Nije bilo Instagrama, paparaca na svakom ćošku ni mobilnih telefona kojima bi neko krišom snimio šta se događa za susednim stolom. A ipak, u ovom sarajevskom lokalu mogli ste da popijete kafu nekoliko metara od Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, Tife, Dine Merlina ili Harija Varešanovića. Zvao se jednostavno – Estrada. Bio je mjesto na kojem su velike zvijezde prestajale da budu zvijezde, pokazivale jedne drugima nove pjesme, pile kafu i dočekivale jutra. Onda su došle devedesete i svijet koji je postojao iza tih vrata zauvijek je nestao.

Estrada se nalazila preko puta Ćumurija mosta u Sarajevu. Osnovali su je Perica Stojanović i poznati estradni menadžer Raka Marić, koji je lokal otvorio nakon povratka iz vojske. A naziv je savršeno opisivao ono što će to mjesto postati – estrada je zaista dolazila u Estradu, prenosi Direktno.

Nisu to bili samo izvođači koji su tek pokušavali da naprave karijeru, već ljudi čija su imena obilježila muziku čitave Jugoslavije. Goran Bregović, Zdravko Čolić, Mladen Vojičić Tifa, Dino Merlin, Hari Varešanović, Milić Vukašinović, Davorin Popović i mnogi drugi bili su dio tog svijeta.

Za tadašnje sarajevske tinejdžere dovoljno uzbudljivo bilo je samo proći pored lokala i pogledati ko tog dana sjedi unutra. Jedan Sarajlija kasnije je za Kurir ispričao da su kao klinci dolazili upravo zbog toga – da vide velike zvijezde koje su poznavali sa televizije i naslovnih strana.

Možda najbolji opis onoga što je Estrada predstavljala ostavio je Hari Varešanović. Govoreći o životu u Sarajevu prije rata, prisjetio se da su se do početka devedesetih upravo tamo okupljali Čola, Brega, Kusturica i muzičari. Ali njegov naredni detalj možda najbolje opisuje vrijeme koje danas djeluje nezamislivo – u Estradu su dolazili da pokažu jedni drugima šta su novo napravili.

Nije bilo društvenih mreža na kojima se u ponoć objavljuje nova pjesma. Nije bilo YouTubea na kojem se za nekoliko sati broje pregledi. Nova muzika prvo se donosila ljudima. Sjedilo se za stolom, pila kafa, pričalo i slušalo šta je ko napravio.

Estrada je tako postala mnogo više od kafića. Bila je svojevrsna dnevna soba jedne od najvažnijih muzičkih scena bivše Jugoslavije.

Generacije nisu pripadale uvijek istom žanru niti su svi počinjali u isto vrijeme, ali grad je imao muzičku energiju koja je stvarala nove bendove, autore i pjevače. A ljudima koji su na sceni bili ogromne zvijezde trebalo je mjesto na kojem neće biti samo javne ličnosti.

Pjevač Ado Gegaj kasnije se prisjećao da je kao mlađi izvođač volio da dolazi upravo zato što je mogao da sjedi među ljudima koje je već smatrao velikim zvijezdama.

Opisao je nešto što je vjerovatno predstavljalo najveću čar tog mjesta – unutra su svi bili isti. Nije bilo važno ko je upravo napunio dvoranu, a ko tek snima prvi album. Sjedilo se, pričalo, častilo i družilo. Za mladog pjevača koji tek počinje karijeru mogućnost da sjedi za stolom nekoliko metara od najvećih imena bila je iskustvo koje se ne zaboravlja.

U moru priča ostao je i jedan simpatičan detalj o Dini Merlinu. Prema Gegajevom sjećanju, konobari su znali šta treba da urade čim Merlin uđe – prvo kafa. To je bilo njegovo prvo piće, a tek nakon nje dolazilo je sve ostalo.

Naizgled beznačajan detalj danas možda govori više od velikih priča o slavi. Čovjek čije će pjesme decenijama kasnije pjevati desetine hiljada ljudi ulazio je u svoj sarajevski lokal, a konobari su već znali šta mu prvo donose.

Jedan čovjek koji pamti staru Estradu rekao je Kuriru da bi se, da su tada postojali telefoni sa kamerama, svašta vidjelo i čulo kada bi došao fajront.

I vjerovatno je upravo u tome velika razlika između tadašnje i današnje estrade. Ljudi su mogli da naprave glupost, popiju čašu više, posvađaju se, zaljube, pomire ili jednostavno budu loše raspoloženi, a da sutradan snimak toga ne osvane pred milionima ljudi.

Nije svaki trenutak postajao sadržaj i nije svaka rečenica završavala kao naslov. Postojala su mjesta na kojima su javne ličnosti još mogle da budu privatni ljudi, a Estrada je očigledno bila jedno od njih.

Uz takva mjesta neminovno nastaju i legende, a jedna od njih vezuje se za Davorina Popovića, legendarnog pevača Indeksa.

Prema anegdoti koju je Kuriru ispričao stariji Sarajlija, policija ga je jednom zaustavila nakon izlaska iz Estrade. Kada su ga pitali da li je pio, navodno nije pokušavao ništa da sakrije. Rekao je da jeste – jer, kako bi drugačije bilo kada upravo dolazi iz Estrade.

Kada su mu policajci kazali da mu zbog toga mogu oduzeti vozačku dozvolu, prema toj priči odgovorio je da slobodno mogu – može on i pješke nazad u Estradu.

Naravno, ovu priču treba posmatrati upravo kao ono što jeste – anegdotu iz sarajevskog noćnog života koja se godinama prepričavala, a ne kao dokumentovani policijski zapis.

Estrada nije bila mesto samo za kafu i razgovore o muzici. Prepričavale su se i ljubavne avanture, a jedna od njih vezuje se za Milića Vukašinovića, koji je važio za velikog zavodnika.

Jedan od sagovornika Kurira prisjetio se priče da je jednom prilikom u lokal navodno upala Milićeva supruga dok je on bio u prisnom društvu drugih žena. Nastao je haos o kojem se, prema njegovim riječima, pričalo danima.

U današnje vrijeme takav trenutak vjerovatno bi imao deset snimaka iz različitih uglova prije nego što bi se veče završilo. Tada je postao gradska priča.

Početkom devedesetih Estrada je zatvorena. Ali nije nestao samo jedan kafić. Nestajao je čitav svijet kojem je pripadao.

Jugoslavija se raspadala, počeo je rat, a ljudi koji su godinama sjedili za istim stolovima odlazili su na različite strane. Hari Varešanović kasnije je govorio da se društvo „razbježalo“ – neko u Kanadu, neko u Australiju, neko u Beograd ili Zagreb. Od njegove generacije, govorio je, u Sarajevu su ostali Dino Merlin i Tifa.

Jedna muzička scena koja je godinama rasla gotovo kao velika porodica rasula se po svijetu.

Estrada je početkom devedesetih prestala da radi, a prostor je kasnije propadao. Možda upravo zato priča o jednom starom kafiću i dalje privlači pažnju. Nije to priča o šanku, stolovima ili zidovima. To je priča o generaciji, o gradu koji je stvarao nevjerovatnu količinu muzike i o mjestu na kojem su ljudi koje danas nazivamo legendama mogli jednostavno da sjednu, naruče kafu i budu raja.

(Direktno.rs/DEPO PORTAL/au)