Ime Romana Petrovića je uzor i autoritet generacijama i generacijama mlađih umjetnicima. Pogotovo je realizam s ekspresionističkom tendencijom, koji je prevladavao u njegovim slikama, inspirisao i uticao na mlađe bh. slikare, od kojih se najviše ističu Ismet Mujezinović i Mica Todorović. Taj uticaj, vrhunske slike, nevjerovatna količina znanja i ogromna empatija ka svim živim bićima doveli su do toga da Roman bude prvi predsjednik Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUBiH), odmah po nastanku.

Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Roman je period od 1925. do 1927. godine proveo u Parizu, gdje su ogroman pečat na njegov rad ostavili impresionisti, postimpresionisti i kubisti, a pogotovo Paul Cezanne. Asimilirajući naučeno i viđeno u evropskim gradovima te lične doživljaje tema i motiva iz sarajevske i bosanske realnosti, Roman je stvorio svoj specifičan izraz po kojem je postao prepoznatljiv već na prvi pogled. 

Njegov najveći i najpoznatiji ciklus slika je "Djeca ulice", među kojima se posebno ističe "Dječak sa balonom". Tematiku ovog ciklusa činila su napuštena djeca, "male skitnice", kako ih je on zvao. Ovim ciklusom dominiraju tamne boje, uglavnom siva i smeđa, koje ističu jad, bijedu i težinu života njegovih likova, noseći ekspresionistička obilježja, a mnogi kritičari su saglasni da Romanov ciklus "Djeca ulice" predstavlja temelj kasnijem socijalno angažiranom umjetničkom pravcu u bh. slikarstvu.

Ciklus je, 30-ih godina prošlog stoljeća, čak inspirisao i pisca Isaka Samokovliju za istoimenu priču. U Samokovlijinoj priči pred vratima svoga stana, u kojem je i atelje, slikar Petar Romanović (Isak je permutirao ime Romana Petrovića) zatiče dva promrzla i gladna dječaka, koji žele da mu poziraju, ali slikar nema novca da im plati taj "posao". Pokušao je i da proda neku od svojih slika jednoj bogatoj ženi, ali bogatašica nije bila zainteresirana za njegove crteže, niti za gladnu djecu. U povratku, slikar je u pekari kupio jedan hljeb i dao ga dječacima da ga podijele. Jedan dječak – pod izgovorom da je već jeo – dao je svoj dio hljeba drugu gladnijem od sebe. Samokovlija je ovom pričom na najvjerodostojniji i najemotivniji način iskazao duboko poštovanje i zadivljenost dobrotom i likom svog prijatelja i velikog umjetnika Romana Petrovića.

Ipak, jedna slika tog ciklusa se izdvaja od ostalih. Portret lijepe, mlade djevojke nije prikazivao napušteno dijete niti "malu skitnicu". Na slici se našla kćerka Petrovićevih susjeda sa Višnjika, Kornelija Nela Beran.

Kornelija Nela Beran jedna je od sarajevskih izdanaka koji su grad učinili onakvim kakvim se danas identificira. Čitav njen život i rad bili su posvećeni Sarajevu. Starije generacije je pamte kao izvanrednog turističkog vodiča kroz Sarajevo, novinarku Oslobođenja, profesoricu engleskog jezika, književnicu i pjesnikinju. I danas njeno ime toplo odjekne u srcima svih onih koji su imali sreću i priliku da je upoznaju.

Nela Beran rođena je 12. septembra 1929. u Sarajevu, u uglednoj i umjetnosti sklonoj porodici (stariji i mlađi Jan Beran, njena djeca, itd.). Završila je Višu pedagošku školu, smjer engleski jezik, a od 1973. do 1981. bila je predavačica za turističke vodiče. Predavala je Kulturno-historijsko naslijeđe BiH, a u tom periodu bila je najpoznatiji turistički vodič u Sarajevu. Smatra se i da je otkrila najstariju džamiju u Sarajevu.

- Izvinjavam se čitaocu što pametujem, ali mi nagrču neke misli: Džamije se ruše, jer se u njim' – klanja, istoj Sili pred kojom se – stoji, kleči. I sam Allah, Jahve, Deus ostao bez riječi. Gospodi, pomiluj! Praštaj, vajme časnog krsta! - pisala je Beran, a upravo multikulturalnost i jednaka ljubav ka svim stanovnicima Sarajeva i njihovim običajima učinili su je veoma bitnom za ovaj grad. Zajedničko za sva njena djela je da su prožeta Sarajevom.

- Rečenica Nele Beran je punokrvna, poput aorte, nabrekla i zategnuta do pucanja, od samog početka priče do njenog kraja, i dovoljno je da je proizvedena emocija dotakne, čini se, sve bi odmah, u snažnom mlazu isteklo u dušu, bez bojazni da će nas izdati kako niti jedan njen redak nije uzalud napisan. (...) Spisateljica, perom iskusnog pripovjedača, ponire dublje i šire u duše svojih junaka, ona je i lirik i slikar u opisima događaja, vremena i prostora u kome je smještena radnja, a posebna vrijednost njenog djela je ljepota jezika, koji na najljepši način oslikava Bosnu - pisao je o njoj književnik Mustafa Smajlović.

Objavila je roman "Bijeli oleander", zbirku poezije za djecu "Gdje je sada baba Roga", zbirke publicističkih djela "Sarajevu" i "Foča" te "Na oštrici smijeha", a njen sinopsis "Opasna igra" otkupila je američka producentska kuća za animirani film. Okušala se čak i kao tekstopisac narodne muzike.

Iako je kao prevoditeljica sa engleskog jezika i specijalizirani vodič stranih delegacija prisustvovala bezbrojnim posjetama svjetskih zvaničnika, čije je samo prisustvo u Jugoslaviji, neobično držanje i još neobičnija pitanja ukazivalo na skoru katastrofu i početak agresije na BiH, Nela je ostala u svom gradu te bila osuđena da sedam godina provede kao izbjeglica u vlastitom gradu. 

Kao predavačica historijskog naslijeđa na kursevima za turističke vodiče i autorica "Vodiča kroz Sarajevo", uspjela je proniknuti u samu esenciju svog grada. Kao publicistkinja u Oslobođenju, Sarajevskim novinama, Zadrugaru, Večernjim novinama te urednica rubrike "Zijareti u prošlost" u Preporodu te stvaranjem niza radijskih emisija (Radioškola, Vikend, Primus, Cik-cak), svoje je znanje, a još više ljubav ka Sarajevu, pokušavala prenijeti i novim naraštajima.

Zahvaljujući Caritasu i IMIC-u, uspjela se vratiti u svoj stan, u kojem je do rata čuvala neprocjenjivo blago - više od 800 knjiga, od kojih su ogroman broj bili antikviteti koje se danas više ne može pronaći. 

U poznijim godinama se povukla iz javnosti, ali je i dalje marljivo stvarala u svom domu u Splitskoj ulici, u sarajevskom naselju Kovačići.

- Sva moja djela je pisao moj život. U poznim godinama sve je to sazrelo i pretočeno u literaturu, u knjige koje su i takav dokaz da nisam uzalud pod ovim suncem hodila - izjavila je jednom prilikom.

Njoj se nije moglo desiti da objavi malokrvno i nestudiozno djelo. Za svaku svoju publikaciju bila je obasuta pozitivnim kritikama, a njeni zapisi o Sarajevu su svojevrsna razglednica jednog minulog vremena i duha. Rijetko je ko, kao ona, uspio pretočiti u riječi sve vertikale i horizontale Sarajeva - mostove i bogomolje.

Bila je jedinstvena pojava u sarajevskom mikrokosmosu. Kada je tek počela objavljivati tekstove u Preporodu, mnogi čitaoci nisu vjerovali da ih piše nemuslimanka (Jevrejka) te su smatrali da je njeno ime zapravo pseudonim osobe koja je, zbog nekih društvenih razloga, krila svoj identitet, što ne bi baš bio izolovan slučaj u tom dobu. 

Koliko god se Sarajevo naturalo kao primjer multikulturnog i multireligijskog suživota, teško je, u skorijem periodu, pronaći autora ili autoricu koja je o kvalitetima života, religije i kulture, koja nije bila njena vlastita, pisala tako iskreno, nadahnuto i temeljito poput Nele Beran. U želji da osmanski period našeg grada što bolje dočara i oživi, čak i njen jezički izražaj postaje vrlo specifičan. Donosi veliki broj orijentalizama, od kojih su mnogi još davno zaboravljeni u našem jeziku. Tako da je, da bi čitaocu olakšala razumijevanje publikacije, dodavala i rječnik manje poznatih riječi i pojmova.

Nela Beran preminula je 30. juna 2007., a njena djeca, Dalibor i Silva, nastavili su prenositi zaostavštinu svoje majke baveći se kulturno-umjetničkim radom. Silva i njen suprug Velimir Ivanišević bili su osnivači prvog i, godinama, jedinog udruženja za zaštitu životinja u BiH - UG SOS Sarajevo. Za ovaj grad, životinje, djecu i sve ostale u nevolji i potrebi su dali sve. Čak i vlastiti stan. Sarajevo, za koje i danas žive, im je uzelo sve - te su ga morali napustiti. Danas su u poznim godinama, dobrano narušenog zdravlja, a Silva se još uvijek bavi volonterskim radom. Ona, i njen brat Dalibor, odlučili su, u znak sjećanja na svoju majku, njen portret koji je naslikao Petrović - pokloniti Sarajevu. 

Nela, ali i porodice Beran i Ivanišević ostavili su neizbrisiv trag u Sarajevu, a grad se još davno mogao odužiti, ako ne ulicom, onda barem čikmicom sa Nelinim imenom. Mogao je, ali nije. 

U nastavku vam donosimo dva Nelina zapisa o Sarajevu:

Stare familije sa sarajevskog Vratnika

Nekada je Vratnik bio naseljen pretežno zanatlijskim porodicama. Tako su tu bile kazandžijske porodice: Ramići, Smaiši, Zeheri, Koredžije, Huseinovići. Čohadžići su bili sarači, a Kupusovići terezije. Terezije su bile i Tahmišćije.

Narodna pjesma spominje "sa Vratnika dvije Tahmišćije". Aginskih i trgovačkih porodica bilo je na Vratniku malo. Aginske su porodice bile dizdara vratničke tvrđave, jer su dizdari uz imena stavljali titulu age. Age su bili i Hadžikazanferovići, potomci čuvenog trgovca, koji je u blizini Čekrekčine džamije podigao dairu sa deset magaza, a na Vratniku imao golemu kuću sa kulom u avliji. Trgovci su bili: Ćelebići, Kujundžije, Kreševljakovići, Misire… Sa Vratnika su i Morići što se gložiše sa Halilbašićima iz Kučuk-katibove mahale. Jedan član ove porodice, Morić Mustafa bio je janjičarski aga i davao je mukatu Gazi Husrevbegovome vakufu sa Diger hani džetik, koji se po njemu prozva Morića han. Ovog Mustafu spominje narodna pjesma: "Podigli se mladi Vratničani i pred njima Morić Mustafa-aga. Na Bjelave Odundžinoj Ati…"

Otac Mustafe Ibrahim i amidža Mehmed bijahu pogubljeni 1170. godine (po Hidžri) jer "ne kabule ni sultana, ni vezira – već samo gospodare".

"Ni sazlijene kucaju, sevdalinke divne pjesme…" U Malom Džematu živjela je porodica Porča. Njeni članovi su bili čuveni sazlije i pjevači sevdalinki. Zamro je saz pod rukom posljednjeg sazlije iz ove porodice – Avde Porča. Nema danas više ni Kake koji je ušao u šaljive anegdote "Hiti k`o Kako po rakiju".

Rađalo se na Vratniku i džan-teslim činilo. Radilo se, patilo, radovalo. Ljeti bi se na zeleni razlomila vruća pogača i pila kahva. Za djecu bi bilo halve i nobe-šećera.

Kozija ćuprija – Sarajevo

Spada među desetak najinteresantnijih gradnji ove vrste u BiH.

Put, koji je vodio preko ovoga mosta počinjao je na lijevoj obali rijeke, išao preko Alifakovca te preko Kozije ćuprije prelazio na desnu obalu. Ovo je, ustvari, bio jedan krak čuvenog Carigradskog druma (Stambolska džada), koji je za vrijeme turskog vakta bio osnovna saobraćajnica Carevine.

S obzirom da je ova ćuprija bila udaljena tri kilometra od Sarajeva, to je njen lokalni značaj bio drugorazredan. O intenzitetu prometa, koji se odvijao preko ćuprije, govori i činjenica da je bila za čitav aršin šira od čuvenog Starog mosta, u Mostaru.

Most je gradila država kao važan strateško-ekonomski objekat. Nije isključeno da ga je gradio i sam veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Ima dosta indicija u prilog ove vjerovatnoće.

Nekada se uz ćupriju nalazio kiosk čiji tarih datira iz 1577. godine, one iste godine kad je završen i višegradski most na Drini.

Kiosk je, po svemu sudeći, sagrađen u vrijeme dovršavanja izgradnje Kozije ćuprije i to kao nadomjestak sofi, koja se inače pojavljuje na višelučnim mostovima.

Služio je izletnicima i imao neobično ime Abu-hajat (Vrelo života).

Po rahm. Hamdiji Kreševljakoviću gore spomenuti tarih sročio je Selam-zade Saraji, a glasi: Ko ga vidi misli da je časni raj. Jedan derviš mu izreče hronostih: Sastajalište zaljubljenih, krasno mjesto. God.985 (1577/78.)

U blizini mosta nalazio se sajmeni trg. Kozari iz Jarčedola, obližnjeg naselja, vodili su preko njega svoje koze na prodaju, te ona dobi ime po toj domaćoj životinji – Keci kupru.

Narod voli legende te ih stvori i u vezi s ovom prekrasnom ćuprijom. Jedna od njih kazuje da je neki siromašni čoban Meho, kome su otac i mati umrli od kuge, a komšije ga uzele pod svoje, slušao u mektebu o bijelom svijetu i Stambolu. Kasnije, čuvajući koze, čitao je knjige i maštao o gradu na Zlatnom rogu, o kome mu je njegov bivši muallim toliko napričao. Jednoga dana opazi kako jedna koza uporno nešto kopka. Priđe, kad tamo nekoliko ćupova blaga. San se počeo ostvarivati. Pođe tamo u Stambol, tamo završi nauke, stupi u carsku službu i posta paša.

U sjećanje na koze i nađeno blago, podiže na Miljacki ćupriju, koja uskoro dobi i svoje ime - Kozija ćuprija.

Druga legenda govori o dva brata, Sinanu i Mehmedu, koji su čuvali koze u Jarčedolu. Jednoga dana,tražeći zalutalu kozu, naiđoše na skriveno blago u jednoj pećini. Podijeliše ga. Sinan, od svoga dijela, podiže džamiju a brat mu Mehmed podiže ćupriju.

Na desnoj obali Miljacke, više današnjeg druma od mosta, nekada se nalazio lokalitet tzv.Hadžijska ravan. To je bilo uobičajeno mjesto do koga je narod ispraćao hadžije i na kome ih je, opet, dočekivao pri povratku sa hadžiluka. Ovaj se običaj održao sve do 1295 (1878).

U ispraćaju hadžija i bosanskih namjesnika, kao i pri njihovu dočeku, učestvovali su sarajevski esnafi i ostalo građanstvo svečano obučeno. Posljednji carski vezir, koji je ovdje dočekan, bio je Hafiz-paša. Bilo je to pred sam kraj turske vladavine.

Na kraju svakako je zanimljivo spomenuti muzdedžije – osobe koje su pratile hadžije nekoliko konaka pri odlasku u Mekku i vraćale se sa veselim glasovima da su putnici zdravo i veselo otišli. Isto su ih tako pri povratku dočekivali i ispred njih donosili njihovim ukućanima muštuluk. Pre koju kuću nije muzdedžija s konjem stao značilo je da hadžije iz te kuće nema više među živima.

(DEPO PORTAL/au)