Piše: Semir Halilović

Odgovor Bakiru Alispahiću - Ćeraćemo se još!

Ne bi meni, ni na kraj pameti, pao na pamet, jer ne volim da rovim po pravosudnom smeću, Bakir Alispahić da ga nije nekakva tužiteljica, koja ga je odatle izvukla, pozvala da joj bude svjedok na nekom suđenju za ratne zločine. Čim je čuo da bi mogao da priča o svojoj stalnoj opsesiji - Seferu Haliloviću, Alispahić se spakovao i krenuo put Suda BiH kako bi, u skladu sa svojim sudskim ponašanjem izrekao dodatnih, doduše neutvrđen, broj laži na svoj konto. Pišu Srbi da gore pomenuta tužiteljica ima ambiciju da sjedne u stolicu Milorada Barašina pa mi logika nalaže da se, u vezi s tim, bacila na "posao" da skarabudži kakvih optužnica - a mnogo se istraga bliži svome kraju, što bi joj, uz pomoć politike koja je bi je potpomogla, omogućilo da se "začešlja".

Hajde de, ima svakakih ličnosti pa i takvih spremnih na laž, montažu, prevaru i sve što je protivno bilo kojem normalnom čovjeku da bi se popeli za stolicu više ali svijet je, uglavnom, iako se ne može generalizovati, takav, eto svakakav: to je, u filmu "Balkanska pravila", lijepo kazao Danilo "Bata" Stojković: "Ovaj svijet je oštro podeljen na budale i na one koje trpe!"

Šta je pričao Alispahić na suđenju za ratne zločine pročitao sam iz medijskih izvještaja - ništa što već nisam čuo toliko puta, pročitao iz njihovih režimsko - policijskih zabilješki, čitao iz pisama i druge vrsta dokumenata. Koliko je njegova priča zanimljiva govori podatak da na te gluposti neću napisati ni jednu jedinu riječ komentara jer nema potrebe komentarisati patološkog lašca. Kako sam čuo, prilikom svog prirodnog stanja - stanja govora laži, govorio je i o meni i mojoj knjizi. Pošto mu to do sada, očito, niko nije javio, u "Državnoj tajni" 1 i 2 nisam objavio ni 10% onoga što bi se zaista moglo objaviti i što će me, takve lažljive ličnosti i mračnjaci kao što je Alispahić, natjerati da objavim pa da se malo zemlja bosanska zatrese i da, onda, on i takvi kao on krenu put pravosudnih institucija da objašnjavaju mnoge stvari. Za kraj ovog kratkog uvoda, prije teksta, kratka ali jasna poruka: 7.7.1993. nije ni zaboravljen, ni oprošten! Alispahiću! - "Ćeraćemo se još"!

U nastavku mali podsjetnik, ulomak iz dopunjene "Državne tajne" o radu režimske tajne policije:

Zapravo šta se dogodilo? Alibabić se našao u jeku sukoba unutar tajne policije. Ostao je, nakon što je dao sav svoj doprinos KOS-u, usamljen i odbačen. Uzalud je prisluškivao, pratio i proganjao stotine ličnosti koje su bile sumnjive Izetbegovićevom režimu. Zalud je, sve to, radio mimo zakona i bez neophodne papirologije – dakle, nelegalno. Onoga trenutka kada ga je režim smatrao isluženim i iskorištenim odlučili su da ga izbace van igre. Međutim, Alibabić se nije dao lako. Odgovorio im je.

Tako je 27.7.1994.g. uputio, Izetbegoviću na ruke, informaciju o djelovanju Bakira Alispahića. Već 13.8.1994., na traženje Izetbegovića, Alibabić istu ovu informaciju dostavlja i ostalim članovima Predsjedništva RBiH koje je, od Alibabića, za sve navode zatražilo, jedno, šire obrazloženje. Tako je nastala, zamalo, knjiga o Alibabićevim tvrdnjama o zloupotrebama unutar MUP-a RBiH i tajne policije. Dana 26.8.1994.g. Alibabić upućuje Izetbegoviću pismo na kucanih 75 stranica, te da 30.8.1994.g. dopunjava sa još, dodatnih, 20 stranica teksta. Alibabić piše:   

“Prvi dio informacije se odnosi na Ugljen Nedžada pošto mi je poručeno da o njemu napišem ono što znam, naveo sam da je on prije višestranačkih izbora bio jedan od ključnih ljudi Duška Zgonjanina, odnosno Sredoja Novića i da je kao čovjek od povjerenja zajedno sa Božom Bagarićem ispred Saveznog SUP-a odrađivao zadatke prema Zulfikarpašić Adilu. Za cjelokupni dosije inače bili su zaduženi Ugljen i Bagarić i oni trebaju dati odgovore šta je sa tim bilo...Dolaskom na čelo SDB-a Brane Kvesića, odnosno na čelo MUP-a Alije Delimustafića isti su negdje u aprilu ili maju 1992.g. od mene odvojeno tražili da im pomognem da dođu do tog nestalog dijela dosijea, govoreći da ih posebno interesuje dio kompromitirajućeg materijala odnosno snimak, tonski ili video o intimnoj vezi između Zulfikarpašića i njegove bliže rodice...Znam da je u jesen 1992.g., Zulfikarpašić kod mene kao načelnika SDB-a poslao svog advokata Faruka Balijagića da se interesuje za istu stvar. Poslije sam sa tim Balijagićem imao nekoliko susreta i na moju sugestiju Balijagić je protiv Radovana Karadžića podnio krivičnu prijavu na poznatu prijetnju R.Karadžića muslimanskom narodu u Skupštini RBiH. S tim Balijagićem poslije toga sam se sreo tek polovinom aprila 1994.g., kada sam, čim sam čuo da je stigao u Sarajevo, sugerisao Enveru Mujezinoviću načelniku SDB Sarajevo da odredi dvojicu inspektora koji će sa Balijagićem obaviti detaljan razgovor, a ako treba i bude osnova primjeniti i druge mjere, samo da bi se razjasnili njegovi brojni kontakti vani...Na stranici br.6 izjave koju su Mujezinovićevi inspektori uzeli od Balijagića, Balijagić objašnjava interesovanje Zulfikarpašića u 1991.g. oko pomenutog kompromitirajućeg materijala...Asim Dutbašić je zadužio Ugljen Nedžada da po nalogu Alije Delimustafića oformi grupu za likvidaciju za koju ću kasnije saznati da je dobila naziv „Ševe“ i da su provodili snajperske aktivnosti prema Grbavici i Kromolju...Poznato mi je takođe da je ovoj grupi pristupio Zdravko Fakati, predratni rukovodilac grupe „Sokoli“ koja se bavila poslovima fizičkog obezbeđenja javnih skupova i ljudi...Ugljen će im naći bazu u Butmiru, u kući Seje Hasibovića, sestrića Adila Zulfikarpašića...Jozić i Ugljen su u inspektorski sastav vratili Borišu Delića (Seferov isljednik. Op.a.), iako je tada Sektor SDB Sarajevo, a u potpisu je bio E.Mujezinović napisao informaciju koja govori da je Delić zajedno sa Škripina Slobodanom 1984.g. iz jednog samostana u Sarajevu iz jedne kase, organizovao ilegalno izuzimanje-krađe veće količine deviznih sredstava koje su kasnije predate Zgonjaninu...Također je Joziću i Alispahiću bilo poznato da se Delić spominje također zajedno sa Škripinom kao organizator podmetanja jednog ustaškog pamfleta prilikom pretresa stana gospodina Alije Izetbegovića u 1983.g. U saradnji sa Službom vojne bezbjednosti Armije RBiH počele su organizovati glomazne neefikasne akcije kao što su ove „Trebević1,2,3,4“ gdje se u osnovi mnogo lica hapsi, zadržava, pritvara, a na kraju za krivično prijavljivanje ostane nekolicina. Sve se to najavljuje kroz štampu pompezno tako da postaje i neozbiljno...Dolaskom Ugljena na čelo Službe, pojedini organizatori i nosioci otpora agresoru postaju predmet rada Službe, čemu sam se ja usprotivio i upozorio da to nisu protivnici poretka prema tome ne zaslužuju da se njima bavimo. Međutim Ugljen je bio stava da u BiH imaju samo „četiri pametna i normalna čovjeka“ u koje je pored sebe ubrajao Alispahića, Mujezinovića i mene, tvrdeći da smo mi možemo spasiti naš narod što je za mene bila glupost...Praktično od Nove godine, Mujezinović u svojoj kancelariji formira prislušni punkt, gdje je lično on prisluškivao snimao i reprodukovao kontrole telefona pojedinaca, među kojima je bilo i članova Predsjedništva BiH. Naime, već krajem oktobra 1993.g., prilikom priprema za rasčišćavanje sa nosiocima kriminala u 9 i 10.brigadi u Sarajevu, ja sam se jednom specijalom javio gospodinu Ejupu Ganiću i između ostalog oslovio ga sa gospodine predsjedniče i dogovorio se sa njim da dođem kod njega u kabinet, ne sjećam se povoda. Par dana iza toga bio sam na jednom radnom sastanku kod Mujezinovića i ostali smo sami da se međusobno informišemo oko aktualnih zbivanja u gradu i on me tada upitao da li ja imam procjenu kako će se član Predsjedništva Ganić držati u predstojećem rasčišćavanju sa Ćelom Cacom i drugima. Obrzirom da je po Mujezinoviću on bio idejni vođa Seferu...Dalje, negdje početkom 1994.g. ponovo sam saznao da se kontroliše specijal člana Predsjedništva Ganića. Mujezinović mi je tada rekao da on to lično radi, da je sva tehnička oprema svedena kod njega u kancelariju i da je cilj da se vidi kako će se gospodin Ganić držati u postupku odlučivanja oko generalskog čina gospodina Sefera Halilovića, uvjeravajući me ponovo da je to verifikovano. Ali tada sam primjetio da u kancelariji ima više linija ne samo jedna, pa sam ga pitao ko se ovo još sluša osim Ganića, a on mi je odgovorio da se sluša još samo Komšića. Ja sam na ovu temu  poslije razgovarao u par navrata sa Bakirom Sadovićem, koji je sada sekretar kabineta gospodina Alije Izetbegovića i molio ga da oko toga interveniše kod Predsjednika Predsjendištva. Ponovo, negdje, sredinom aprila 1994.g. sam saznao da se kontroliše specijal člana Predsjendištva Ganića i u razgovoru sa Enverom pitao sam ga što to opet radi, kakvi su razlozi,a on mi je odgovorio da će to biti kratko, jer se pojavilo neko pismo gospodina Sefera Halilovića koje putuje na više adresa oko razrješenja njegovog statusa i da je dobro da se zna kakav je stav gospodina Ganića oko toga...Od kraja prošle godine, poseban predmet interesovanja Mujezinovića, Ugljena i Alispahića je jedan broj uglednih ljudi o kojima se prikuplja kompromitirajuća dokumentacija, snimaju njihovi kontakti i veze. Tako je u Sektoru SDB Sarajevo napisano više informacija o komandantu 5.brigade Isemtu Hadžiću, o njegovim navodnim inkriminirajućim komentarima, pritisku na civilnu vlast...Mujezinović prikuplja obavještenja oko Safeta Halilovića i Mehmedalije Hadžića. Prema njima je usmjeravao operativca Dedića. Zatim, Mujezinović je prikupljao obavještenja oko Hasiba Dazdarevića pomoćnika ministra MUP-a kojeg je pozivao na razgovor da ga „pouči“ kako će se držati prilikom izbora rukovodstva Udruženja Sandžaklija...Zatim Huseinu Baliću direktoru škole za unutarnje poslove. Zatim Ugljen je pozivao Mirsada Muhovića da ga praktično vrbuje prema meni, Nermina Vilu kojem je čak rekao da mi poruči da će on početi neke ljude likvidirati i da je njemu dosta svega...U informaciji koju sam uputio Predsjedništvu naveo sam da su Ugljen i Mujezinović dozvolili legalan izlazak sekretaricama, jednoj na Pale drugoj u Sloveniju. Radi se o Vesni Berberijan i Gordani Ostojić. Obje su provele skoro dvije godine rata u Sarajevu i rukovale su sa najsuptilnijim materijalima SDB-a. Brat od Berberijan Vesne – Košarac Boban je visoki funkcioner tz.srpskog MUP-a...U informaciji sam naveo da su upropastili  predmet Rekić. Zašto su reterirali ključni svjedoci Maksuomović, Ovčina i Balta kojima je Ugljen dao posljednji brifing i kakva je tu uloga tužioca Mehića koji je postavljen na prijedlog Mujezinovića, a prešutio nam je podatak da su Mehić i Rekić zajedno radili u „Viktor Bubanj“ i bili Vasiljevićevi ljudi. Međutim kada je Sektor SDB dokumentovao Rekićevu neprijateljsku aktivnost, pogotovo na Igmanu i kada je Rekić uhapšen u prvoj polovini 1993.g. tad će Rekić između ostalog istaći svoje prisne kontakte sa Mujezinovićem, dok su službovali u armiji prije rata, u toku samog rata pa i pred hapšenje. Istaći će da su bili izuzetno bliski i preko druženja sa dvije sestre od kojih je jedna radila u Ministarstvu odbrane, a druga u Štabu TO prije rata...Onda sam ga pozvao u svoju kancelariju i on mi je odmah sa vrata rekao da pretpostavlja zbog čega ga zove, da se najvjerovatnije radi o Rekiću, a onda mi je pojasnio da je on tu malo „nesretno involviran“, da on zna da je Rekić kombinacijom Vasiljevića ugrađen u MUP BiH, da je to jedan od najjačih agenata KOS-a bio...Naime, u decembru mjesecu 1993.g.  dok su se ministar Alispahić i Ugljen nalazili na putu, ja sam slučajno u kancelariji Envera Mujezinovića, sreo Enveru Selimović radnika Televizije koja je, ustvari, u njegovu kancelariju ušla nenajavljeno. Govoreći dalje, rekla je da Enver najbolje zna da s njom kada se dogovori neko iz MUP-a oko minutaže za dnevnik ona to ispoštuje. Navodeći primjer kada joj se kaže da predsjednik Vlade bude samo minutu on bude samo minutu bez obzira što on nju onda zove i kritikuje...U jednom dijelu razgovora Ugljen je rekao da su on i ministar na putu došli do poražavajućih podataka o radu DKP-a (diplomatko konzularnih predstavništava op.a). Da će podnijeti o tome detaljan izvještaj Predsjedniku Predsjedništva, naglašavajući da će taj izvještaj dobro uzdrmati Harisa...Poslije toga, u martu mjesecu 1994.g., u listu „Avaz“ pojavili su se izvodi iz dosijea Husrefa Silajdžića, brata Harisa i ja sam kao načelnik centra odmah naložio Mujezonvoiću da ispita da je to posao SDB-a, kako je dosije mogao biti neovlašteno iznesen...Kada sam ga sutra pozvao da vidim kakvi su rezultati tog rada, on mje je obavijestio da čak nije ni počeo, objašnjavajući da je poslije toga konsultovao Ugljena i ministra Bakira i da ministar nije bio za to. To mi je bila ozbiljna indikacija da nešto nije uredu i odmah sam povezao to sa saznanjima da Enver povremeno kontaktira i Fahrudina Radončića koji ga posjećuje i u njegovoj kancelariji. Onda sam se iza toga sjetio da je ministar Alispahić prije Harisovog izbora za premijera pitao mene da li postoji kakav dosije o Harisu...Kada se u listu „Avaz“ od 24.3.1994.g., pojavio članak „AFERA SILAJDŽIĆ“ u kojem se spominje i dosije Harisovog brata Husrefa sa brojem 7256 sa njegovom fotografijom, nedvojbeno se moglo zaključiti da su novinari „Avaza“ koristili autentičan dosije Husrefa Silajdžića koji se nalazio u dokumentaciji i arhivi Odjeljenja analitike CSB-a. Ja sam pozvao načelnika odjeljenja analitike Jasminka Fazlića i dao mu zadatak da on istraži i nakon 24 sata on mi je donio pomenti Husrefov dosije iz kog je vidljivo da je broj dosijea i ostali podaci onakvi kako je objavljeno u „Avazu“. Također mi je donio i jedan papirić sa autentičnim Bakirovim rukopisom na kome piše „Narcisa, molim te da provjeriš ima li krim.dosije Husref Silajdžić (čuo sam da ima), pa mi ga dostavi u koverti. Hvala! P.S. Vrati pismo...Kada sam vidio da taj čovjek nema skrupula, onda sam pozvao Bakira Sadovića, prezentirao mu dokumentaciju i zamolio ga da o tome hitno obavijesti Predsjednika Predsjedništva i da ću se ja po tom stavu Predsjednika ravnati. Isti dan mi je Sadović vratio poruku od gospodina Predsjendika po meni vrlo razumnu da reagujem ako me gospodin Silajdžić ili neko drugi prozove, a da bi dobro bilo sad za sad, iz političkih razloga to ne publikovati. Ja sam tu sugestiju prihvatio i tako postupio. 16.3.1994.g. komandant Prvog korpusa,Vahid Karavelić i pomoćnik ministra MUP-a, Omer Stambolić, su logističaru Alihodža Serdžadu odobrili prenos 17.3.1994.g. 20 tona krompira i 400 kg luka kroz objekat D-B. Prenos je izvršila jedinica Civilne zaštite Opštinskog štaba Ilidža, njih 75, a roba je preprodata na pijaci i na Mejtašu za šta je dokaz odobrenje za prenos robe i službena zabilješka Joze Andžića...Tokom rada na tom predmetu inspektori će doći do podatka da je Ušanović Kenan u dogovoru sa Avdom Povlakićem, a ovaj je to kako mi je rekao vrifikovao sa ministrom, ustupio CSB-u BMW prokrijumčaren u toku rata, registrovan na temelju falsifikovane dokumentacije, na ime artikala kao što su ulje, šećer, maslo, kafa. Inače, poslije ovakvih slučajeva ja sam u više navrata znao razgovarati s Povlakićem kome je inače Bakir vjenčani kum...Poslije mi je bilo potpuno jasno zašto je Bakir odlaskom u Ministarstvo na funkciju insistirao da Povlakić bude rukovodilac mat.fin poslova (materijalno finansijskih poslova op.a), da bi mogao sa njim manipulisati...Na takvo ponašanje me je 17.7.1994.g., upozorio upravnik Carinarnice Sarajevo kome je njegov carinarnik Lekić Đuro dostavio zabilješku o prolasku kamiona tipa „MAN“ tip 16-241 sa ceradom, reg oznaka ZG-300-OV. Za ovaj kamion nije uzeta nikakva dokumentacija, niti je izvršen carinarski pregled, a ni sproveden carinarski postupak. U pratnji kamiona je bio Bakir Alispahić. Kada sam dobio ovu zabilješku, naložio sam Panjeta Avdi da provjeri da li je ovo tačno, on mi je odgovorio da jeste, da ministar Alispahić nije dozvolio kontorlu kamiona i da je to evidentirano na policijskom punktu na Dobrinji. Ispred SDB Sarajevo je podnesena krivična prijava protiv Pećanin Senada, zbog otuđenja automatske puške, čini mi se i telefaksa, a ostalo je nerazjašnjeno šta je uradio sa jednim „Golfom“, vlasništvo MUP-a, koji je također bio otuđio, a onda ga prijavio nestalim. Poslije podnošenja krivične prijave protiv Pećanina, telefonom me zvao Hasib Dazdarević, interesovao se da li se može ta prijava povući, što sam ja odbio, a onda me po istom pitanju zvao i ministar Alispahić tražeći da se povuče prijava. Poslije tog mog odbijanja u listu „Dani“, u mjesecu maju, pojavio se neukusan članak o meni: „Koksara“. Pošto sam operativno saznao da je taj natpis iniciran iz MUP-a preko Envere Selimović, to sam rekao ministru Alispahiću i Nerminu Ruviću. Poslije toga,Pećanin je stao sa pisanjem o meni sve do 1.9.1994.g. kada je u listu „Dani“  na 20-toj strani iznio niz laži o meni..“.

Nekoliko stvari se da, pored mase informacija i poluinformacija što je bezbjedonosni manir, iščitati iz Alibabićevog pisma a koje se preklapaju sa podaacima koji su povrđeni iz više izvora. Tako, naprimjer, Alibabić potvrđuje već iznešenu tezu o slučaju „Rekić“ i generalno držanju kadrova KOS-a na okupu povodom tog slučaja. Potom, kroz Alibabićevo pismo, može se vidjeti enormno interesovanje prema Seferu i njegovim potezima u odnosu na sve druge „ciljeve službe“. Također se vidi visok stepen zloupotrebe službe i za vrijeme Alibabićevog i Mujezinovićevog mandata. Podaci koje iznosi Alibabić o kriminalu Bakira Alispahića opće su poznati. Naime, Alispahić je, iz rata, od prvog pendreka RBiH postao jedan od najbogatijih ljudi u glavnom gradu BiH. Međutim, ni Alibabićevo „maslo“ nije ostalo čisto. Utvrđeno je da su, on i njegovi nasljednici, vršili nelegalno praćenje i prisluškivanje te podmetanje „dokaza“ mnogim ličnostima u RBiH. Prednjačilo je podmetanje Seferu. Međutim, još jedna stvar je kristalno čista: Alibabić i Mujezinović, tj. Ugljen i Alispahić su imali apsolutnu političku podršku od strane Izetbegovića za, svako svoje, vrijeme šefovanja tajnom policijom i MUP-om. Izetbegović je bio spiritus movens nelegalnih akcija tajne policije. Zalud su sada Alibabić, a kasnije Ugljen, pisali šta su sve uradili za Izetbegovića. Ovaj ih se, jednostavno, u određenom trenutku, odlučio riješiti.

