Tužioci u Bijeljini nedavno su na osnovu izjava Milorada Dodika pokrenuli istragu o imenima koja su upisana na spisak žrtava u Memorijalnom centru u Potočarima. Predsjednik Republike Srpske tvrdi da se na njemu nalazi skoro 90 ljudi koji su i dalje živi, što Tužilaštvo u Bijeljini istražuje. Detektor objašnjava šta pouzdano znamo i kako je došlo do pravljenja spiska nestalih koji je uklesan 2005. godine.

Nakon što je Novinska agencija “Srna” objavila spisak na kome se, prema riječima predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, nalaze podaci 89 Srebreničana koji su živi a čija se imena nalaze na spomen-zidu u Memorijalnom centru Potočari, Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini pokrenulo je istragu.

Dodik je izjavio da su “na nadgrobnim pločama u Memorijalnom centru u Potočarima upisana imena ljudi koji su živi i koji se nalaze u specijalnoj evidenciji CIPS-a u BiH”, pokazujući na konferenciji u Srebrenici dokument koji je kasnije javno objavila agencija “Srna”, te drugi mediji.

U objavi “Srna” ne navodi ko je autor spiska niti kako je on nastao, ali javno objavljuje lične podatke, fotografije i adrese prebivališta, pa čak i matične brojeve ljudi. Ubrzo se spisak pojavio i na društvenim mrežama.

Iz Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini za Detektor su potvrdili da su 12. juna 2024. godine formirali predmet u vezi sa spiskom iz CIPS-a osoba za koje se navodi da su žive a upisane su kao žrtve stradale u Srebrenici.

I prije više od deset godina Dodik je tvrdio da je živo najmanje 500 osoba čija su imena uklesana na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima.

Prema njegovoj izjavi iz 2012, ti su ljudi glasali na izborima i “poginuli na nekim drugim mjestima daleko prije događaja iz jula 1995. godine”.

Tadašnji direktor Memorijalnog centra Mersed Smailović rekao je da je naknadno utvrđeno da su na spomen-zidu uklesana i imena ljudi za koje se kasnije utvrdilo da su živi.

Kroz više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.

Spomen-zid u Potočarima napravljen je 2005. godine i na njemu su uklesana 8.372 imena na osnovu spiskova Crvenog križa, udruženja žrtava, pojedinaca, te međunarodnih i entitetskih institucija i organizacija, koji su prikupljeni ranije.

Memorijalni centar Potočari zvanično je 20. septembra 2003. otvorio bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton.

U Memorijalnom centru do sada je ukopana 6.751 žrtva genocida, za što postoji drugi spisak unutar samog kompleksa. Ovaj spisak dopunjava se svake godine podacima žrtava koje se ukopaju nakon identifikacije i odobrenja porodice. Oko 250 žrtava ukopano je van kompleksa, u mjesnim mezarjima, po odluci preživjelih članova porodica.

Na spisku ukopanih u Potočarima nije ime Halil Dagić, sin Ahmeta, rođen 31. oktobra 1929. godine iz Bratunca, a “Srna” je na objavljenom spisku navela i njegovu adresu prebivališta i jedinstveni matični broj. Priložena je fotografija, kao i fotografija njegovog imena na spomen-zidu u Potočarima, na kojem se kao godina rođenja navodi 1943.

Autor spiska koji je objavljen napominje da je izvršenom provjerom kroz baze CIPS-a utvrđeno da postoji samo jedna osoba s ovim imenom, rođena 1929. godine.

Pregledom i ostalih 88 imena sa spiska, Detektor može potvrditi da se, iako se nalaze na zidu, ova imena ne nalaze na spisku ukopanih. Kako je došlo do ove razlike?

Spisak na zidu u Potočarima pravljen prije verifikacije prijava nestalih osoba

Nekadašnji član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović kaže da, u trenutku kada je pravljen spisak nestalih za spomen-zid, nije postojao proces verifikacije. Spiskovi su, prema njegovim riječima, prikupljani u različitim institucijama i organizacijama odmah nakon jula 1995, a proces verifikacije je počeo tek nakon usvajanja Zakona o nestalim osobama 2004. godine.

Mašović pojašnjava da su spiskovi udruženja, vojske, pojedinaca i drugih institucija predati radnoj grupi koja je radila na utvrđivanju nestalih osoba na području Srebrenice u julu 1995. godine, ali da taj konačni spisak nije prošao proces verifikacije.

“Spiskovi su došli s različitih adresa, različite su brojke nestalih. Kod Međunarodnog Crvenog krsta to je bilo negdje oko 7.500, kod Međunarodne komisije nešto više, kod udruženja je taj broj dostizao 10.701 osobu. Kroz pregled tih spiskova ustanovilo se prije 20 godina da su neke osobe žive pa je spisak reduciran na 8.106 imena, i to je bio prvobitni objavljeni spisak nestalih”, kaže Mašović.

Taj je spisak, kaže Mašović, bio dostupan javnosti i svako je imao pravo da reaguje ukoliko se na spisku nalazi ime osobe koja je živa, ili ako neko od nestalih nije upisan. Nakon intervencija porodica nestalih, spisak je dostigao brojku od 8.372 osobe.

Mašović objašnjava da je proces verifikacije bio otežan zbog nedostupnosti porodica koje su napustile BiH, nedostatka dokumenata o identitetu osoba, živih članova porodice, te da ni do danas nije završen.

Komisija za verifikaciju prijava iz Centralne evidencije nestalih BiH je u 2023. godini verifikovala 181 prijavu nestalih osoba. Od početka procesa verifikovana je 29.831 prijava nestalih u BiH, a još uvijek nije pronađeno oko 7.630 nestalih. Prema trenutnim podacima Instituta za nestale osobe BiH, u Srebrenici se još uvijek traga za oko 800 osoba.

“Nedostatak vremena ubrzao je proces sačinjavanja spiska, da bi se što prije moglo krenuti u otvaranje Memorijalnog centra”, govori Mašović i dodaje da također oko 35 osoba koje su nestale u julu 1995, nije bilo na spisku nestalih.

Pojašnjava da su na spomen-zidu imena dvije ili tri osobe koje su nestale 1992. godine. Uhapšene su, kako kaže, na radu u Crnoj Gori, potom izručene Policijskoj stanici u Srebrenici, a onda likvidirane.

“Desilo se to da je jedna majka imala dva sina. Jedan je 1992. nestao u Crnoj Gori, drugi je nastao 1995. u Srebrenici, i ta majka je jednostavno, prijavljujući svoju djecu kao nestale, prijavila obojicu sinova nakon genocida”, kaže Mašović.

Prema Zakonu o nestalim osobama iz 2004. godine, verifikacija podrazumijeva postupak provjere vjerodostojnosti podnesene prijave o nestanku osobe ili uzimanje nove izjave ili identifikaciju, odnosno provjeru identiteta nestale osobe u svim poznatim službenim evidencijama koje su se vodile ili se vode u BiH.

Zakon navodi da, tri godine od stupanja na snagu, osobe evidentirane kao nestale od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine a čiji je status nestalosti verificiran u Centralnoj evidenciji nestalih osoba BiH, imaju se smatrati umrlima te će se ta činjenica službeno evidentirati u matičnim knjigama umrlih.

Mašović kaže da, iako je zakonodavac odredio kratak rok za verifikaciju, proces verifikacije nije otpočeo odmah zbog nedostupnosti podataka.

“Proces verifikacije, između ostalog, podrazumijeva jedinstvene matične brojeve. Institut nije imao pristup. Institut će puno kasnije potpisati sporazum kojim će Agencija za identifikaciju i dokumentaciju učiniti dostupnim podatke o izdanim pasošima, pa smo mogli jednostavno provjeriti da je osobi koja je prijavljena kao nestala ‘92-95. izdat pasoš u Frankfurtu, u konzulatu 2006. godine. Nama je to bio odmah signal da ta osoba nije nestala, živa je”, objašnjava Mašović.

