Navršile su se četiri godine od kako nas je napustio akademik Muhamed Filipović. I ove godine dočekala nas je “bučna” šutnja onih koji bi se trebalo sjetiti čovjeka koji je decenijama nosio zublju slobodne misli i ostavio iza sebe djela koja su odavno uklesana u vječnost. 
 

 

Šute akademije i akademici (stvarni i samozvani), šute univerzitetski profesori, intelektualci, pisci, njegov Filozofski fakultet, institucije. Ponovo, niko nije našao za shodno da se sjeti čovjeka koji je ovoj zemlji ostavio neprocjenjivo blago. 

 

A sjetimo se hvalospjeva o profesoru Filipoviću onog dana kada je zauvijek napustio ovaj svijet. Sjetimo se jeftinih žalopojki i floskula kakve su, nakon vijesti o njegovoj smrti, s neodoljivom lakoćom izgovarali pojedini kreatori naših sudbina, oni koji nisu učinili ama baš ništa da omoguće mirnu i dostojanstvenu starost našem najvećem intelektualcu i jednoj od najznačajnijih ličnosti u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Još me boli jeftina patetika onih koji su iz svojih udobnih fotelja i kabineta “oplakivali” profesora Filipovića. 

Njegov neukrotivi duh, oštroumnost, “đavolje razuđena inteligencije” (kako je govorio profesor Novak Kilibarda), britak jezik, napristajanje na kompromise, profesoru Filipoviću donijeli su mnoge nevolje kroz život. On nije, poput mnogih intelektualaca, pristao živjeti u blagodetima šutnje i netalasanja. 
 

 

Svojim aristokratskim stavom i držanjem, lucidnom retorikom i nepredvidljivošću javnih poteza, profesor Filipović uvijek je bio u žarištu polemičkih borbi svih profila, bile one ideološke, političke, intelektualne ili čak potpuno privatne. 
 

 

Takvu sudbinu čovjeka koji je pokrenuo najznačajnije procese u Bosni i Hercegovini, davno je „prorekao“ njegov profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vladimir Filipović, koji je mlađanom kolegi jednom kazao: 

 

- Slušajte, Filipoviću, vi ste takav čovjek da svojim izgledom, stavom, ponašanjem, svojim govorom i znanjem kupujete sebi neprijatelje”. 
 

 

Ove riječi profesora Vladimira Filipovića su, čini se, odgovor na sve ono što se izdešavalo Muhamedu Filipoviću tokom njegovog dugovječnog života. Njegova neprikosnovena dominacija u intelektualnoj areni boljela je mnoge. Napadali su ga u svim sistemima i svakoj vlasti bio je “trn u oku”, upravo zbog toga što nije trpio ideološke i bilo kakve okove.  

 

Najbolje je značaj profesora Filipovića i odnos našeg društva prema njemu opisao akademik i pjesnik Abdulah Sidran: 

 

- Svaki funkcioner u ovoj zemlji ima po pet-šest kancelarija u kojoj sjede neki savjetnici. Zašto to nije profesor Muhamed Filipović u posljednjih dvadeset godina? Slagao se ti s njim ili ne slagao, on je “muzej na dvije noge”. Ono što ima u njegovoj glavi nema u hiljadu drugih glava. I kad on ode mi smo izgubili neizmjerno mnogo podataka, sjećanja i pameti. To nisu razumne stvari - kazao je Sidran.  

 

Počinje li svijet od nas, ili bh. društvo nije izgradilo sebe da bi prepoznalo vrijednosti profesora, naučnika i filozofa Muhameda Filipovića? 

 

 

U mojoj knjizi “TUNJO – razgovori s Muhamdom Filipovićem”, profesor, između ostalog, kaže: „U svojoj zemlji možeš postati značajan tek kad umreš. Ne mogu ti oprostiti što si značajan…“
 

Profesor Filipović je licemjerstvu i licemjerima, pred kraj svog života, uputio poruku koja će u njihovim ušima još dugo bolno da “zvoni” – i neka zvoni. Tada je kazao šta bi, kada bi to mogao, rekao ljudima na svojoj komemoraciji:

 

- Ja bih njima rekao, kad bih mogao ustati i pojaviti se: “Gospodo, zakasnili ste, zakasnili! Ja sam davno umro, samo ćete morati živjeti s onim što sam ja mislio. Budite uvjereni da će ono što sam ja mislio - živjeti”, 

 

Profesor Muhamed Filipović je 26. februara 2020. godine otišao kao pobjednik - prav, stamen i uzdignute glave, onako kako je živio cijeli svoj život.

Zahvalan sam mu što me pustio u svoj život, što mi je omogućio da svoje ime zauvijek vežem uz njegovo, što mi je ukazao povjerenje da o njemu napišem knjigu na koju sam neizmjerno ponosan. Bila mi je čast poznavati profesora Muhameda Filipovića  i sarađivati s njim. 

 

 

P.S. Uzgred, da se i to zna: niko od pomenutih u tekstu nije se udostojio, povodom nijedne godišnjice smrti ili, pak, rođenja profesora Muhameda Filipovića, da, nedajbože, organizira promociju promociju moje knjige “TUNJO”, jedine napisane knjige o njemu, i, makar na taj način, ožive sjećanje na ovog velikog čovjeka.