Nakon što je bivši premijer FBiH Edhem Bičakčić demantovao navode bivšeg gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića da je on odgovoran za to što je krajem prošlog milenijuma propala velika investicija američke kompanije Bechtel u BiH, ponovo se oglasio Oručević.

Podsjećamo, Safet Oručević je kazao da je Edhem Bičakčić bez saglasnosti Alije Izetbegovića odbio da Bechtel gradi Koridor Vc, institirajući na francuskoj kompaniji, što je kasnije propalo. Bičakčić je na to uzvratio da sjećanje Oručevića nije dobro, da je maštovito.

Oglasivši se ponovo, Oručević navodi: 

- Moram reagovati na odgovor Edhema Bičakčića u kojem tvrdi da mi je „pamćenje maštovito“, povodom njegovog odbijanja projekta Bechtel–Enka. To činim isključivo iz jednog razloga – da se ne ponove stare greške i da se ne propuste nove prilike. Razumijem i Bičakčića. Morao je na neki način odgovoriti na ozbiljnu optužbu koju sam iznio. Moguće je da danas ne bi postupio isto, ali istina mora ostati zabilježena zbog budućih odluka. I danas ima dovoljno živih svjedoka koji znaju da sam u pravu.

Na reakciju me dodatno potakla činjenica da je njegov tekst uredno plasiran i afirmativno objavljen na HDZ-ovim portalima, gdje se Bičakčićeva verzija događaja promovira bez ikakvog prostora za moju stranu priče. Ta teza se sada koristi kako bi se relativizirala moja krivična prijava i argumentacija u vezi s nelegalnom izgradnjom Hrvatskog narodnog kazališta, te se hrvatskim ekstremistima – makar u medijskom prostoru – ponovo baca pojas za spašavanje.

Da podsjetim, američki Bechtel i turska kompanija ENKA zajedno su dali prvu ponudu za izgradnju Koridora Vc kroz Bosnu i Hercegovinu. Vlasnik ENKA-e, jedan od najbogatijih turskih privrednika našeg porijekla, bio je Šarık Tara, dok je direktor Bechtela bio američki diplomata i posebni izaslanik SAD u BiH Charles Redman. Bila je to ista godina kada su Hrvatska i njen predsjednik Franjo Tuđman potpisali ugovor o izgradnji mreže autoputeva kroz tu zemlju, čime je načinjen jedan od ključnih poteza ka euroatlantskim integracijama.

Ponuda za BiH podrazumijevala je 300 miliona dolara iz američke EXIM banke za projektovanje i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, uz kreditni model ugovora sličan hrvatskom, ali prilagođen specifičnostima naše zemlje. Bio je garantovan završetak projekta u roku od oko sedam godina, što bi omogućilo potpunu infrastrukturnu integraciju, snažan ekonomski napredak i jačanje pozicije BiH u regionu. Također su tvrdili da bi ovaj projekat pokrenuo i niz drugih američko-turskih investicija. Nažalost, to je sve odbijeno.

Zato se vraćam vrlo provjerljivim činjenicama sa tog sastanka. Na sastanku u Predsjedništvu BiH Edhem Bičakčić je bio prisutan iako to demantira. Nije bilo nikakvih problema ni s hrvatskim ni sa srpskim predstavnicima. U tom periodu Milorad Dodik je već došao na vlast u Republici Srpskoj, a savjetnik predsjednika Živka Radišića jasno je rekao da će RS podržati projekat ukoliko se prvo krene s izgradnjom pravca Banja Luka – Gradiška. Dobro se sjećam da je Šarik Tara to prihvatio i vrlo slikovito uporedio koridor s ljudskim skeletom: "kičma" kao glavni koridor, a "rebra" kao mreža manjih autoputeva. Saglasnost i ponuda investitora, slična onoj kakvu je imala Republika Hrvatska, bile su na stolu. Ugovor koji su imali s Hrvatskom dobili smo nekoliko dana ranije.

Međutim, Bičakčić je projekat odbio, pozivajući se na navodni dogovor ili protokol s francuskim Bouyguesom, zasnovan na principu koncesije bez državnog ulaganja. Tada nam je pojašnjeno da u takvim projektima strane firme, po pravilu, traže domaću budžetsku participaciju kako bi se nadoknadio „nedostatak“ saobraćaja i zatvorila finansijska konstrukcija. Upravo zbog tog iskustva Šarik Tara se ironično našalio da bi „prvi kilometar bio pozlaćen“, čvrsto uvjeren da projekat neće uspjeti jer bi država morala učestvovati s ogromnim sredstvima.

Nekoliko mjeseci kasnije, Bičakčićev savjetnik – i danas živ i zdrav – osoba koja mu je, vrlo vjerovatno, i dovela Francuze, došao je kod mene s pitanjem da li da se pokuša „oživjeti“ projekat Bechtel–Enka. Međutim, investitora se više nije mogla vratiti. Bičakčić se s kamenom temeljcem slikao 2000. godine, gotovo dvije godine kasnije. A sada da se osvrnem na njegove druge teze. Što se tiče njegovih „dogovora u četiri oka“ s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, ne sumnjam da su postojali. Međutim, brojne ključne teme razmatrane su otvoreno na Predsjedničkom savjetu, kojem je prisustvovalo deset članova, kao i u organima SDA. Na toj temi čuli smo i predsjednikovo jasno upozorenje i kritike Bičakčiću. Postoje i druge teme iz Bičakčićevog mandata koje nisu proizvod moje mašte, a o kojima se tamo raspravljalo i o kojima se decenijama šuti. Jedna od najtežih odluka bila je entitetska privatizacija i brutalni napadi na dr. Harisa Silajdžića, koji se tada zalagao za državni model privatizacije i zaštitu imovine protjeranih radnika na teritoriji cijele države. Bičakčić se tada, u dogovoru s Draganom Čovićem, „izborio“ za entitetsku privatizaciju.

Uslijedio je takozvani „smrtni udarac borcima“ kroz obesmišljene certifikate i fondove. Zatim dolaze kladionice i uredbe kojima je tom sektoru dat privilegovan položaj, čime je uvedena ozbiljna društvena pošast, umjesto da se ona spriječi. Kada je riječ o Mostaru, Vlada Bičakčić–Čović nanijela nam je dodatne i dugoročne štete. Kada je Elektroprivreda BiH preuzela elektrane na Neretvi, brana HE Mostar je „šutke“pala i iznenada se našla u sistemu EP HZHB, iako je Armija BiH kontrolisala njen ulaz. Godine 1999. Bičakčić je odbio međunarodni plan za uređenje Centralne zone grada i rješavanje mostarskog pitanja, čije posljedice i danas osjećamo. Njegova vlada je kupila zgradu u Centralnoj zoni izgrađenu bez dozvole grada. Aluminijskom kombinatu data je puna podrška za razvoj i energija za rad, suprotno našim zahtjevima – zajedno sa sindikatima – da se uz to zaposli dio prognanih bošnjačkih radnika i da se ispita vlasnička struktura. Ništa od toga nije prihvaćeno.

Zbog svega navedenog i još nenavedenog, Mostar i danas osjeća posljedice tih pogrešnih političkih odluka. Na kraju podsjećam: 2001. godine, zbog politike prema Hercegovini, dao sam ostavku na mjesto gradonačelnika Mostara i napustio članstvo u SDA. Edhem Bičakčić je, s druge strane, smijenjen odlukom visokog predstavnika – zbog navodnog kriminala i korupcije - poručio je Oručević.

(DEPO PORTAL/ad)