Kaže da zakonodavac nije imao u vidu sve probleme, poteškoće, prepreke koje će se javiti prilikom prikupljanja podataka.

“Praktično ne možete od porodice dobiti relevantan podatak, nego morate preko policijskih agencija ili nekih drugih agencija doći do stvarnih činjenica, tako da taj proces i dan-danas još uvijek traje”, dodaje on.

Nepoznato krivično djelo za koje je Tužilaštvo iz Bijeljine formiralo predmet

Iz bijeljinskog Tužilaštva, koje je predmet formiralo nakon objave u medijima o spisku iz Srebrenice, navode da će postupajući tužilac naložiti preduzimanje svih mjera i radnji radi utvrđivanja činjenica i okolnosti predmetnog događaja, ali nisu iznosili više detalja niti informaciju o tome koje bi krivično djelo moglo biti počinjeno.

Detektor je kontaktirao tri advokata kako bi pojasnili koje krivično djelo bi bilo počinjeno u slučaju da se nakon istražnih radnji utvrdi da je spisak koji je “Srna” objavila tačan, ali niko od njih nije mogao pretpostaviti koja bi to povreda zakona bila.

U Krivičnom zakonu BiH, Krivičnom zakonu Federacije i Krivičnom zakoniku Republike Srpske ne postoji član koji tretira predmete zavedene kao događaj, kako je to objasnilo Tužilaštvo. Detektor je ranije pisao o napadu na povratnika Senada Sejfića ispred džamije u Kamenici. Bijeljinsko Okružno javno tužilaštvo je i taj predmet zavelo kao događaj, a kasnije je kvalificiran kao nanošenje tjelesnih povreda nakon nesporazuma u saobraćaju.

Pravni stručnjaci često kritikuju rad tužilaštava zbog nepokretanja istraga po službenoj dužnosti, a u ovom slučaju bijeljinsko Tužilaštvo je dvije sedmice nakon objave spiska formiralo predmet. Iz Tužilaštva tvrde da sve zaprimljene predmete vode po službenoj dužnosti, a u posljednjih godinu dana zaprimili su 2.938 predmeta.

Iz Tužilaštva kažu da nije moguće utvrditi koliko je predmeta formirano na osnovu medijskih napisa, ali da su u protekloj godini formirali više predmeta i na osnovu službenih zabilješki tužilaca.

Šehida Abdurahmanović iz Pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa” kaže da bi, kao žrtva genocida i neko ko je u genocidu izgubio nekoliko članova porodice, bila sretna da je ovih 89 osoba danas živo.

“Kao žrtva genocida i neko ko je izgubio svoju skoro svu familiju muškog roda, ja bih bila sretna da su oni živi. Nikakav to problem nije ako ti ljudi zaista budu živi, oni će onda biti izbrisani sa evidencije. Dobro je da je pokrenuta ta inicijativa, a da je to stvarno tako”, kaže Abdurahmanović.

Dodikova nastojanja ona vidi kao pokušaj “najvećeg negatora genocida” da umanji važnost rezolucije o genocidu u Srebrenici koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Na ovaj način se, kako navodi, želi postići stvaranje slike da preživjele žrtve ne govore istinu.

“Ono što čine nije dobro prije svega za srpski narod. Nama ne mogu učiniti više nego što su učinili, mi smo navikli na borbu, navikli na nepravdu i uvijek smo tu da odgovorimo”, kaže Abdurahmanović.

Naglašava da nijedan takav pokušaj ne može relativizirati sudski utvrđene činjenice.

Sud u Haagu je zbog genocida i drugih zločina počinjenih u Srebrenici osudio 18 osoba, kojima je izrečeno pet doživotnih kazni i 219 godina zatvora.

Sud BiH je za genocid osudio 14 osoba na ukupno 243 godine zatvora.

(Detektor/DEPO PORTAL/ad)