Dok se javnost zabavljala raspletom buke oko (još jednog?) referenduma u RS, a ministri Vlade Srpske raspakivali kofere nakon napornog službenog puta u Kini, semberski poljoprivrednici su beznadežno gledali kako njihovi hektari, zasijani šećernom repom, zarastaju u korov.

Istovremeno, radnici bijeljinske Fabrike šećera uporno su dolazili na posao, iako je u pogonima, zbog dugova, isključena struja, a nikom im pouzdano nije mogao reći za koga rade i da li će primiti platu.

Nakon spektakularnog hapšenja većinskog vlasnika Zorana Ćopića, zbog vrlo osnovane sumnje da su milioni uloženi u bijeljinsku Šećeranu zarađeni prodajom droge, skoro je izvjesno da će ceh platiti oni koji sa organizovanim kriminalom nemaju nikakve veze: radnici, seljaci i poreski obveznici RS.

Prije nekoliko dana portparol Ministarstva poljoprivrede RS Bojan Kecman je za banjalučku štampu izjavio da je ministar Miroslav Milovanović razgovarao sa predstavnicima bijeljinske šećerane i da će Vlada RS „pokušati da obezbjedi 11 miliona KM za ponovno pokretanje proizvodnje u ovom preduzeću“. Na pomolu je, dakle, još jedna skupa transakcija kupovine socijalnog mira, nakon još jedne sumnjive privatizacije, uz prećutan blagoslov vlasti. 

Većinski paket akcija Fabrike šećera Bijeljina stavljen je, privremeno, na raspolaganje Agenciji za upravljanje nelegalno stečenom imovinom, a da bi „imovina stečena krivičnim delom“ mogla biti i trajno oduzeta, potrebno je da se Ćopiću, pravosnažnom presudom, dokaže da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U međuvremenu, radnici Fabrike šećera i semberski seljaci, treba da – prežive. Makar i na teret budžeta.

Jovo Ošapović, iz semberskog sela Tinjaci, koji je šećernom repom zasijao 60 hektara zemlje, uloživši u taj poduhvat nekoliko hiljada maraka, uzalud čeka da mu šećerana dostavi herbicide.

- Zar nisu mogli tog Ćopića da uhapse 20 dana ranije, pa da ne stradamo mi seljaci - zapitao se Ošapović, jadajući se na svoju ratarsku sudbinu. Nekako u isto vrijeme o istoj temi, jadajući se na svoju radničku sudbinu,  anonimni sindikalni aktivista, bivši radnik Fabrike šećera, prokomentarisao je da su u igri oko privatizacije šećerane „svi varali na kartama“.

Da li je zaista „igra“, koja traje već skoro dvije godine, morala da odmakne toliko daleko, pa da Specijalno tužilaštvo poentira tek kada su „dobri domaćini“ ušli u posjed Fabrike šećera, dali lažnu nadu radnicima, potrošili nekoliko stotina hilajda maraka struje, izazavali već zaboravljeni pomor ribe u kanalu u Velikoj Obarskoj i potpisali ugovore sa poljoprivrednicima o uzgoju 1.200 hektara šećerne repe uz izdašne podsticaje opštine i Vlade RS!

Dok skeptici tvrde da je Ćopić uhapšen tek kada su srbijanski istražni organi gotov slučaj „servirali“ kolegama u RS, optimisti su ubjeđeni da se ipak reagovalo na vrijeme, prije nego što je Šećerana preprodata tajanstvenom„strateškom partneru“ iz Hrvatske!

Banjalučki „Agrokop eksport import“,čiji je osnivač istoimena firma Zorana Ćopića iz Srbije, postala je većinski vlasnik bijeljinske Šećerane još krajem 2009. godine, kada je kupila imovinu ove fabrike u stečaju.

Interesantno je da Komisija za hartije od vrijednosti RS nije odobrila upis akcija „Arokopa“ u šećerani u Centrali registar hartija od vrijednosti, jer „Agrokop“ nije imao, po zakonu obavezan, završni račun i revizorski izvještaj, ali je Ćopić, ipak, ušao u posjed fabrike. Započet je remont i na sva zvona je objavljeno da će Šećerana, koja nije radila 18 godina, ponovo pokrenuti mašine.

To se i dogodilo, makar simbolično, 1. oktobra prošle godine, samo dva dana prije opštih izbora. Potpaljena je krečna peć, a mediji su prenijeli da su „svečanom pokretanju proizvodnje“ prisustvovali tadašnji ministar za poljoprivredu RS Radivoje Bratić, načelnik Bijeljine Mićo Mićić, predstavnik strateškog partnera, banjalučkog "Agrocoopa", Zoran Ćopić, poslovni partner ove firme Damir Pejaković i brojni privrednici iz Semberije. „Poslovni partner Damir Pejaković“ se pojavio kao predstavnik hrvatskog biznismena Ferida Moralića, koji je, tvrde upućeni, odavno bacio oko na bijeljinsku Šećeranu, spreman da je preuzme u „pogodnom trenutku“.

- Očekujemo da će vrlo brzo `Šećerana` postati ponos ove regije i vjerujem da će novi vlasnici nastaviti s ulaganjem - kazao je tada ministar Bratić, a srdačno ćaskanje sa investitorom Ćopićem, ukazivalo je da se ne poznaju od juče.

Istini za volju, Bratić nije jedini političar koji je poslednjih godina bio „na ti“ sa Zoranom Ćopićem. Ćopićeve komšije u idiličnom banjalučkom naselju Derviši kunu se da je samo nekoliko dana prije hapšenja u Ćopićevoj kući u gostima bio jedan visoko pozicioniran funkcioner i da se tada „pjevalo do kasno u noć“!

Ono što nije ostalo u domenu komšijskih priča, jeste pomor ribe u kanalu u Velikoj Obarskoj, zbog ispuštanja otpadnih voda iz bijeljinske Šećerane, što je potvrdio pomoćnik direktora Agencije za vode RS Slaviša Savić. Incident se dogodio samo nekoliko dana nakon pompeznog pokretanja proizvodnje, ali je brzo zataškan. Reagovali su samo ribari.

Pet mjeseci kasnije, krajem marta ove godine, Šećrana je ponudila posao decenije semberskim poljoprivrednicima. Ugovoreno je sijanje 1.200 hektara šećerne repe pod vrlo povoljnim usovima. Seljacima je obećan otkup roba po najvišoj cijeni u regionu od 78 KM po toni, što bi, uz subvencije Vlade RS i opštine, iznosilo vrlo privlačnih 94 KM po toni.

I ovom prilikom predstavnici Šećerane nisu propustili priliku da se „zahvale za rezumjevanje“ načelniku opštine Bijeljina Mići Mićiću i ministru poljoprivredeMiroslavu Milovanoviću, te da poruče da je „strateški partner“ (?) spreman da u ovu fabriku uloži dodatnih 10 miliona maraka! Fabrika šećera se, ugovorom, obavezala da proizvođačima obezbijedi hemijska sredstva za suzbijanje korova, ali pre nego što su herbicidi stigli na njive, policajci su stigli u Ćopićevu kuću.

Samo nekoliko dana prije Ćopićevog hapšenja završena je sjetva 250 hektara šećerne repe i na imanju Poljoprivrednog dobra „Semberija“, koje je prošle godine prvi put u pola veka postojanja poslovalo sa gubitkom. Tehnički direktor ovog Poljoprivrednog dobra Čedomir Stojanović rekao je da će zasijanu repu prodati nekoj drugoj šećerani u regionu, ali poljoprivredna gazdinstva se ne mogu nadati da će se na taj način izvući od gubitaka.

Nakon hapšenja Zorana Ćopića priča o„uspješnoj privatizaciji“, “ponosu regije“ i uskrsnuću propale fabrike nakon 18 godina, urušila se kao kula od karata. Nakon samo nekoliko dana Fabrici je isključena struja zbog neplaćenih računa, a isplivali su i neki drugi dugovi. Zbog isključenja struje, upozorava tehnički direktor Rade Rakić, postrojenjima prijeti havarija, a gubici bi mogli biti – milionski.

Bijeljinom se pronijela priča da je iz Šećerane otpušteno stotinu radnika. Ispostavilo se, međutim, da je čak i podatak o broju zaposlenih u ovoj fabrici – nepouzdan! Dok su se prije sedam mjeseci, prilikom pokretanja proizvodnje, u menadžmentu hvalili da imaju 240 zaposlenih i da će, koliko sutra, zapsoliti još najmanje toliko radnika, nedavno je tehnički direktor rekao da na platnom spisku ima 83 zaposlenih, dok su, prema podacima opštinskog sindikata, ugovori o radu zaključeni sa svega 45 radnika!

Radnici tvrde da su u žaru obnove Šećerane zaboravili da se sindikalno organizuju, ali iz Saveza sindikata RS poručuju da, uprkos tome, nisu zaboravili zaoslene u Fabrici šećera.

- Radnici ne smiju biti kolateralna šteta i mi ćemo tražiti od Vlade RS rješenje, kako bi se spasila radna mjesta u Fabrici šečera - poručio je predsjednik Granskog sindikata poljoprivrede i prehrambene industrije Jovan Jovanović.

U međuvremenu, stigao je i signal iz „Elektrodistribucije“ o spremnosti da se, uprkos dugovima, Šečerani pusti struja, dok se ne nađe „neko rješenje“.

Jedno od rješenja bi, svakako, bilo da Fabriku šećera posjete inspektori i da temeljito pregledaju poslovne knjige ovog preduzeća.

Za početak.

(SUTRA.BA/ds)