Piše: Vanja ŠUNJIĆ

Ima jedan gradić.
Ima jedna rupa.
Ima jedan gradić u jednoj rupi.

…U rupi ima i ljudi.
Muškaraca.
Žene nisu ljudi.
Žena nije ni čovjek u našem gradiću, takav običaj.
Žena nije čovjek ni u našem jeziku,
takav jezik.

Riječi su ovo kojima glumica Vanesa Glođo otvara monodramu „Glumica“, autora Vahida Durakovića. Riječi su ovo koje su bliske svakoj mladoj ženi koja je odlučila da prekine tradiciju „dobre djevojke“. Međutim, većina njih će, zbog očekivanja okoline nakon školovanja ostati da živi u rupi, udati se za nekog svog Rikija, koji će se kao pijavica zakačiti na nju i sisati joj posljednje atome života, a ona će, kad dan usni, sanjati svjetla velikog grada i sve ono što je u njemu mogla biti. No, već sutra će je neko potapšati po ramenu i reći da se „samo prave cure udaju u svom selu/gradiću“ i to će nadkompenzirati sve drugo. Dok dan ponovo ne zaspi.

Kad dan usni, Glumica mašta da je Salma Hayek i zanosno pleše Od sumraka do zore. Ali već ujutro, ona je tatin sin. Učenik generacije. Čovjek za kojeg će gradić/rupa imati velike planove. Žena koja će u gradiću/rupi propupati, procvjetati i izroditi se, a onda uvenuti i strunuti. Žena koja će sačuvati vlastiti i obraz svoje porodice tako što će prećutati da je bila seksualno zlostavljana. Ili možda neće. 

U središtu priče nalazi se mlada žena koja želi postati glumica. Njena želja da izabere vlastiti put sudara se sa sredinom u kojoj su tradicija i običaji duboko ukorijenjeni. Ono što bi trebalo predstavljati prirodnu težnju mlade osobe da pronađe sebe, postaje borba za elementarnu slobodu, pravo glasa, pravo izbora i identitet. Na taj način Duraković veoma vješto povezuje ličnu priču junakinje sa širim društvenim problemom: koliko pojedincu_ki zaista dopuštamo da bude slobodan_a, kada se njegovi ili njeni izbori suprotstave pravilima koja je društvo nametnulo?

Posebnu snagu predstavi daje maestralno igranje Vanesa Glođo. Kao jedina glumica na sceni, ona nosi ogroman teret monodrame. Njena gluma ne počiva samo na izgovorenom tekstu. Glas, pogled, pokret, pauza i promjena energije postaju alati kojima se gradi unutrašnji svijet lika. 

Glođo uspijeva istovremeno biti snažna i ranjiva, neposredna i potresna, čime publici omogućava da događaje ne posmatra samo spolja, nego da ih emocionalno proživljava zajedno s njom, koja vješto manevrira, ulazeći iz jedne uloge u drugu i uvlačeći publiku u stanja, drame i sunovrate karaktera koje tumači.

Duraković, koji potpisuje i tekst i režiju, kroz formu monodrame otvara jednu od najtežih i najosjetljivijih tema savremenog društva, seksualno nasilje nad ženama. Međutim, „Glumica“ nije samo priča o nasilju. Ona je priča o odrastanju, porodici, tradiciji, patrijarhatu, šutnji, strahu i pokušaju pojedinca_ke da se izbori za pravo na vlastiti život. Predstava na više slojeva pokazuje koliko je i svaki njen muški junak i antijunak žrtva patrijarhata.

Teatarska ostvarenja koja otvaraju teme patrijarhata i seksualnog nasilja nisu ništa novo među generacijama mladih reditelja_ica i nezavisnih teatarskih kuća, međutim, značaj ove predstave je u tome što je postavljena u institucionalni teatarski okvir. Duraković je pisac i reditelj srednje generacije, kao i Glođo, koja interpretira Glumicu, što stvara vezu sa publikom kojoj su patrijarhat i seksualno nasilje deklarativno tabu, dok se njihovi obrasci u praksi i dalje nesmetano reproduciraju. Upravo ova predstava daje priliku i ovoj generaciji da oslobođena predrasude, promisli o svemu onome što se dešava u njihovoj okolini, da nasilje ne posmatra izolovano, nego u kontekstu društva koje ga omogućava ili prešutno trpi, otvarajući mogućnost propitivanja vlastite uloge i odgovornosti u svemu tome. Mizoginija, šovinizam i mačizam u decenijama iza nas su bili društveno prihvaćeni, lascivne šale na račun žena su bile smiješne, ulazak u ženski prostor i dodirivanje žena bez njihovog pristanka odobravano… danas znamo da je to seksualno uznemiravanje. Ovo je predstava koja raščišćava s tim obrascima. 

Predstava „Glumica“ Vahida Durakovića nije predstava koju je moguće pogledati, a zatim je ostaviti iza sebe. Ona se ne završava posljednjim aplauzom, niti silaskom glumice sa scene. Njena prava završnica događa se u publici, u pitanjima koja ostaju bez odgovora, u nelagodi koju izaziva. U scenama u kojima Glođo vješto dočarava seksualno nasilje, ne ostavlja mnogo prostora za emocionalnu distancu, pa je nemoguće ostati pošteđena osjećaja retraumatizacije, ali je ovo iskustvo istovremeno i oslobađajuće i katarzično, jer je njeno maestralno igranje umjereno, svedeno i nimalo performativno, puno empatije. 

„Glumica“ je i priča o umjetnosti. Želja glavne junakinje da postane glumica nije slučajno postavljena u središte drame. Gluma ovdje postaje mnogo više od zanimanja, ona predstavlja pravo na glas i mogućnost izbora uloge. Žena koja želi izaći iz nametnute uloge mora se najprije izboriti za pravo da uopšte bude autorica vlastitog života. U tom smislu naslov predstave dobija dodatno značenje: ko smo kada nam drugi cijeli život određuju koju ulogu moramo igrati?

Režija Vahida Durakovića podređena je glumačkoj interpretaciji i priči, što odgovara intimnoj prirodi monodrame. Ne vidimo veliki scenski spektakl, jer se najveća drama odvija unutar lika. Takav pristup omogućava da pažnja publike ostane usmjerena na riječ, emociju i psihološko stanje junakinje, izbjegavajući eksplicitnost, velike scene i performanse koji bi banalno i pamfletistički zasjenili ono što je primarno, emociju i prostor suočavanja između glumice i publike.

Najveća vrijednost „Glumice“ nije samo u temi koju otvara, nego u načinu na koji je približava publici. Predstava na kraju postavlja ogledalo u kojem prije svega Glumica propituje sebe i svoju poziciju, vlastite motive za suočavanje, etički momenat tog suočavanja, jasno izbjegavajući autoviktimizaciju, a onda, u pogledu sa publikom, otvara i njima mogućnost propitivanja vlastite pozicije, izbora, interesa, pobune ili pristanka, jer, sve smo mi glumice, rastrzane između uloga koje nam dodjeljuju i onih koje same želimo odigrati.

(DEPO PORTAL/ad)