Pjesnik i tekstopisac Duško Trifunović, rođen je 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, a bio je uistinu jedan od književnih simbola vremena u kojem je živio i stvarao. Nije on bio jedan od onih koji su ''učili za pjesnike'', nego jedan od onih koji se rode za to. 

Prvu pjesmu objavio je tek po povratku iz vojske s 22 godine, a u Sarajevo je došao sa 24 godine kao bravar (koji je studirao uz rad). Ubrzo je objavio svoju prvu knjigu, a za života je napisao 20 knjiga pjesama, četiri romana i nekoliko drama. Smatra se kako je od njega potekla ideja sarajevske rock'n'roll škole. 

Slavu je stekao pišući tekstove za rock grupu Bijelo dugme, za hitove kao što su - "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Pristao sam biću sve što hoće" i druge. Potom je pisao i za Seida Memića Vajtu ("Zlatna ribica"), Zdravka Čolića ("Glavo luda"), te za Arsena Dedića, Nedu Ukraden, Tešku industriju, Indexe, Formulu 4, Narcisa Vučinu...

Posljednji njegov tekst za koji je urađena muzika je pjesma "Ima nešto u tom što me nećeš", koju je otpjevao Željko Joksimović. Za oko 300 njegovih pjesama urađena je muzika, a svega tri pjesme on je sam za života napisao namjenski za pjevanje, prenosi Bljesak. 

Iako će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31), a slijede je Seid Memić Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je komponovao Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija. 

Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu, piše Miljenko Jergović u kolumni "Duško Trifunović, pjesnik i stihoklepac", iz maja 2019. Poznati novosadski rock kritičar, historičar rock’n’rolla u Vojvodini, Bogomir Mijatović, najtemeljitije je istražio i analizirao djelo Duška Trifunovića. Rezultat je knjiga "Pamtite me po pjesmama mojim", na 605 stranica, objavljena 2018. godine. Svojevrsni je to spomenik velikom pop pjesniku, koji je preminuo 28. januara 2006. godine i pokopan po vlastitoj želji na groblju u Srijemskim Karlovcima. 

U "Antologiji bosanskohercegovačkoga pjesništva dvadesetog vijeka", autora Slobodana Blagojevića, objavljenoj početkom osamdesetih, našao se i Duško Trifunović. U, uslovno rečeno, ozbiljnoj fazi u pjesništvu Duška Trifunovića vjerovatno najkarakterističnija je pjesma “Tempo secondo”. Po njoj je 1985. Mersad Berber snimio tada vrlo slavljeni crtani film, o njoj se pisalo po sarajevskim književnim časopisima, analizirali su je filozofi i književni teoretičari. U toj pjesmi kao da je Trifunović nagovijestio događaje koji će uslijediti i svu apokalipsu devedesetih. 

Sarajevo ga šutnulo i zaboravilo

Pjesnik je početkom rata napustio Sarajevo, pa se do kraja života potucao u izbjeglištvu. Živio je u Novom Sadu, potpuno sam, izvan vlastitoga kulturnog konteksta, pa i izvan vlastite biografije. 

Imao je tu nesreću da su ga 1992. u Sarajevu pogrešno protumačili. Te ratne godine su lokalne novine na Palama objavile njegovu pjesmu Snajperist i on je odmah u Sarajevu proglašen četnikom. Te 1992. zapaljen je Duškov stan... 

Izgleda kako nikome nije bilo važno što je Duško pjesmu "Snajperist" napisao još 1967. godine. 

Otišao je u izbjeglištvo u Novi Sad, mjesecima spavao po vagonima i vjerojatno sanjao Sarajevo. Pročulo se to i novosadske vlasti su mu dale garsonjeru koja je prokišnjavala. Pozvali ga onda izdavači, objasnili da hoće da objave knjigu svih njegovih pjesama. On je prešutio da su sve izgorjele u stanu u Sarajevu, pa ih je na osnovu sjećanja ponovo napisao. Umro je u Novom Sadu, u siromaštvu. 

Nekoliko mjeseci pred smrt objavio je knjigu pjesama "Knjiga mog života". U njoj ima jedan stih u pjesmi koja se zove "Veliko spremanje". A, taj stih, glasi ovako: "Ja odlazim, hvala vam lijepo. / Vi se snađite, ako možete." 

Duško je napisao i onu "Volim Sarajevo/ Jednom kada je luda sreća tražila po svijetu spas/ otkrila je Sarajevo i u njemu zajedno sve nas". Valjda će nekada Sarajevom upravljati oni koji će grijehe Sarajeva znati da isprave. Sarajevo danas, uglavnom, ne reagira na Trifunovića, ali su ga zato "prigrlili" na Palama, gdje je ustanovljena književna nagrada "Duško Trifunović".

Prva zbirka pjesama nastala na vratima vagona 

Trifunović je pričao da je svoju prvu zbirku pjesama napisao na vratima vagona, jer je 12 godina radio u tvornici kao bravar. 

- Pravio sam vrata za vagone i nikada nisam zakasnio na posao. Uvijek sam se ponašao po zakonu, nisam vikao: ‘Dajte mi slobodu’. Sam sam je stvarao tako što sam bio poslušan - govorio je Trifunović. 

Bio je jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. govorne poezije, od svoje prve knjige “Zlatni kuršum” (1958.) kojom je debitirao u književnosti i odmah bio nagrađen Brankovom nagradom, na Stražilovu. 

Njegova pjesma “Griješio sam mnogo” postala je svojevrsnom himnom mnogim generacijama. 

– Griješio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe, jer samo će gresi kada budem pao, biti samo moji – sve drugo je tuđe… - napisao je. 

Ostao je upamćen i kao autor emisija na Televiziji Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju. 

Za svoj rad, osim “Brankove nagrade” dobio je i “Šestoaprilsku nagradu” grada Sarajeva, Saveznu nagradu za brigu o djeci, “Iskru kulture Vojvodine”, “Zlatni ključić”, “Mikinu čašu”… 

(DEPO PORTAL/au)