Hrvatska politička scena obilježena je dubokim podjelama i ideološkim naslijeđem koje vuče korijene iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana dominirao političkim životom zemlje. Upravo je Tuđmanov HDZ postavio temelje radikalizma koji se danas manifestira u političkom diskursu i ponašanju birača. Tuđmanova politika je polarizirala hrvatsko društvo, promovirajući isključiv nacionalizam i stvarajući atmosferu u kojoj je radikalna retorika bila alat političke mobilizacije. 

To naslijeđe i danas snažno utječe na birače, koji traže lidere spremne na oštru retoriku i odlučne poteze, čak i kad ti potezi dolaze bez jasne strategije ili vizije za budućnost. U tom kontekstu, Zoran Milanović se pojavljuje kao svojevrsni "novi Tuđman" – figura koja koristi nacionalističku retoriku i priču o zaštiti nacionalnih interesa kako bi pridobila podršku širokog spektra birača, uključujući one koji tradicionalno gravitiraju HDZ-u.

Milanovićev diskurs o zaštiti Hrvata u Bosni i Hercegovini, očuvanju nacionalnog identiteta i kritici međunarodnih institucija često odjekuje kao odraz Tuđmanove politike, iako dolazi iz lijevog političkog spektra. Ova transformacija pokazuje da je radikalizam, kojeg je HDZ godinama njegovao, postao univerzalni jezik kojim se u Hrvatskoj osvajaju izbori, bez obzira na ideološku pozadinu lidera. 

Milanovićev diskurs o zaštiti Hrvata u Bosni i Hercegovini, očuvanju nacionalnog identiteta i kritici međunarodnih institucija često odjekuje kao odraz Tuđmanove politike, iako dolazi iz lijevog političkog spektra

U ovoj dinamici, Milanović se može promatrati kao politički oportunist koji koristi Tuđmanov model radikalizma, prilagođavajući ga suvremenim uslovima. Njegova priča o zaštiti nacionalnih interesa, iako privlačna mnogima, često ostaje na razini retorike bez konkretnih rezultata. Okriviti HDZ za njegovanje ovakvog političkog okruženja znači prepoznati kako su upravo oni postavili temelje na kojima danas Milanović uspješno gradi svoj politički kapital. 

Birači koji slijede Milanovića možda ne prepoznaju ovu političku manipulaciju, vođeni nostalgijom za "jakim liderima" poput Tuđmana. No, ta nostalgija često zavarava i odvraća pažnju od stvarnih problema s kojima se suočava Hrvatska, dok Milanović nastavlja koristiti ovu retoriku za vlastiti politički opstanak. Još je veća ironija u tome što Hrvati, dok traže političku sigurnost u likovima poput Milanovića, istovremeno upiru prst u Bošnjake kao krivce za terorizam, često generalizirajući i stigmatizirajući čitavu zajednicu. Ovo dolazi unatoč historijskoj činjenici da su upravo Hrvati iz dijaspore, posebno tokom druge polovine 20. vijeka, izveli niz terorističkih napada u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Od postavljanja bombi na javnim mjestima do otmica zrakoplova, radikalni pripadnici hrvatske emigracije koristili su nasilje kako bi skrenuli pažnju na političke ciljeve.

Još je veća ironija u tome što Hrvati, dok traže političku sigurnost u likovima poput Milanovića, istovremeno upiru prst u Bošnjake kao krivce za terorizam, često generalizirajući i stigmatizirajući čitavu zajednicu

Hrvati i Bošnjaci dijele dugu i složenu historiju, obilježenu periodima savezništva i suradnje. Bošnjaci su, kao narod s kojim Hrvati dijele najdužu granicu u Bosni i Hercegovini, prirodni partneri u očuvanju stabilnosti i razvoja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Međutim, unatoč toj historijskoj i geografskoj povezanosti, politika koju vode hrvatski lideri poput Dragana Čovića i Zorana Milanovića konstantno radi protiv interesa Bosne i Hercegovine, a time i protiv dugoročnih interesa Hrvata i Bošnjaka kao zajedničkih susjeda. 

Dragan Čović, koji se već godinama prikazuje kao ključni predstavnik Hrvata u BiH, u stvarnosti je figura sumnjivih veza, čiji su potezi često usmjereni na produbljivanje podjela unutar zemlje. Njegova politika ide na ruku ruskim interesima u regiji, destabilizirajući Bosnu i Hercegovinu i narušavajući njenu euroatlantsku perspektivu. 

Ta povezanost s Rusijom nije ograničena samo na Čovića – Zoran Milanović, koji se predstavlja kao zaštitnik Hrvata u BiH, također koristi retoriku i poteze koji idu u prilog interesima Rusije, dok istovremeno lažno obećava podršku hrvatskim nacionalnim interesima.

Bošnjaci, kao dugogodišnji saveznici Hrvata, često su meta optužbi i napada, iako u stvarnosti predstavljaju ključne partnere u očuvanju mira i stabilnosti regije

Ovaj politički radikalizam dodatno se učvršćuje kroz populističke narative, dok Milanović i Čović manipuliraju emocijama i strahovima svojih birača. Priča o zaštiti nacionalnih interesa koristi se kao paravan za vlastite političke i ekonomske interese, dok se Bosna i Hercegovina sve više suočava s izazovima koje nameću vanjski utjecaji, uključujući ruski utjecaj koji podržavaju upravo ljudi poput Čovića. 

Bošnjaci, kao dugogodišnji saveznici Hrvata, često su meta optužbi i napada, iako u stvarnosti predstavljaju ključne partnere u očuvanju mira i stabilnosti regije.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook