Kažu da si konačno otišao od kuće ako se u rodnom gradu sve više osjećaš kao turist. Takve emocije hvatale su me ovog ljeta i jeseni u Sarajevu. Ne zbog ljudi, raje i dragih prijatelja, nego zbog ovih, hvala na pitanju, još zdravih godina što se ekspresno približavaju kraju osme decenije. 

Evo, recimo, nikada ranije nisam maštao ni želio da se popnem na bivši JAT-ov neboder u Ferhadiji, koju neki kao ja još spontano zovu Miskinovom. Novo doba mijenja imena ulica, ali sjećanja ostaju. Uh, koliko smo ovdje skužili najljepših Sarajki koje su tom džadom od Vječne vatre do Baščaršije zavodljivo koračale kao manekenke na pistama.

Znam, ima Šeher još veće kule nego što je ova ukrašena pomalo komičnim, neprikladnim korištenjem engleskog jezika. Čuj, Hečo Company prvo je izazivalo lomljenje jezika kod pravih stranaca, a danas kod gradskih insana podsmijeh koji je teško sakriti kada vide novi naslov hotel Hecco deluxe sa tri zvjezdice, koje su na mjestu gdje bi trebalo biti naše tvrdo Č. Ali, šta ćeš, da nije tog Heče znatiželjnici se ne bi mogli penjati na visine s kojih dominiraju nad epicentrom grada. Odmah iznad Vječne vatre.

Onima koji su rođeni u ovom gradu nikada mirne istorije, svaki pogled na sve četiri strane izaziva nezaustavljivi vulkan sjećanja. Nakon ovog kratkog visinskog susreta sa Sarajevom valjalo je krenuti njegovim ulicama, sokacima.

Idem polako, radostan što sve više čujem ono vozdra. Poslije svakog tog pozdrava osjećam se manje kao turist na ulicama djetinjstva.
I, evo me u srcu Čaršije. Ne privlače me zavodljivi mirisi roštilja sa brdima ćevapa i pljeskavica, niti baklave i šampite na Slatkom ćošetu, nego sve jači zvuk iz sokaka kod najvećeg trga povijesnog jezgra Rajvosa. Roj kuckanja, buke što postaje kao neka igra čekića i bakra. Metala koji je donosio najljepše slike i predmete što je ovaj grad pronio kroz vijekove.

Sjećam se, i mene je u tim godinama, kada sam tek počeo redati rođendane sa dvije cifre, privlačilo maštanje, jaka želja da se okušam sa tim bakrenim pločama. Imao sam druga koji me je često vodio u radnju svog oca. Od sabaha do akšama bez prestanka kuckao je i savijao metal u oblike koji će poslije postati najljepše džezve i ukrasne tepsije što su sijale u našim domovima. Sve do rata imao sam njegovu poklon džezvu u kojoj se bosanska kafa nikada nije skuhala. Bila je to najvažnija relikvija u našem domu.

Taj sokak mnogima poznat kao Kujundžiluk bio je svojevrsna izložba talenata, gotovo umjetnosti, u neprekidno fer borbi majstora čekića svih formata. Iz dana u dan, iz decenije u deceniju, iz stoljeća u stoljeća umjetnici Kazandžiluka redali su nepreglednu smotru djela, proizvoda što su odisali samo Sarajevom.

Nakon ovih mojih oduševljenih sjećanja na ne tako davnu prošlost, sve više osjećam da sam pogriješio što sam nedavnih proteklih mjeseci s puno zanosa zakoračio u, čini mi se, sve uži Kazandžiluk. I prije je bilo onih tezgi pred radnjama, ali bile su manje i lijepo se uklapale u ambijent sokaka. Sada ti treba spretnost da se provučeš kroz niz sjajnih džezvi, fildžana i svakvih čuda od bakra i drugih metala, ako se u to razumijem.

Kako sam koračao i slikao sve više sam se osjećao kao da sam u istambulskoj Kapali čaršiji. Pitajući se mangupski jesu li nas to ponovo osvojili Turci. Bome jesu, ako ćemo suditi i po novim slastičarnama. Sve nude neke čudne baklave s ovim i onim, a zna se, brate, bosanska ide samo sa orasima...

Nego Kujundžiluk! Razočarenje je bilo veliko, ali možda je donijelo i koristi, uštedu. Nisam ništa kupio, a i ne moram letjeti čak do Bosfora da bih vidio kako strane džezve i fildžani izgledaju. Sve mi je to sada u rodnom gradu.

I zbog tih baklava i džezvica se sve više osjećam kao turist u rodnom gradu.
                                                                               

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook