Piše: Jurica Pavičić

Iskazi agresije i čiste zloće koji su u subotu zgromili malenu i miroljubivu povorku drukčijih, do te mjere su šokirali ostatak zemlje da se moji znanci Splićani danima ispričavaju u svoje ime ljudima iz okoline, ograđuju od nametnute „kolektivne krivnje“ i od vlastita okuženoga grada.

O splitskome subotnjem kamenovanju rekli su u ova četiri dana svoje novinari, sociolozi, politolozi, psihijatri, premijerka i Predsjednik. Postoji samo jedna instancija koja o tom nije službeno rekla ništa, a to je instancija koja je u cijelu priču nimalo neizravno umiješana: Crkva. Jer, bježali mi od toga ili ne, veliki dio diluvijalne mržnje koja je grunula u subotu u Splitu prvo je izišao iz sakristija i župa nekih lokalnih svećenika, da bi tek potom prešao na zidove i bandere grada, a onda se materijalizirao u kamenju i trulim pomama divlje, zažarene gomile.

Da sam ja nekim svojim tekstom, činom ili nečinjenjem prouzročio da nekoliko tisuća ljudi baca kamenje na krhke djevojčice, istinski bih se zabrinuo i imao potrebe o tome nešto reći. Umjesto toga, još uvijek slušamo tešku, potmulu šutnju. Istina, neki ljudi iz Crkve rekli su što misle o subotnjem užasu. Moj župnik don Ivan Grubišić – vele mi susidi – odmah je u nedjelju održao propovijed o neprihvatljivosti mržnje, a razmjerno korektan komentar iznio je i uvijek odmjereni direktor Kršćanske sadašnjosti Anton Šuljić. Sasvim očekivano, bilo je i onih drugih, poput hipi ustaše iz Svetog Dominika Joze Ćirka, koji je u „Jutarnjem listu“ izjavio da bi i sam bacio kamen da se nije bojao policije, čime je pokazao da se priča o „modernom“ svećeniku kod njega svode uglavnom na frizuru iz ere Led Zeppelina.

Govorili su crkveni ljudi ovih dana, neki milom, više njih silom jer ih se pitalo, neki trezveno, mnogi od njih strašno i ružno, ali su eto govorili. No, postoji jedan čovjek koji na sve ovo neoprostivo šuti, a to je dežurni pastir subotnje linčerske horde, dakle splitski nadbiskup don Marin Barišić.

Dva don Marina

Don Marina Barišića znam veliki dio života. Bio je moj župnik u župi Spinut, pričestio me, moj brat je u tom župnom dvoru igrao ping-pong. Pamtim ga iz doba rata, kad je bio pozitivac, s puno takta hendlao tu kompliciranu župu punu miješanih brakova. Sjećam se kad su ga žestoke babe desničarke bojkotirale jer je dijelio Caritas oficirima, a jedna među njima bila je i mater današnje lokalne političke zvijezde u nadolasku. U jednom trenutku, Marin Barišić postao je nadbiskup i otišao u onu veliku Ivekovićevu kuću na Rivi, kuću iz koje su istjerali studente i knjige, da bi je potom konzervatori preuredili tako da sad izgleda kao delirij kiča.

Očito ima nešto u toj kući na osami, jer sljedeće stvari koje sam o Marinu Barišiću doznavao nisu nalikovale na osobu koju sam poznavao. Idući put vidio sam ga kako se kuca bićerinima sa ženama ljudi koji su u Lori strujom mučili zarobljenike. Čini se da čudne stvari ta kuća čovjeku radi, doslovce kao da je ukleti dvorac. Zato bih volio da don Marin Barišić, ne kao nadbiskup nego kao moj bivši župnik, iziđe iz te strašne, sada neizdrživo ružne kuće i kaže napokon što misli o onom što se dogodilo u subotu. Neka strgne s očiju dvije tisuće godina zagušljivog patrijarhata, plemenskih obiteljskih pravila i ratničkog rodnog kodeksa i neka ono što se u subotu dogodilo pogleda u kršćanskoj esenciji tog događaja.

A ta je esencija, kako ja vidim, neviđeno jednostavna. U subotu, naime, dvije skupine ljudi našle su se s dvije strane ograde. Na jednoj su se našli mladi, pametni i lomni obrazovani ljudi koji su na Rivu došli s miroljubivom porukom i duginim zastavama. To su ljudi koji gaje uzajamnu privrženost, žele braniti ono što smatraju svojom obitelji, žele brinuti jedni za druge do starosti, stjecati pravo na skrb i mirovinu.

Sve u ime kršćanstva

Bili su pitomi, mirni i afirmirali obitelj, ili bar jednu vrstu obitelji. Tko se našao na drugoj strani, ne trebam podsjećati, jer to danas svi znaju, čak i čitatelji Reutersa. Na drugoj strani našla se gomila koja kamenuje, masa ljudi iskolačenih očiju i branči koje su se nadimale od mržnje, hrpa mišićavih klinaca u pripijenim majicama koji su dizali ruku na nacistički pozdrav i bili pripravni krenuti u „odvažni“ bojni pohod protiv aktivistica od četrdeset kila. Oni su, suvišno je i reći, to bili pripravni u ime kršćanstva, ili bar one verzije kršćanstva u kojoj raspelo kao modni accessoire krasi vršak ušatog U.

Na kojoj se od te dvije strane ograde vidite, kršćani? Na kojoj bi od te dvije strane ograde bio onaj koji se od progona skrivao po maslinicima, onaj koji je sam trpio kao manjina među većinom, onaj kojeg su od sviju ljudi marginalci i otpadnici najviše zanimali, te – dakako – onaj kojeg je rulja i samog izručila i kamenovala?

Volio bih da moj bivši župnik, čovjek iz velike kuće na Rivi, ali i svi ljudi koji se spominju kao kršćani, zaista sjednu, zbroje se u glavi i postave sebi jedno jedino zaista bitno pitanje.

S koje bi strane ograde u subotu bio Isus? A s koje svećenici i farizeji?

(Slobodna Dalmacija, BLIN, sv)