog stanja”, kaže Vidaković.

U SGV-u kažu da, iako postoje pomaci – a kao pozitivan primjer navode novoizabranu predsjednicu Skupštine KS-a, koja je iz reda srpskog naroda – članovi Vijeća time još ne mogu biti zadovoljni.

Malim pomacima smatraju i sporadična imenovanja građana srpske nacionalnosti u pojedine upravne i nadzornih odbore.

Kada je riječ o Srbima i izvršnim pozicijama po oblastima, podaci SGV-a pokazuju da se u Kantonu Sarajevo na izvršnim pozicijama u oblasti zdravstva, kulture i visokog obrazovanja nalazi tek po jedan pripadnik srpske nacionalnosti. U nešto boljoj poziciji su Srbi u osnovnom i srednjem obrazovanju – zaposleno ih je po dvoje. No, najviše zabrinjavaju podaci za predškolsko obrazovanje, gdje građana srpske nacionalnosti nema nikako, kao ni u kantonalnim upravnim organizacijama, JKPK-u, te kantonalnim samostalnim upravnim organizacijama.

“Na pozicijama direktnih rukovodioca u firmama, javnim ustanovama, upravama iz reda srpskog naroda, na području KS, u ovom trenutku ima svega sedam ljudi! To je nedovoljno, makar i u odnosu na mali broj građana srpske nacionalnosti. Broj Srba u izvršnim i posebno zakonodavnim tijelima se, ipak, povećava. Prema analizi rezultata s posljednjih izbora vidimo da su kandidati iz reda srpskog naroda, prije svega i uglavnom, bili samo na listama SDP-a i da su tu obezbijedili ulazak u zakonodavna tijela”, kaže za DEPO PORTAL Vidaković, dodavši da sada, pored predsjednika Skupštine, u Vladi KS ima jedan ministar srpske nacionalnosti te tri predsjednika opštinska Vijeća u tri kantonalne opštine.

Pravda na sudu - predmet stoji dok onaj koji tuži ne umre

Od 1996. godine do danas Demokratska inicijativa sarajevskih Srba je zabilježila preko 1.500 slučajeva kršenja ljudskih prava Srba na području Kantona, kaže pravni savjetnik u DISS-u Drago Šešlija. U taj broj su, naravno, uračunati samo oni koji su u DISS-u popunili prijavu i dali izjavu, a koliko je još onih koji to nisu učinili teško je precizirati. Nakon što zaprimi prijavu, DISS je proslijeđuje nadležnim institucijama - od policijskih organa, do OHR-a, Helsinškog komiteta, OSCE-a...

“Mi u većini slučajeva dobijemo odgovor od policijske stanice da su oni poduzeli neke korake. Ako je nešto ozbiljnije, šalju i na sud, ali onda čitav proces stane. Tu policija diže ruke od svoje nadležnosti, prebacuje na sud, i onda se nađemo u pat-poziciji zbog sporosti našeg sudstva. Predmet stoji, tako da se često desi da onaj koji tuži i umre, jer su to uglavnom ljudi starije životne dobi. S druge strane, često nam se dešavalo da kad dobijemo presudu, vidimo da su najgrublje izjednačeni napadač i napadnuti, pa kazne i jednog i drugog. Uvijek se to svede na lični konflikt, ali nisu to uvijek lični konflikti, nego i nacionalni”, pojašnjava Radomir Mičić, projekt asistent u DISS-u, dodajući da među prijavama ima najviše onih koji se odnose na napade na ljude ili imovinu.

Nije svaki incident nacionalni izgred

S druge strane, u Srpskom građanskom vijeću kažu da sigurnosnom situacijom srpskih povratnika ne mogu biti nezadovoljni.

“Situacija je identična kao i kada govorimo o ostalim građanima. Naravno da je zapaženije kad se desi napad na neke vjerske objekte. Znate da ih je bilo i da ih i dalje ima, ali oni su vezani i za druge vjerske objekte i nisu karakteristika samo srpskih. Nažalost, incidenti su se dešavali i za vrijeme nekih vjerskih praznika. Ali moram da kažem da su uglavnom počinioci tih prekršaja bili uhvaćeni i procesuirani”, kaže Vidaković, ponavljajući da ne smatra taj atak nacionalnom netrpeljivošću, nego incidentima koje čine povratnici –izgrednici. Kad kažem povratnici-izgrednici, mislim na povratnike u smislu izgreda. Ipak, moram reći da je i takvih incidenata sve manje u Sarajevu.

U SGV-u naglašavaju i da je, kad je riječ o KS, situacija bolja u onim opštinama i naseljima koji nisu reintegrisani tek 1995. godine, gdje je veći broj Srba živio i ostao na tom prostoru.

“Tu je nešto povoljnije. Dijelom je nepovoljniji položaj onih koji su se vraćali u svoje završene ili nedovoljno završene stambene jedinice. Tu ubrajamo reintegrisane opštine oko centralnog dijela Sarajeva, koje su još uvijek manje razvijene”, kaže Vidaković.

I u DISS-u i u SGV-u se slažu da se može učiniti više kako bi život Srba u Sarajevu bio život dostojan čovjeka. Iako u DISS-u navode pozitivne primjere, kao recimo onaj poljoprivrednika iz Nišića koji dijele mašine za obradu zemlje – jer su motokultivatore Bošnjaci dobili prije Srba, pa im priskočili u pomoć – diskriminacija je u ovom kantonu i dalje vrlo prisutna. U svemu tome, najsvjetliji podatak je da komšije Bošnjaci, Hrvati i Srbi uglavnom vode mirne suživote, da se poštuju i paze. Sve dok ih političari ne počnu razdvajati raspirivanjem mržnje.

“Zato se pred izbore uvijek iznova počne ispoljavati dominantnost na terenu, osjeti se neka ratna atmosfera, koja prođe čim se podjele fotelje”, zaključuje Jovo Janjić.

(DEPO PORTAL)