Ekipa okupljena, sada, oko Alispahića je promptno reagovala na Alibabićevo pismo. U svom odogovoru na Alibabićeve optužbe, nekadašnje kolege odgovaraju:

„Po izbijanju agresija na RBiH i nakon izdaje većine kadrova SDB-a, srpske naionalnosti, Alibabić je u Službu ponovo primio veći broj Srba, tako da se broj sa 18 povećava na 45...Alibabić je na poslu i privatno, uglavnom, okružen radnicima srpske nacionalnosti, koji u njemu vide svojevrsnu zaštitu. U društvu tih radnika organizira večere, proslave praznika, utakmice i povjerava im najsuptilnije detalje iz odnosa sa pretpostavljenim i drugim radnicima MUP-a i SDB-a ,koje je on narušio potpuno neosnovanim podmetanjima i izmišljotinama...U periodu 06.92-06.93, po Alibabićevom nalogu nezakonito je primjenjivana mjera tajnog slušanja u 452 slučaja, od čega prema korisnicima telefona u Predsjedništvu -3, Vladi-4, MUP-u-12, MIP-u-1, u SDA-1, te četiri primjene pod šifrom „VRH“ i tri primjene pod šifrom „FIRMA“ bez ikakvih identifikacionih podataka o vlasniku i broju telefona korisnika...Također je neosporno utvrđeno, da je Alibabić kao načelnik Sektora SDB-a, u periodu od augusta do novembra 1992 godine, neovlašeno i protivzakonito, između ostalih, primjenjivao i mjeru tajnog slušanja telefona u bazi „Lasta“, odakle je vrlo često telefonirao gospodin Alispahić, u to vrijeme načelnik CSB...Gospodin Alibabić, u jednom dužem periodu, potpuno neosnovano i krajnje zlonamjerno relativno širem krugu ljudi, sistematski protura tezu „da je ministar kriminalac“, što uporno nastoji dokazati...Gospodin Alibabić i njegova sekretarica otvoreno se suprostavljaju ljudima koji je pozdravljaju  tradicionalnim muslimanskim pozdravom 'Selam Alejkum', a sekretarica na takav pozdrav najčešće upućuje psovke...Munir Alibabić nekada radnik bogate radne energije, nažalost, sada nagrižen samoljubljem i karijerizmom, sa vidnim i nepopravljivim crtama profesionalne deformacije, nikome ne vjeruje bez obzira na autoritet...Živi i radi u paranoičnom strahu od radnih kolega, koji znaju i imaju dokumentaciju o njegovom „profesionalnom“ radu, protiv interesa muslimanskoga naroda sve do aprila 1992.g. ...“

Ali ovo nije bilo sve. Isti dan kada je Alibabić uputio Izetbegoviću pismo, 30.8.1994.g., na stolu su ga imali Ugljen i Mujezinović. To dokazuje da se Izetbegović već opredijelio koju će stranu unutar tajne policije podržati. Komisije, saslušavanja, izjave, bile su tek formalnost.

Ugljen i Mujezinović 30.8.1994.g. sjedaju za stol i jednu po jednu Alibabićevu optužbu pokušavaju raščivijati. Razgovor se odvija uz prisustvo člana Predsjedništva RBiH, Nijaza Durakovića koji je, ujedno, član Komisije za uvtrđivanje nelegalnosti unutar MUP-a. Radilo se, od Alibabića preko Mujezinovića do Ugljena, o obavještajnim monstrumima. Razgovor je reprodukovan 19.9.1994.g.

Ugljen: Treba da se izjašnjavamo na okolnosti ovoga pisma koje je gospodin Munir Alibabić uputio Predsjedniku Predsjedništva. Prije svega da izrazim zadovoljstvo što se nadam da će Komisija konačno utvrditi šta je istina u ovim tvrdnjama gospodina Munira Alibabića...Druga stvar koju bih htio ovom prilikom da istaknem, jeste izlazak natpisa u jučerašnjem izdanju „Bosne“. One podatke koje je Senad Avdić objavio jedino je njemu mogao da da gospodin Alibabić, a mi imamo od ljudi koji su nam dolazili i prijavljivali njegove kontakte sa Avdićem...Ovdje se kaže da je snimljen kompromitirajući materijal o gospodinu Adilu Zulfikarpašiću – intima sa najbližom rodicom! Tačno je da je snimljen kompromitirajući materijal. Tačno je da sam na planiranju te akcije učestvovao ja lično kao, u to vrijeme, zamjenik načelnika Uprave za poslove emigracije. Međutim, taj materijal koji je snimljen video kamerom, snimljen je u Rimu i nije snimljena neka jaka kompromitirajuća osnova za Adila jer je on tu snimljen sa ovom malom Jasnom kako šetka po Rimu, kupuje joj itd...Nismo bili u mogućnosti da nešto više snimimo. Glavni kompromitirajući materijal za Adila je snimljen u hotelu „Holiday inn“ i to je radio sarajevski sektor! Prema tome, neka gospodin Munir Alibabić objasni gdje su te trake...Vi ne znate ko je Munir Alibabić! Munir Alibabić je bio notorni alkoholičar, notorni alkoholičar koji je izazvao saobraćajnu nesreću gdje su dva lica doživotno onesposobljena – paraplegičari. Poslije toga je pod pritiskom Službe, mislim da je liječen jedno kratko vrijeme...Asim Dautbašić mi je rekao: Ideš samnom u specijalnu jedinicu. Ja i Musin Džaferović smo radili na selekciji, jer smo imali iskustva u Službi. Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljala u specijalnu jedinicu, krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu nešto uraditi u smislu specijalnih dejstava prema privremeno zauzetoj teritoriji...Tako sam odabrao grupu „Ševe“...S obzirom da znam šta znači vršiti teroristička akta na privremeno zauzetoj teritoriji, ja nisam dopustio da imena ljudi ulaze ovdje u MUP, jer u MUP-u nije samo SDB, u MUP-u je i policija, i kriminalistika itd...Neću da mi se zna, ko su mi ljudi u „Ševama“. Zbog toga sam tražio novčana sredstva i njima na potpis davao platu...Odmah da vam kažem, dio tih ljudi se sad nalazi u inostranstvu na specijalnim zadatcima Službe...U njegovom pismu, mislim mene je bilo stid od ovih ljudi, jer ja nisam znao recimo ni ko je ovdje Safet Halilović? Ili ko je Mehmedalija Hadžić? Enver mi se smijao kada sam pitao – ko su ovi ljudi?

Mujezinović: ...Munja je otkrio da je Lutvo Mujezinović tajno pratio Faruka Balijagića, ovdje u Sarajevu,i dokumentovao tajni kontak Alibabića, Zdravka Stojnića i Balijagića gdje je Alibabić dva i po sata diktirao, a Balijagić pisao, da bi se sutra pamflet pojavio na stolu Predsjednika. Ovo što je Munja napisao na prvoj strani o Nedžadu Ugljenu, isto doslovce piše i „Faruk Balijagić“, razumijete...Mi nismo vesla sisali, nego smo nove, potpuno anonimne ljude odredili za tajno praćenje i dokumnetovali smo!

Ugljen: Mostrum lažljivi!!!

Mujezinović: Munja nam Balijagića pošalje na razgovor, kaže ima čovjek dobrih saznanja, oni su ahbabi od prje pet godina i ja odredim dva inspektora, ovaj Nijaze, da s njim razgovaraju, s Balijagićem. Nakon četvrtog dana uz oproštaj, Allahimanet, doviđenja, ode Balijagić Silajdžiću i kaže: Predsjedniče pet dana Mujezinović ispitivao me, pitao za tebe, traži, dogovorio se s Ganićem da te sruši,razumijete!? To je čovjek koji je posalt po zadacima nekog obavještajnog, neprijateljskog centra da zakuha!

Ugljen: On je,molim Vas lijepo ,dok je Balijagić bio ovdje u „Holiday inn“-u, samo me saslušajte, Munir Alibabić je milicionera, policajca zadužio da mu čuva sobu, stalno je čovjek pred sobom bio, niko nije mogao ući u nju, zato što je Munja s Farukom Balijagićem dogovarao intrige da izazove smutnju u državnom vrhu. Ima dokumentacija, ima i kod mene!

Alibabić će svoje tvrdnje nstaviti dokazivati pred tročlanom Komisijom u sastavu Nijaz Duraković, Hasib Dazdarević i Izet Mehmedagić. Saslušanje je obavljeno 1.9.1994.g. Duraković je, kao predsjednik Komisije, na početku rada rekao: “Naš zadatak, kako sam ga ja shvatio nije, nismo mi nikakva klasična komisija, ni istražni organ, ne daj Bože sud, već samo komisija koja bi trebala kroz razgovor sa svima onima koji su u ovim materijalima pominju, sa eventualno nekim novim ljudima i svjedocima, kroz analizu dokumenata koji bi nam bili dostupni i kroz sve ono što bi nam moglo biti prezentirano kroz ovaj slučaj, napraviti jedan analitički presjek svega toga i kao komisija to dostaviti Predsjedništvu Republike koje će onda ocijeniti šta s tim, kako i na koji način...“

Transkript sa Alibabićevog saslušanja ima 91 stranicu. Rađen je u tri primjerka. Pred sam kraj istrage oko nelagalnosti u MUP-u i tajnoj policiji, Alibabić se 10.10.1994.g., četvrti put u dva mjeseca, obratio Izetbegoviću pismom. Već sada bio je, da se iščitati, potučen do nogu od dojučerašnjih saradnika na istom, mračnom poslu. Alibabić piše:

„Znam da Vam moje obraćanje oduzima dragocjeno vrijeme, ali sam opterećen progonom nevinih ljudi, mojih bivših saradnika, te sam moralno prinuđen da to učinim.

Naime nakon moje smjene bez ikakvog obrazloženja više njih je pomjereno na niža radna mjesta (Halilović, Panjeta, Grbić, Pavlović, Kurteš i dr.), a svi su čestiti ljudi i vrsni profesionalci...Nakon saopštenja za javnost oko usvojenog izvještaja komisije gospodina Durakovića, ministar Alispahić je formirao četveročlanu komisiju koja je trebala dokumentovati indicije o ustanovljenim nezakonitostima. No, umjesto toga, otpočela je tortura prema meni...Ja sam 5.10.1994.g. u 11.00 sati pozvan u kancelariju Ismeta Muzurovića gdje sam zetekao pored njega i Ugljena i dvojicu inspektora, Godinjaka i Sušića, gdje su mi uručili poziv za informativni razgovor i saopštili da odmah moram poći u Sektor SDB Sarajevo. Na moj zahtjev da se javim porodici i gospodinu Durakoviću, Ugljen je sasuo niz uvreda, psovki,na što predsjednik komisije Muzurović, uopšte nije reagovao...Na ovaj razgovor sam bukvalno priveden i proveo sam na istom oko sedam sati...Na nastavku razgovora 6.10.1994.g. koje je trajao oko 8 sati, Godinjak i Sušić su po instrukcijama Mujezinovića i Ugljena, jer su izlazili i pozivani na konsultacije, a sam razgovor je foto i fono sniman, insistirali na formulacijama koje uopšte nisu moje...Jedino bih Vas još jednom upozorio da SDB-om rukovode ljudi – Mujezinović i Ugljen koji proizvode neprijatelje, vještački proizvode sukob između najodgovornijih ljudi u državi! Mujezinović je svojim dezinformacijama vješto izazivao netrpeljivost između Pušine i Sefera Halilovića, mene i ministra Alispahića. To ne može biti slučajnost, jer ga je agresija na BiH zatekla u školi JNA u Beogradu...“

Isti dan kada je Alibabićć poslao pismo Izetbegoviću, ovaj je napisao, kratko, pismo Bakiru Alispahiću u kojem piše:

„Bakire,odmah iza 20-tog oktobra očekuje se Tvoj izvještaj Predsjedništvu o provedenim mjerama u vezi sa nalazom Komisije u slučaju Alibabić. Imam utisak da su se ispitivanja nepravilnosti u MUP-u sada ograničila samo na Muniru ili u vezi sa Munirom, što nije dobro. Mislim da bi za Tvoj ugled bilo korisno da energično rasčistiš situaciju i ukloniš ljude koji su pravili krupnije greške, bez obzira o kome se radi. One koje su za sebe ostvarili imovinsku korist, a takvih ima, treba krivično goniti!“

Edhem Godinjak je, 4.10.1994.g., zatražio, kao član Komisije za preispitivanje radnika, svu raspoloživu dokumentaciju i dokazni materijal u vezi zloupotrebe položaja od strane Alibabića dok se nalazio na mjestu šefa SDB-a. Godinjak na početku pisma kaže:

„Komisija za preispitivanje rada radnika utvrdila je da psotoji osnovi sumnje da je u periodu 24.6.1992.- 10.6.1993, za vrijeme dok je načelnik Sektora SDB-a Sarajevo bio gospodin Munir Alibabić, izvršen veći broj neovlaštenih prisluškivanja telefona lica i institucija...“

Dajući rok do 11.10.1994.g. za dostavljanje odgovora, Godinjak je čekao koji dan duže. Komisija, formirana po naređenju Alispahića, u sastavu Godinjak, Ismet Muzurović i Željko Varunek zapečetili su, 14.10.1994.g,. Alibabićevu obavještajnu karijeru. Negirajući Alibabićeve optužbe, fokusirali su se na zloupotrebe koje je učinio sam Alibabić što im je, očito, bio glavni zadatak. Srušili su ga.

Takođe, 22.11.1996.g., Komisija za primopredaju dužnosti u sastavu Fikret Mašić, Muhamed Baljak i Slobodan Knežević je pronašla, u Mujezinovićevoj kancelariji, privatni sistem za prisluškivanje koje je Mujezinović sam vršio. Fuad Godinjak koji je dobio nekadašnju Mujezinovićevu kancelariju našao je, uglavnom, samo hiljade i hiljade dokumenata koji se tiču, samo, Sefera što je zapisnički konstatovano. Očito je to bio glavni zadatak tajne policije...

O autoru:

Semir Halilović sin je istaknutog komandanta Armije RBiH, Sefera Halilovića, te autor knjige "Državna tajna", djela koje je svojom sadržinom, faktografskim podacima, povjerljivim dokumentima i transkriptima iz perioda '92 do '95. godine na svjetlost dana iznijelo mračnu stranu odbrane BiH i uzdrmalo bh. javnost

DEPO PORTAL/a.k.