Požurio sam oko pola noći do obližnje banke. Nadajući se da neću stajati u dugom redu kao nekada pred zgradom Jugobanke, u onom parku preko puta sadašnjeg Predsjedništva BiH. 

Super! Hol, u koji se ulazi samo sa karticom, bio je, za nevjerovati, prazan. Tako sam kao gospodin, kao lovar iz Švicarske, mogao lijepo da biram na kojem ću od četiri automata ukucati moj pin da nafake poteče. Kada sam završio za mene važnu bankovnu transakciju, nenadano me je uhvatio strah. Gdje ću sa bogatstvom u džepu u mrklu noć?! 

Srećom, donekle sam se smirio kada sam se sjetio da nisam na Balkanu nego u kulturnoj, civilizovanoj Kraljevini Holandiji. Gdje svako malo neko plati glavom zbog droge. Zna se, gdje je droga tu je i lova. I tu se kokaju zbog miliona, a ne tisuća što su nabrekle u mojim džepovima.

Znam, pitate se sad šta bi ovom da iz banke vadi euriće usred mrkle noći, pod jakom kišom i olujnim vjetrom? Šta će mu novci u hlačama kada su najsigurniji u sefovima? To koliko je sef jedne banke u Sarajevu bio siguran otkrili su i neki vječni i aktuelni političari iz BiH koji su ratovali iza debelih čeličnih vrata.

Kada je zapucalo, vidjeli smo šta je to država. Najgore je što nismo ni primjećivali kako su mjesecima pred belaj u BiH kamioni puni deviza i dinara odlazili iz Sarajeva u pravcu Ljubljane, Beograda, Zagreba

...Dok sam se dugačkim, ubrzanim koracima približavao adresi stanovanja, u glavi su mi se vrtile one slike iz sarajevskog života u praskozorju rata. U mom krugu prijatelja najviše se govorilo kako stići do banaka, do svojih računa, do svoje štednje. Bila je to uzaludna borba za svoj imetak, za svoju nadu za mirne dane starosti. Šanse da ćeš uspjeti podići svoje dinare ili devize bile su sve manje. 

Netragom su otišle milijarde ušteđevina malih i velikih ljudi. Uh, kako smo tada mrzili bankare i njihove laži da se ne brinemo, da iza svih štednih uloga stoji država. Kada je zapucalo, vidjeli smo šta je to država. Najgore je što nismo ni primjećivali kako su mjesecima pred belaj u BiH kamioni puni deviza i dinara odlazili iz Sarajeva u pravcu Ljubljane, Beograda, Zagreba.

Onih sto, dvjesto maraka, koje si uspio sačuvati, sakriti u rubovima odjeće, pazio si kao suho zlato. Znao si da je u ratu pored metaka, najvažnija lova, novac. Znali su to i oni što su te zaustavljali po ulicama, upadali u stanove. Bio si sretan ako ti odnesu koju knjigu, lampu, litar ulja ili 10 deka šećera, kafe, a da ti ne diraju džepove. Ostajala je tako nada da ćeš preživjeti još koji dan ako osjetiš šuštanje novčanica u tajnoj pregradi u kaputu.

Ne treba mnogo da shvatiš, da pojmiš da su bankari duboko u pravu i to na svoju štetu. Ostaće bez milijardi štednje, a smanjit će se i bankarski online poslovi što su im donosili velike prihode

Još dugo mi je poslije rata u ovoj zemlji, gdje sam stigao kao ratni izbjeglica, ili kao dezerter za one prijatlje iz Sarajeva, ostala napetost kada sam nosio guldene i eure. Nisu me još potpuno smirivale bučne reklamne tvrdnje bankara da je naš novac u njihovim  rukama najsigurniji.

I taman kada sam se već privikao, kao eksplozija, kao vulkan panike odjeknuše javne poruke istih banaka. Danima već meštri od sefova i šaltera, kartica, trube na svim medijima da je u ovom vaktu najsigurnije imate živu lovu kod sebe. Jer, banka je banka, a i internet je internet. Ništa više bez njega. Sve što radiš moraš da ozvaničiš, potvrdiš preko onih tipki, pinova, šifri. I sve onda brzo pročita internet i dozvoli da malo olakšaš svoj konto.

A šta ako internet to više ne bude mogao? Kakvo glupo pitanje u ovom vremenu, u kosmički razvijenom virtualnom, digitalnom životu na planeti Zemlji. Ko to može zaustaviti internet?!

Ne treba mnogo da shvatiš, da pojmiš da su bankari duboko u pravu i to na svoju štetu. Ostaće bez milijardi štednje, a smanjit će se i bankarski online poslovi što su im donosili velike prihode.

Tako ćeš ponovo u sve većoj nesigurnosti svakodnevnice u Evropi i svijetu otkriti kako u ovom povijesnom trenutku svjedočimo najgorim vladarima naših života i sudbina. Ponovo nas prepadaju, ma, prije ratom. Prvo što će nastradati biće internet mreže, koju su već započeli uništavati rezući podvodne kablove. Armije neprijateljskih hakera sve su brojnije i opasnije. Mogu nas porobiti, pobijediti bez ispaljenog metka, rakete. Bez dronova, aviona. 

Zaboravilo se da su banke, gotovo vrištećim porukama oko dizanja novca i čuvanja gotovine u privatnim objektima građana, dale najbolji signal kriminalcima da krenu u akcije

Kada smo se predavali bogu internetu da vlada našim energetskim, bankarskim, i drugim važnim komunalnim sistemima, kao što je vodovod, nismo ni razmišljali da ima onih koji će sa merakom rezati digitalnu mrežu interkontinentalnog zajedništva ovog svijeta.

Ponovo smo u nevoljama kao naših devedestih. Pitamo se kako dalje sa keš osobnim sredstavima, novcima i kako ih sučuvati. Jer osiguravajuće kuće u ovom dijelu Evrope, a uskoro će i u ostalim područjima Starog kontinenta, muku muče sa procjenama šteta. Kako ćeš osiguravatelju predočiti da si kod kuće imao nekoliko hiljada eura što su vješti provalnici otuđili. Kako to dokazati?

Zaboravilo se da su banke, gotovo vrištećim porukama oko dizanja novca i čuvanja gotovine u privatnim objektima građana, dale najbolji signal kriminalcima da krenu u akcije. Kao onima što budu za velikih svjetskih parada, recimo, onih flotila brodova gej populacije po amsterdamskim kanalima, kada se okuplja oko milion posmatrača i učesnika. Tada se okupljaju i kriminalci što masovno stižu avionima i kombijima u najpoznatiji grad Holandije. Džepari se do besvjesti i policija tada ulovi na stotine mahera za novčanike. Kako li će tek sada biti kada gospodari brava i provala doznaju da će svaka porodica u svojim odajama imati hiljade eura.

Možda me i ovog puta spasi taj keš za rat. Čini se da su rakete sve bliže, jer ne bi bankari pucali sebi u nogu i oslobađali se milijardi štednih uloga

...Ali, nema mi druge, nego ponovo večeras u ponoć u onu banku, uz one automate što časte mojom lovom. Možda me i ovog puta spasi taj keš za rat. Čini se da su rakete sve bliže, jer ne bi bankari pucali sebi u nogu i oslobađali se milijardi štednih uloga.
     

A po danu kao da ponovo gledam slike iz Sarajeva u martu i aprilu 1992. godine. Sve su duži redovi pred holandskim bankarskim automatima. Samo da internet izdrži ovoliku navalu i ne preda se neprijateljskim vojnim hakerima!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook