Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Često smo u djetinjstvu iz Bugojna odlazili u Prusac. Na Dan ustanka naroda BiH tamo se održavao veliki teferič i za nas djecu to je bio pravi praznik. Ti narodni teferiči bili su neobična simbioza bosanskih običaja i socijalističke ikonografije, spoj vašara i službene ideologije.

Bilo je još takvih okupljanja u Bugojnu i okolini, ali je svaki odlazak u Prusac ostavljao poseban utisak. Mjesto je to prepuno historije. Nekada su tu živjeli Iliri, svoje osmatračnice na putu od Solina prema srednjoj Bosni imali su Rimljani, a stari Bošnjani podigli su srednjovjekovnu utvrdu Biograd. Dolaskom Osmanlija razvoj se nije prekinuo nego je dobio novi zamah. Tvrđava je proširena i dograđena, a u 15. vijeku dobila je ime Akhisar – Bijela tvrđava. Prusac je tada postao trgovački i duhovni centar Bosanskog vilajeta. Ponešto sam ja o tome čitao i ranije, ali kad dođete u to čudesno mjesto, tu vas sustigne misao da je baš tako bilo kako piše u knjigama.

I još nešto je bilo drugačije u Pruscu. Mi, djeca, obično smo za sebe govorili da smo Muslimani, Srbi, Hrvati ili Jugoslaveni, jedino su djeca iz Prusca za sebe govorila da su Bošnjaci. Tad nisam znao zašto, kasnije sam shvatio.

Nije slučajno što je upravo ovdje živio Hasan Kjafija Pruščak, najveći bosanski filozof svoga vremena i derviš. U svom djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta iz 1595. godine promišljao je odgovornost vlasti, pravdu i moral kao temelje svakog uređenog društva. Prusac tada nije bio provincija nego jedno od duhovnih središta Bosne.

Upravo je Hasan Kjafijina tekija bila moja prva prava filmska lokacija. Reditelj Bakir Tanović snimao je dokumentarni film za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini o Ajvatovici i dao mi prvi filmski posao – kao jednom od svojih asistenata. Bilo je to u ljeto 1990. godine. Nakon obnove, u komunizmu zabranjene Ajvatovice, hiljade ljudi ponovo su krenule prema Pruscu.

Snimali smo čitav događaj, ali i noćni ritual derviša u Hasan Kjafijinoj tekiji. Tog dana dobio sam i svoju prvu pravu lekciju o toj zaboravljenoj oazi bosanske duhovnosti. Profesor je bio Muhamed Filipović, koji je o Pruscu znao gotovo sve. Sretali smo se i ranije, ali uvijek kratko i u nekom šarolikom društvu. Odmah je s jedne od zidina drevnog grada Prusca pokazao u pravcu Bugojna i sve mi ispričao o lozi mojih Durakovića, kako su kao muslimani bježali iz Španije, stigli do Herceg Novog, pa opet dalje do Hercegovine i Bosne. Onda je došla njegova priča o Ajvaz-dedi i Hasanu Kjafiji Pruščaku.

Isti dan su ga neki vjerski fanatici i primitivci gađali kamenom dok se spuštao između stijena kroz koje je nekad davno Ajvaz-dedo postavio drvene čuskije i doveo u Prusac pitku vodu. Bio je to početak sukoba i rađanja animoziteta između profesora Filipovića i tek rađajuće SDA, dok je glavni razlog zašto su ti primitivci gađali uglednog akademika bio njegov šešir na glavi.

Bio je još jedan čovjek koji je gotovo sve znao o Pruscu – Pruščanin Husein Čepalo. Čitav život posvetio je svome rodnom mjestu i vjerujem da je bio njegov najbolji poznavalac.

Iskreno govoreći, u to vrijeme me bosanska historija nije posebno zanimala. U glavi su mi tih godina bili svjetski film, književnost i umjetnost. Danas mi se čini da je upravo snimanje ovog dokumentarca bilo okidač da počnem polako shvatati kako preko vlastite prošlosti možemo bolje razumjeti i sadašnjost.

Narod je te godine ponovo počeo slaviti Ajvaz-dedu, ali sam tada saznao da ga jedan dio uleme nije volio u vrijeme kada je dovodio vodu u Prusac. Gotovo stotinu godina kasnije, gradeći njegovo turbe, rehabilitirao ga je upravo Hasan Kjafija.

Historija Prusca i Ajvatovice mnogo je više od niza događaja. Bila je to priča o ljudima koji su vjerovali da se znanje i vjera ne isključuju, nego dopunjuju.

Dovište Ajvatovica jedna je od najvećih priča u duhovnoj historiji Bosne. Legenda kaže da je Ajvaz-dedo četrdeset dana molio da voda stigne u Prusac, a potom se stijena raspolovila.

I tada i sada sam se pitao da li se iza priče krije nešto drugo. Možda veliko znanje?

Nekako vjerujem da je Ajvaz-dedo bio čovjek koji je razumio vodu, kamen i prirodu bolje od svojih savremenika, pa je uspio ostvariti ono što je drugima izgledalo nemoguće. Možda je bio čovjek kojeg bismo danas nazvali prirodnjakom ili, još tačnije, alhemičarom prirode – čovjekom koji je vjerovao da se najveće tajne svijeta otkrivaju strpljenjem, posmatranjem i razumijevanjem prirodnih zakona.

Ovo ne umanjuje snagu njegove vjere. Naprotiv. Vjera i znanje ne isključuju se, nego zajedno mogu stvarati djela koja nadžive vrijeme i prerastu u legendu. Kao priča o izgradnji zvona u filmu Andreja Tarkovskog „Andrej Rubljov“.

Možda Ajvaz-dedo nije bio čudotvorac u doslovnom smislu, nego jedan od onih mudraca koji su razumjeli prirodu bolje od drugih. U tom smislu bio je bliži srednjovjekovnim učenjacima nego modernim inženjerima. Ljudi tog vremena nisu odvajali nauku od duhovnosti; obje su bile put prema istoj istini.

Kad god sam stajao pred tom raspolovljenom Ajvaz-dedinom stijenom, manje sam razmišljao o čudu, a sve više o čovjeku. Možda stijena nije popustila pred nadnaravnom silom, nego pred znanjem koje je njegovim savremenicima izgledalo kao čudo. Dovođenje vode u Prusac bilo je jednako duhovni koliko i graditeljski čin. Možda je upravo zato narod sačuvao uspomenu na Ajvaz-dedu ne kao na graditelja, nego kao na islamskog učenjaka.

Narodno predanje kaže da se nakon što je doveo vodu u Prusac dogodilo još jedno čudo – ljudi su mu počeli vjerovati. U Veseloj Straži, prema predaji, uslijedili su prvi dobrovoljni prijelazi na islam. Bilo da je riječ o doslovnoj historijskoj činjenici ili o simboličkom sjećanju zajednice, poruka je ista: ljude nije osvojilo čudo, nego dobro koje je ostalo iza njega. Voda je postala više od izvora života – postala je most između različitih svjetova. Iako su šturi historijski izvori o ovim događajima, nekako vjerujem u njih. Na koncu sama legenda o dovištu Ajvatovica usred šume jedinstvena je simbioza starobosanske i islamske tradicije. To je vjerovanje u plodnost zemlje i prirode.

Kada bih ja danas snimao film o njemu, ne bih ga prikazao kao čovjeka koji prkosi zakonima prirode, nego kao mudraca koji ih razumije. Njegova vjera ne bi bila suprotnost znanju, nego njegov izvor. Dok su jedni vidjeli samo stijenu, on je u njoj vidio unutrašnju pukotinu. Dok su drugi vidjeli sušu, on je tražio put kojim će voda poteći do ljudi sa kojima je živio, 

Možda upravo zbog svega toga, ali i zbog činjenice da sam rođen svega desetak kilometara od Prusca, svoju najdublju vezu s islamskom duhovnošću uvijek sam osjećao upravo u Pruscu i na Ajvatovici.

Tri godine nakon mog prvog filmskog iskustva, ponovo sam ušao u Prusac. Ovoga puta nije bilo teferiča. Bio je rat.

Bila je ratna jesen 1993. godine. Prusac se nalazio u okruženju u obliku potkovice, a jedini put do njega vodio je seoskom cestom preko Ždralovića iz pravca Bugojna. Vodile su se žestoke borbe protiv srpskih snaga koje su okupirale Donji Vakuf i pokušavale osvojiti Prusac kao stratešku tačku u Skopaljskoj dolini.

Bila je to herojska priča o odbrani jednog mjesta. Gotovo svi mještani branili su svoje domove. Tih dana snimao sam, kao reditelj, priču o njima. Sa mnom je bio snimatelj Behdžet Omeragić, koji je već mjesecima bilježio odbranu Prusca, uključujući i prvu ratnu Ajvatovicu, kada vjernici s oružjem u rukama odlaze na svoje vjekovno dovište. Njegovi snimci bili su neprocjenjivi. Bez njih ni filma ne bi bilo.

Prusac su spasili rovovi. Upravo na tome sam želio graditi priču, snimajući i bilježeći svjedočenja ljudi poput Rasima Palalića, Besima Učambarlića i Huse Sušića. Nakon snimanja vratio sam se u Sarajevo i početkom 1994. godine na tadašnjoj BHRT-u prikazao dokumentarni film Kopali smo do sabaha.

Film je izazvao snažne emocije u Pruscu, ali i širom Bosne i Hercegovine. Nisam ga radio s nikakvim umjetničkim pretenzijama, samo me zanimao filmski dokument o ljudima koji brane svoj zavičaj, svoju zajednicu i svoju duhovnost. Da se ostavi trag o vremenu u kojem su se zajedno branili mjesto i njegova čitava historija.

Od tada je prošlo više od tri decenije.

Ajvatovica i danas okuplja hiljade ljudi. Stijena i dalje stoji raspolovljena i nijema. Šuti, ali i dalje govori.

Mene danas više i ne zanima da li se stijena zaista otvorila čudom. Više ju ljudi me zanimaju ljudi koji su iza sebe ostavili sve te priče.

I svjedoče da čuda mogu da nastanu onda kada se spoje vjera, znanje i upornost.

Prusac je za mene bila prva škola naše bosanske historije, moje prvo filmsko iskustvo, ali i sjećanje na rat, pravo na otpor i odbranu.

To je Prusac.

I nekako mi je drago što sam, u ona teška ratna vremena, bio – barem djelićem – svjedok i akter priče o njemu.

(DEPO PORTAL/ak)