Izvor: Oslobođenje

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Najavljena je sarajevska premijera vašeg dugometražnog dokumentarnog filma “Posljednja YU dokumenta”. Kako je nastao ovaj film i šta je za vas bilo inicijalno da krenete u njegovu realizaciju?

Motivacija je bila da se ne zaboravi. Posljednjih 20 godina radio sam mnoge projekte sa Aleksandrom Sašom Bukvićem i Jusufom Hadžifejzovićem, najčešće u galeriji Charlama. Bili su to umjetnički projekti vezani za suvremene umjetničke prakse. Shvatio sam da u današnjem Sarajevu ne postoji ništa zabilježeno u javnom prostoru o seriji izložbi i dva bijenala umjetnosti koja su se tokom osamdesetih događala u Skenderiji. Historičari umjetnosti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu su više pisali o tim događajima nego oni u Sarajevu. Budući da su mnogi ljudi iz tog vremena još živi i čuvaju priču o kulturnom blagu Sarajeva, odlučio sam napraviti film o tome blagu i tim ljudima - Jusufu i Saši.

Čime ste se vodili prilikom komponiranja strukture ovog filma, šta vam je bilo važno naglasiti kada je izložba “YU dokumenta” u pitanju?

Film je pomalo i ličan, jer su to ljudi sa kojima sam provodio mnogo vremena. Oni su bili glavni junaci filma, a kamera je pratila njih dvojicu - u Sarajevu ili kad smo putovali u Beograd i Zagreb, bilježeći njihove susrete sa učesnicima “YU dokumenata”, bilo da su umjetnici ili kritičari umjetnosti. Nažalost, Saša Bukvić se razbolio i nije mogao putovati sa nama u Zagreb, te je ubrzo nakon toga preminuo. Jedan dio materijala smo pronašli u privatnim arhivama Saše Bukvića, Ismara Mujezinovića i Zorana Popovića iz Beograda. Film je završen kao hibridni autorski dokumentarac sa pričom o “YU dokumentima” i dvojici velikih umjetnika ove sredine - Bukviću i Hadžifejzoviću.

Po čemu su “YU dokumenta” bila specifična i šta nam govore o umjetničkoj sceni sarajeva osamdesetih godina prošlog vijeka?

Beogradski historičar Ješa Denegri je “YU dokumenta” definisao kao “umjetnost druge linije”, što znači umjetnost koja nije imala status zvanične ili institucionalne likovne umjetnosti. Projekat je počeo na zidu Kluba Collegium Artisticum, a ne u galeriji, zahvaljujući tadašnjem direktoru Fuadu Fuki Hadžihaliloviću. Kritičar Slavko Timotijević je primijetio kako je to projekat nastao iz utrobe žive umjetnosti, postavši veliki jugoslavenski projekat bez partijskog nametanja. Umjetnici poput Bukvića, Hadžifejzovića i profesora Radoslava Tadića donijeli su nove kriterije na tadašnju umjetničku scenu, koji su bili u korespondenciji sa svjetskim tendencijama. Bijenale 1987. i 1989. godine, sa otvaranjima koja su privukla oko 7.000 posjetilaca, označilo je moć pobjedničkog postolimpijskog duha Sarajeva. Danas historičari umjetnosti smatraju da su to najvažniji događaji suvremene likovne umjetnosti ikada održani u bivšoj Jugoslaviji. Bez “YU dokumenata” ne bi bilo ni projekta Ars Aevi, o čemu svjedoči Enver Enjo Hadžiomerspahić.

Kako gledate na činjenicu da je jedan takav monumentalan umjetnički događaj iz prošlosti danas gotovo marginaliziran i zaboravljen u Sarajevu?

To govori o provincijalizaciji duha i gotovo barbarskom odnosu ove sredine prema svojoj kulturnoj prošlosti.

Sa druge strane, “YU dokumenta” i njegove kreatore, prevashodno Sašu Bukvića i Jusufa Hadžifejzovića, uvažavaju u cijeloj bivšoj jugoslaviji i imaju svojevrstan kultni status. šta nam to govori o našem odnosu prema nekim od najvažnijih ličnosti naše umjetničke prošlosti?

O njima dvojici trebamo govoriti kao umjetnicima, ali i ljudima koji su stvarali scenu. Grupa "Zvono", vezana za Bukvića i njegovu ekipu, danas je povijest umjetnosti i povijest Sarajeva. Hadžifejzović je veliko evropsko ime likovne, vizualne i performativne umjetnosti epohe. Nažalost, današnje Sarajevo to ne prepoznaje. Bolno je znati da je njemu, pored izložbi diljem svijeta, veliku izložbu sa dostojanstvenim katalogom uradio Muzej savremene umjetnosti u Banjoj Luci, dok Sarajevo to nikada nije učinilo.

I vaš igrani film “Praznik praznine” se jednim svojim dijelom dotiče sarajevske umjetničke scene i događanja oko CKA Charlama. u kakvom su odnosu ova vaša dva filma?

“Praznik praznine” je drugi film tematskog ciklusa vezanog za umjetničku scenu Sarajeva. Film se, pored ljubavne priče novinara koji traži svoje pozajmljene knjige, bavi stvarnim događajima oko pokušaja deložacije umjetnika i njihovih radova iz Skenderije. Film je urađen kao art-krimić, jer je život u velikoj mjeri krimić. Oba ova filma svjesno sam radio da ostanu zabilježena svjedočanstva u posthistorijskom barbarskom duhu vremena u kojem živimo.

Pitanje CKA Charlama se svako malo vraća u fokus javnosti, nažalost, u negativnom smislu. kako vidite problem kulturnih institucija kao što je charlama i možemo li spasiti takve simbole grada od urušavanja?

To je kao déjà vu. Nakon što smo preživjeli prvi pokušaj deložacije 2012. i snimili film o tome, ponovo smo to imali u decembru 2023. godine. Znamo da postoje ozbiljne namjere o uništenju Skenderije u obliku kakvom smo je dosad znali. Isti investitor koji je pravio Beograd na vodi bio je zainteresiran da gradi kompleks na Skenderiji. Sarajevo to ne treba dozvoliti. Neka investitori grade po ledinama oko Sarajeva, a kulturno-historijsko nasljeđe urbanog centra grada treba ostati netaknuto. Skenderija je dio identiteta Sarajeva i treba ostati kulturno-sportski centar, uz adekvatnu brigu i kvalitetno upravljanje.

Na čelu ste Bosanskog kulturnog centra, koji posljednjih godina djeluje u punom kapacitetu. koliko je teško održati ovaj nivo produkcije i da li postoji stvarna podrška nadležnih da on opstane u ovom kapacitetu?

U posljednje dvije godine BKC je pokazao da može djelovati kao dinamičan i posjećen centar kulture i umjetnosti. Vratili smo povjerenje umjetnika i publike kroz brojne programe svih profila, od nekomercijalnih izložbi, promocija knjiga i projekcija filmova do komercijalnih programa za najširu publiku. BKC treba ostati platforma za sve oblike umjetnosti i prostor suradnje institucionalne i nezavisne scene Sarajeva, BiH, regije i svijeta. Ipak, suočavamo se sa ozbiljnim problemima, poput administrativnih prepreka i nedostatka modernizacije. Papirologija je iz prethistorije i hitno je potrebna modernizacija. BKC ima kapacitete da bude jedna od vodećih kuća ove vrste u regiji.

(DEPO Portal/ak)