Zahvaljujući filmskom festivalu u Göteborgu, nedavno sam imao zadovoljstvo družiti se jedno cijelo veče sa istaknutim srbijanskim rediteljem Goranom Paskaljevićem. U dijelu razgovora koji se ticao filma u svemu smo se složili do u sitnicu: istinski filmski genij s južnoslavenskog područja je Dušan Makavejev, najveći talent bio je Ante Babaja, najbolji majstor klasičnog filmskog zanata bio je Šiba Krvavac, najkompletniji opus ima Živojin Pavlović, dok je najznačajnije što su Južni Slaveni dali filmskoj historiji ipak Zagrebačka škola crtanog filma. Složili smo se i oko najboljeg filma nastalog na prostoru Jugoslavije nakon raspada te zemlje – to je za obojicu bez ikakve dileme Prije kiše Makedonca Milča Mančevskog.
 
Međutim, kad je razgovor skrenuo na teren politike, nismo više bili saglasni skoro ni oko čega. Pa ipak, to je sve u svemu bilo vrlo ugodno provedeno vrijeme. Naravno, još se jednom potvrdilo da je razgovor u kome ljudi iskreno i slobodno iznose svoje mišljenje jedina alternativa mržnji, predrasudama i, u konačnici, ratu čiji se otrovni zadah još uvijek isparava iz bosanskohercegovačke zemlje. Kad god odem na naše prostore, učini mi se da ljudi jednostavno međusobno ne razgovaraju, ili kada to čine, neiskreni su i nepovjerljivi jedni drugima...

O Goranu Paskaljeviću i njegovom srpsko-albanskom filmu Medeni mjesec više u DEPO POGLEDIMA.