Ovog ponedjeljka je tačno 55 godina kako sam bio pozvan u Centralu ondašnjeg Republičkog MUP-a BiH. 
Sa strahom sam se obratio drugu milicioneru na prijavnici. On je onda nekom telefonirao i po mene dođoše dva razvijena momka u civilnim odjelima.

- Za nama, druže Pavloviću! 

Povedoše me preko stotinu i nešto stepenika dok nisu stali pred nekim vratima. Pažljivo su pokucali u stavu mirno i raportirali - doveli smo pozvanog. Trebamo li ga čuvati?

- Ostanite tu, a privedeni neka uđe! 

Noge su mi se odsjekle. Gotov sam! Ali, zbog čega? Brzo vrtim film. Gdje sam bio šta sam radio? I obli me znoj kada sam se sjetio da sam prije mjesec dana hodao onom tada najčuvenijom trgovačkom ulicom, legendarnim londonskim Carnaby streetu.

Sjećam sam se da sam raji tada slao slike, hvalio se čarima kapitalizma i važno pozirao u novom odijelu uz krigle tamnog Guinnessa, kažu najboljeg piva svijeta...

- Sjedite tu pored drugarice daktilografkinje koja će kucati sve ono što nam budete kazivali.

Grlo se stislo, dlanovi puni znoja, strašne misli i očekivanja. Neće me valjda proglasiti špijunom, antiomladincem, a tek sam počeo da se iskazujem u prvim novinarskim vjesticama.

- Sve mi znamo gdje ste bili. Znamo i s kim ste se družili. Znamo i šta se pričali. Samo ne znamo koju ste vrstu onog tamnog piva probali. Koliko je bilo alkohola u njemu. Pet, deset ili 12 gradi?

A, šta je s ovim? Šta li me tek čeka ako mu kažem da sam kušao ono najjače Guinnesovo od 12 stepeni. Da li ću zbog toga zaglaviti?

I dok sam zbunjeno sjedio, stiskao do bola prste, drug inspektor je sve više iskazivao njegovo nestrpljenje što otežem sa odgovorom. 

Tada se naglo otvoriše sporedna vrata i u kancelariju isljednika uletješe dvojica još jačih od onih što su me čekali pred vratima. Kada sam bolje pogledao, jedan od divova straha bio je moj drug iz marijindvrske raje. I njemu sam se hvalio onim londonskim fotografijama.

- Ha, ha, jesmo te! Ma, sretan ti, bolan, prvi april! Da vidiš kako i mi znamo da se šalimo.

E, da sam mogao, da sam smio, tako bi ga odšarafio, pa makar završio i u ćuzi. Ovako, završili smo u obližnjem Ekspresu u Titovoj ulici, preko puta Oslobođenja.

Trebalo mi je nekoliko krigli socijalističkog samupravnog Sarajevskog da bih došao tobe, kako je danas moderno reći.
To mi je bio najveći prvoaprilski zez u mom skromnom životu na polovini osme decenije u sudbini dosade.

...Ako su oni prevarili mene, tako i ja varam vas.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook