Piše: Hasan HADŽIĆ

Klozetska revolucija

Ipak, moje najupečatljivije sjećanje na tu noć vezano je za čelni dvojac međunarodne zajednice - Westendorpa i Kauzlaricha. U vidljivo grozničavom transu šunjali su se k'o komandosi kroz klozete i sve moguće kutke prostrane zgrade, motreći da neki od potrebnih poslanika ne umakne sa poprišta historije. Sjećam se Kauzlaricha kad je na našem jeziku u hodniku wc-a dobacio jednom svom federalnom adutu: „Sad ili nikad!“. 

REFERENDUM U RS-u NIJE NEOPHODAN: Ovom kapitulacijom Milorad Dodik gubi voždovski oreol i to je početak njegovog neminovnog kraja. I sve da u RS-u nije, kao što jeste, propala privreda, autoputevi, penzioni i zdravstveni fond, da nisu spiskane milijarde od porodičnog srebra, a destine lobističkih miliona bačene na sukob sa cijelim svijetom – opet bi sve bilo samo pitanje tehnike silaska s vlasti... Jer ova međunarodna zajednica jest svakakva, ali baš kad se jednom konačno nakani da nešto riješi, ona posao i završi

Međutim, uprkos svim mjerama nadzora, negdje iza ponoći, baš kad je sjednica trebala da se nastavi, pukla je stravična vijest: Poslanik S BiH-a Franjo Majdančić utek'o je kući u Zagreb, uzveši vjerovatno velike pare od SDS-a, pa nema kvoruma. Sav trud Plavšićke, Evropske unije, SAD-a...pada u vodu. Srećom (ne znam da li su baš u operaciju spasa morali da se uključe CIA i FBI), nestašni Majdančić je, kao u američkim filmovima, lociran, zaustavljen ispred brčanskog mosta i helikopterom vraćen da zakrpi sudbonosnu pobjedu. 

Svi smo Miletova armija
  
Sjećam se poljupca kojim je oko tri ujutro Biljana Plavšić čestitala Dodiku izbor za premijera. U tom trenutku, začinjenom strahom da nas sve ne smoždi neka bomba i nadom da se događa nešto prebitno za budućnost BiH, nisam se sjetio onog Biljaninog poljupca s Arkanom, od prije šest godine, kojim su ovjereni zločini u Bijeljini i najavljeni naredni u mom Zvorniku, pa onda u cijelom Podrinju. Uostalom, od onih koje je ozarena Biljana te večeri u gomili pobjednički ljubila, ja sam u zadnjem trenu utekao.
   
Novinarki Avaza dala je ushićeni intervju. Kada je na kraju pitala o kojem se mediju radi i dobila odgovor, uzviknula je u šoku, ali nipošto ljutito: Bože me sačuvaj! I prekrstila se. Sa suzama u očima zahvaljivala je bošnjačkim poslanicima, čvrsto stegla ruku Hasanu Bećiroviću iz Srebrenice. Da, da... Svi smo te večeri bili Dodikova armija, a u njegovom ekspozeu bilo je više BiH nego i u jednom govoru Harisa Silajdžića.

Euro-atlantski šejtan
   
I tako, dok se Dragan Kalinić već bio vratio na Pale i ponosno tonuo u miran san, i ne sluteći da je njegov skupštinski čekić već postao nelegalan i nelegitiman, a Božidar Vučurević najpoznatiji šofer na Balkanu - sekcija kamiondžije (Ljubo Ćesić Rojs je, zna se, lider autobuske) razbuđivao se kafom u birtiji podno Čemernog, Bilja i Mile su čekali sabah sa euro-atlantskim šejtanom koji se pokazao anđelom pobjede. Rusa nije bilo ni na stotine kilometara odatle...
   
Oko 4 sata ujutro javio mi se drug iz Kanade i rekao kako na kajronu CNN-a obrću vijest o tektonskim demokratskim promjenama u BiH. Je l' to, kaže, zaista tako? Jest, potvrdih samouvjereno, evo me, nećeš vjerovati, sa bijeljinskim kolegama u tektonskom i alkoholnom potresu. Slavimo zoru slobode...

Bošnjački uzlet i pad
   
Poslanici stranaka iz Federacije su bili toliko omamljeni svojom historijskom ulogom u dramatičnom preokretu, da jednostavno nisu zakerali ni oko kakvih ministarskim mjesta. Njih 18 su bili ključni za Dodikov meteorski uspon. Sada ih je u parlamentu RS-a samo 5, što je plod neobjašnjive politike dominantnih bošnjačkih stranaka i lidera da povratnički narod predstavljaju turisti iz Sarajeva, Tuzle i Zagreba, s jedne, te Dodikovih izdašnih milodara kojima su ovi halapljivo naplaćivali nemiješanje u svoj posao, s druge strane. Pri tome je biračko tijelo gubilo nadu i osipalo se.
   
No, poznato je da će Dodik ponovo padati s vlasti i vraćati se, opet zahvaljujući mrskom OHR-u i smjenama svih onih Poplašena, Šarovića i drugih, „zamrzavanjem“ Čavića itd. A takođe je poznato da će armirati svoju poziciju i prerasti u kult tek kada pred izbore 2006. najavi revolucionarni projekt skorog referenduma za odcjepljenje Republike Srpske. Sam je priznao u jednoj neformalnoj prilici da je ideju referenduma ukrao od Čavića, dva dana prije nego je ovaj stigao da je objavi.

Sjećam se poljupca kojim je oko tri ujutro Biljana Plavšić čestitala Dodiku izbor za premijera. U tom trenutku, začinjenom strahom da nas sve ne smoždi neka bomba i nadom da se događa nešto prebitno za budućnost BiH, nisam se sjetio onog Biljaninog poljupca s Arkanom, od prije šest godine, kojim su ovjereni zločini u Bijeljini i najavljeni naredni u mom Zvorniku, pa onda u cijelom Podrinju... Sa suzama u očima zahvaljivala je bošnjačkim poslanicima, čvrsto stegla ruku Hasanu Bećiroviću iz Srebrenice. Da, da... Svi smo te večeri bili Dodikova armija, a u njegovom ekspozeu bilo je više BiH nego i u jednom govoru Harisa Silajdžića.

Tinjajuća vatra sesije
    
Bilo kako bilo, od te referendumske najave tinja vatra secesije RS-a kao, navodno, jedine zaštite od bošnjačke majorizacije, i na toj vatri predsjednik RS-a redovno satire sve političke protivnike.  Na referendumu, kao metafori  spasonosne nacionalne pobune, koja ne ostavlja manevarski prostor protivnicima ni za šta radikalnije, Dodik je postao neupitni lider, reinkarnacija Vožda, čiji je mandat bio upražnjen nakon Miloševića.
    
Milošević je Veliki vožd postao kada je davne predratne godine na Gazimestanu najavio nove srpske bitke, a tu voždovsku auru izgubio je znatno prije gubitka same vlasti. To se desilo pristajanjem na Dejtonski sporazum 1995. godine. Doduše, dešavalo se i prije toga da neki njegovi potezi ne naiđu na većinsko odobravanje, na primjer - brutalnost prema učesnicima antirežimskih demonstracija u nekoliko navrata, ali je duboko u većinskoj Srbiji pulsirao instinkt da nema uzdignuća Srbije bez te oštre pesnice i unutra i prema okruženju.

Gorčina dejtonskog poraza
   
Zato je pristajanje na dejtonski mir bio prvi kapitulantski uzmak čovjeka čiji su program bile isključivo bitke. Jer, geografski nakazni i ekonomski neodrživi entitet  pred vaskolikom srpskom javnošću, čitavu deceniju omamljivanu historijskim mitovima te prekodrinskim i prekounskim snovima, nosio je u sebi gorčinu poraza. Sve kasnije je bilo tek puka tehnika njegovog silaska s vlasti.
   
Miloradu Dodiku se ponavlja ista priča. Na referendumu je izgradio sve i bilo kakva kolebljivost u vezi s tim skupo će ga koštati. A šta je drugo do ponižavajuća kolebljivost sve ovo što je započeto 6. maja s Vlajkijem, pa nastavljeno s Radojičićem, pa ova spremnost da se sve prolongira za 90 dana, a dat će se i više samo ako Zapad zatraži...
    
Ovom kapitulacijom Milorad Dodik gubi voždovski oreol i to je početak njegovog neminovnog kraja. I sve da RS-u nije, kao što jeste, propala privreda, autoputevi, penzioni i zdravstveni fond, da nisu spiskane milijarde od porodičnog srebra, a destine lobističkih miliona bačene na sukob sa cijelim svijetom – opet bi sve bilo samo pitanje tehnike silaska s vlasti.

CNN neće objaviti
    
Jer ova međunarodna zajednica jest svakakva, ali baš kad se jednom konačno nakani da nešto riješi, ona posao i završi. Pa nije ni Milorad Dodik zaboravio da se njegovi politički roditelji Westendorp i Kauzlarich nisu uzalud šunjali po čajnim kuhinjama i tavanima Omladinskog doma u Bijeljini samo da bi se on kao politički marginalac, sticajem presretnih okolnosti, popeo na tron. Teško je očekivati da će Dodikovi smrtni neprijatelji Valentin Inzko i Patrick Moon baš morati da ponavljaju njihove komandoske poduhvate.  
    
U svakom slučaju, sve je to samo pitanje vremena i tehnike. Jedino što na kajronu CNN-a ovog puta neće biti nikakvih bosanskih tektonskih potresa. Daleko veći i preči su ovih mjeseci mnogi drugi potresi širom svijeta. A i konkurencija padajućih diktatora je zaista prejaka, da bi tu bilo mjesta i za posljednjeg vožda.

VEZANI TEKSTOVI:

DEPO FELJTON/ Referendumski boj: Početak kraja posljednjeg Vožda (2)

DEPO FELJTON/ Referendumski boj: Početak kraja posljednjeg Vožda (1)

(DEPO PORTAL)