Piše: Ilija ŠIMIĆ

Zašto je aktivnost HNV-a atrofirala, zašto je ono malo što je rađeno uglavnom bilo površno i manifestno? Teško je razumjeti i prihvatiti činjenicu da smo uspjeli postići vrlo nizak rejting kod Hrvata. Na drugoj strani, kod bošnjačke javnosti dobro smo prihvaćeni, što je svakako pozitivno. Problem je, međutim, u tome što je naša misija da u približno istoj “količini” bivamo prihvaćeni i neprihvaćeni na svim tzv. stranama. Taj balans uvijek je i samo rezultat poštenog rada i govorenja, a uvjet za to jednostavno je objasniti: nikome se udvornički ne podložiti, nikoga bez izvaganih argumenata ne etiketirati. To ustvari znači govoriti istinu bez bilo kakvog kalkulusa.

To kod nas nije bilo moguće jer predsjednik HNV-a naprosto ne shvaća da mišljenje suprotno njegovom zaslužuje ikakvo propitivanje, npr. na osnovi činjenica, logike, znanja… Ne, mišljenje suprotno njegovom a priori je netočno i opasno te ga valja označiti najcrnjim bojama. Zbog toga smo na Saboru pokušali spasiti tu važnu instituciju, koju Markešić vodi već osam godina, i sve to vrijeme, na žalost, nekompetentno. Jer jedna nevladina organizacija ovoga tipa ne može reći da preferira neku stranku i program te stranke, nego mora govoriti otvoreno, principijelno i kompetentno. Za sve što je dobro reći da je dobro, a sve što je loše nazvati lošim, ma od koga dolazi. To se, međutim, nije dešavalo.

Za fra Luku Markešića nikako se ne može reći da razumije suvremena politička kretanja, zapravo potpuno suprotno od toga. On ima svoje ljudske osjećaje i preferencije i tu nije ništa sporno, ali ako djelujete javno i apolitički, tu emocije moraju biti zaustavljene, kako pozitivne tako i negativne. On to jednostavno ne može i ne zna. Njega vodi vrlo uski krug ljudi koji ga podržavaju, podržavaju ga a svjesni su da HNV ni blizu ne opravdava svoju zadaću, ali oni se zato mogu služiti tom institucijom na način ikada hi kako im odgovara.

Kakva je moja uloga u ovome ružno-tužnom kolopletnu? Priznajem da sam suodgovoran što sam tako dugo oklijevao učiniti nešto što bi možda potaklo kritičko mišljenje u HNV. Trajalo je, dakle, dugo to inertno i sterilno stajne, i sve je više iritiralo većinu članova Upravnog odbora, ali nitko ništa nije poduzimao. Nesporazumi su postupno eskalirali u vrijeme tzv. aprilskog paketa 2006. Većina članova UO bila je mišljenja da je prihvatljiv obim i kvaliteta ponuđenih rješenja i da je to maksimum koji se u BiH u stanju takvih političkih odnosa može postići. Većina je tako mislila, a samo sam ja govorio.

Imati mišljenje različito od fra Lukinog značilo je da sigurno ne možeš ništa postići, osim biti optužen da si „za HDZ“. Gotovo je nepotrebno ovdje i naglašavati da je daljnji razvoj događaja demantirao maksimaliste tipa „hoćemo odmah novi ustav“. Bilo bi baš dobro, ali je li realno moguće. Realnost je da su svi kasniji paketi bili znatno manji i slabiji od aprilskog. Ja sam i dalje nastavio povremeno iznositi suprotna mišljenja, pa je zbog toga stanje u UO postajalo sve zategnutije. Potom sam učinio gestu koja mi je jedina bila na raspolaganju, uputio sam pismo UO s opisom stanja i mojim viđenjem mogućih promjena. Evo tog pisma od 18.10.2010.

Kakva je logika i čija je pamet proglasila ovo pismo destrukcijom, a autora “počastila” pridjevom „okorjelog HDZ-ovca“. Ti su epiteti izrečeni na sjednici UO, a ja ni onda ni sada nemam potrebu o tome govoriti, srećom sam se kroz 15-ak godina, kao i danas, spram te politike vrlo jasno određivao. Na moje pismo odgovorio je fra Luka Markešić, mada sam pismo uputio Upravnom odboru i predsjedniku. Takva vrsta odgovora samo potvrđuje autoritarno vođenje HNV-a o kojem sam u pismu i govorio. Odgovor je, inače, bio nekorektan: učitavao je u moj tekst ono sto njemu odgovara, pa bi onda polemizirao sa vlastitom konstrukcijom.

Ideja je bila da na šestom Saboru HNV-a dođe do promjena, a to bi ujedno značilo pokrenuti tu važnu instituciju da čini što može i da govori što je obavezna, ali tako da se jasno čuje i vidi nas interes da BiH bude dobro mjesto za njezine narode i građane. Nezadovoljan što se netko usudio progovoriti o njegovom radu i ljubavi prema višestrukim mandatima, predsjednik HNV-a počeo je strastveno dijeliti ljudske i ideološke epitete (negativne, naravno). Može li biti ista apsurdnije nego kada to čini svećenik od kojeg uvijek treba očekivati makar elementarnu etičnost. Ali naš predsjednik, koristeći se konstrukcijama i lažima, obrušava se na svoje dojučerašnje prijatelje, prijateljstvima nekima od njih čak se kitio i hvalisao (Ivan Lovrenović).

Može li se takvo što objasniti na bilo koji način, osim da je riječ o kapitalnom nerazumijevanju predmeta rasprave: uloga HNV u javnim poslovima u BiH, njegova hrvatska odrednica i konačno fra Markešićevo posvemašnje nerazumijevanje složenog bića bosanskohercegovačke političke, kulturne, etničke etc. složenosti.

Poslije svega uvjeren sam da je nemoguća konstruktivna rasprava sa gromadom od sujete, a nemoguća je i zbog toga što naš predsjednik prilično neuspješno artikulira svoje misli – i usmeno i pismeno.

VEZANI TEKST: OTVORENO PISMO IVAN LOVRENOVIĆA HNV-U

VEZANI TEKST: OTVORENO PISMO MILE LASIĆA HNV-U

VEZANI TEKST: FRA LUKA MARKEŠIĆ ODGOVARA IVANU LOVRENOVIĆU

VEZANI TEKST: MILE LASIĆ - ODGOVOR MOJIM OSIONIM KRITIČARIMA

(DEPO, BLIN/md)